Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

ponedjeljak, 31.01.2022.

Nevoljene knjige

Imam poseban izgovor zbog kojeg, rijetko doduše, željno dočekam ponedjeljak. Uz uobičajni, što se želim odmoriti od djece i kraja tjedna ispunjenog sveprisutnom i nepatvorenom obiteljskom ljubavi i razumijevanjem. Djeca se žale da ih ne volim, a ja da ih ne razumijem. Vele mi da sam odgojno zarobljen u 20-tom stoljeću. Ja ne razumijem njihovo preskakanje naslaga odjeće, udžbenika, igračaka, papira, čaša, tanjura, torbi. Uzalud pokušavam dokazati smislenost urednih zajedničkih prostorija.

Početkom kraja tjedna, a to je petkom, posuđujem u knjižnici. Weekendom završim čitanja, nova započinjem, dogodi se i da odmah zapnem i odustanem.

Vidim, ne leži mi neko čitanje, knjiga se opire, odbija se od mene. Znatiželja iz knjižnice je isparila. Uvijek otvorim na nekoliko mjesta, pročitam prije posudbe. Zovem to sondiranje. Tražim vrckave dijaloge, veseli me kad odmah naletim na scenu ljubavi. Onu, fizičku. Seks iz prve. Kao neki dan u novoj Amosovoj knjizi. Odmah u vrtlog strasti. Ali to je doduše bilo u Profilu, ne u knjižnici. Gdje vrijedi: Plati pa nosi. Tog naslova još nema u knjižnicama. Zapravo ima jedan jedini primjerak u Zaprešiću. Što me zblesiralo. Zašto samo jedna knjiga i zašto baš Zaprešić? Pa čujem moguće pronicljivo objašnjenje. Da je primjerak možda naručio neki pasionirani knjižničar za sebe. Pa će sad jedina dostupna knjiga u KGZ-u, šetati iz ruke u ruku knjižnične mafije.

Neke me knjige stvarno žešće razljute zbog krive prosudbe. Zapravo, osjećam se poražen kad neka od njih zaobiđe sve moje obrambene linije sprječavanja krivog izbora. Kao kad te u sportu izigraju, prodaju trik i sve tako da ipak moraš protivniku čestitati na domišljatosti. Privukli se, provukli se, bili su lukaviji i spretniji.

Svoje loše izbore knjiga sklon sam osobno shvatiti. Pa okrivim autora koji ne piše po mom ukusu i o meni zanimljivim temama. Pridajem protivnikovom Trojanskom konju nesrazmjerno značenje. Gubim energiju kojom bih mogao djeci, zapravo umjesto njih, napisati lektiru. Da nema bijesa i ljutnje kad im dođe rok, a nepročitano ostalo pola knjige. Bolje zato šutim o svom "problemu" sa lošim izborom knjige, da me ne čuje Gospodarica kuće, i da ne doživim jedan od onih moralnih tuširanja. Kad dobijem poduku o postojanju pravih i onih drugih (mojih) problema. Svi ih imamo, a nečiji su ozbiljni!

Dočekam tako ponedjeljak, s prikrivenim veseljem, jer ću kao prvi pravi odrađeni zadatak u tjednu, istovariti toksičnu knjigu. Ova zadnja, današnji povrat, mi se posebno omrznula jer je teška. Što potencira moj poraz.
Teška je bila za čitanje (jedno sam poglavlje od devetnaest nekako dovršio) ali i baš onako teška knjižurina. Masivna. Nije u gabaritima velika nego baš oteža u rukama. Tvrdi uvez, i sve gusto tipkano. Knjiga bez ijednog dijaloga i interpunkcija. Di mi je bila pamet?

Knjižničarku, neku mlađu curu sam zbunio. Osoblje knjižnice sad već prepoznajem. Oni nikad ništa ne komentiraju. Nisam ih još ni popamtio sve. Osim jednog pretilog momka. Krupan je jako, premda se u licu ne čini tako. zapravo zgodan momak, širokih ramena, tek kad ustane, odjednom se ukaže predimenzioniran. Ali pravilnih zgodnih crta lica. Moja pokojna baba (sa mamine, južnjačke strane) bi ga oplela zbog pogoleme "drobine". Tako je govorila. Nije nikog štedjela. Meni momka nekako žao...podsjeća me na moje loše faze, baš dok sam mahnito posuđivao i još mahnitije čitao.

Posuđujem ponovo tek od nedavno. Od prošle jeseni. Zapravo krajem ljeta. Dopizdilo mi kupovati. Zaredalo nekoliko loših kupnji. Inače bih knjige davao dalje, i dobijao tuđe. A inače desetljećima izbjegavam knjižnice. Kao student sam posuđivao. Nisam uopće bio ubog. Nije bio taj stereotip. Nego sam bio malo pogubljen. Provodio sam previše vremena po knjižnicama. I čitanjem trošio vrijeme umjesto da bančim, provodim se i tražim kakvu curu. Tada se i tata bio iskreno zabrinuo a mama nije. Što je bilo čudno jer se tata nije nikad brinuo, a mama je, ali nije imala vremena da se posveti djeci. Pa kad je tada imala vremena, nije se zabrinula.

Brinula se zato danas mlada knjižničarka. Čudila se što knjige friško vraćam. Valjda joj je sumnjivo. Ovu tešku knjižurinu, od nužnih...barem 2 mjeseca čitalačkog truda vratio sam nakon 2 dana (ne dam toliko a i nakon pročitanog poglavlja sam zamrzio pisca),. Dva neradna dana sam ju gledao i dvojio. I još jednu zbirku poezije sam vratio. Koju sam pročitao u subotu, dok sam bolno trpio izbor preljutog Tonkotsu ramena u Kungfu expressu. Zapravo već sam te pjesme pročitao kao dio zasebnog romana. Pisac piše o sebi kao pjesniku, pa na kraju romana prilijepi te pjesme koje spominje u romanu. Nešto kao doktor Živago.

Poeziju ne čitam. Ne razumijem ju pretjerano. Ali domaćeg pisca/pjesnika poznajem, direktan je, ima jake opise, muško-ženske, pa sam mu dao šansu. Nadao se novoj akciji, ali sve je bilo reciklirano. Ne znam jeli zbirka pjesama nastala prva pa dodana romanu, ili kako već.

Veli cura, imate još jednu knjigu doma... Gleda u monitor...ja kroz masku mrljam nešto kao "...daaaa... ". Niti se pravdam jer nema pravila oko vraćanja nepročitane knjige. Niti mislim da je shodno da joj objasnim i to naglas, kako je knjižurina okrutno pisana i da sam razočaran i da sam jedva dočekao ponedjeljak da je se riješim. Okrutna i nevoljena knjiga. Pa ju vraćam da se netko drugi bakće i trpi!
....

Oznake: Knjižnica

31.01.2022. u 21:28 • 6 Komentara • Print • #