Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
utorak, 22.12.2020.
James- Gubitak kontrole
GUBITAK KONTROLE
Gdje je ljubav?
O kojoj svi govore
O kojoj svi sanjaju
Dođi u postelju
Ne mogu spavati po svoj ovoj vrućini
Ovaj teror, sav u mojoj glavi
Ne dajte se zavarati, nema tla na vidiku!
Svi smo prepušteni sebi u ovoj mračnoj noći
Plutamo po morima nevjerice
Dok pjevamo stihove o ublažavanju boli
Protresi moje tijelo, oslobodi moju dušu!
Kazni moja osjetila, nek izgubim kontrolu!
Ovo je tijelo mlado, ali moj duh je star
Rasprši moj pepeo i otpusti moje osjećaje
Gdje je ljubav
O kojoj svi govore?
Oznake: James London 2021 PD BP
subota, 19.12.2020.
Što je lik do mene zadnje čuo
Strašno me svrbjelo malo iznad pete.
Na mjestu gdje je gips prestao. Protezao se odmah ispod stražnjice, sve do stopala.
Svrbež se pojačavao i pretvorio se u iritantno rezuckanje. Tamo gdje počinje Ahilova tetiva.
Nisam ja mali muškarac, gips je bio u obliku velikog kalupa. I grijao se. To su me upozorili. Kemijska reakcija sušenja, stvara toplinu. Koja mi je godila. Čekanje u bolničkim hodnicima i pregledi. Nije bilo ugodno na nosilima. Jer hodati nisam mogao, niti nogu pokrenuti. A sve namršteno osoblje oko mene.
Jedan pretopli siječanjski dan, bez sunca i bez svježine. Debela zimska jakna bila je privremeni pokrivač dok me nisu smjestili na krevet. Tek smo se vratili sa zimovanja pa sam ju uzeo jer je bila jedina pri ruci.
Neću se ustati sljedeća tri dana. Neću ustajati bez tuđe pomoći tjednima. Neću normalno hodati mjesecima. Neću trčati godinama.
Svrbež od gipsa koji se pretvorio u rezanje, rezanje u bol, bol u zbunjenost. Jer nisam više mogao pomicanjem tijela, nekim nespretnim valjanjem po bolničkom krevetu, izmaknuti pritisku. A toplina friškog gipsa počela me živcirati. Imao sam osjećaj da bi mi se noga mogla ukuhati. I postati golemi buncek.
Nisam imao koga pozvati. Ništa još nisam znao o odjelu bolnice gdje su me dovezli.
U sobi osim mene bio je samo Ahmo. Čudnom konstrukcijom ga uvodim u priču. Namjerno pišem "bio". Jer Ahmo i nije bio baš prisutan. Bio je negdje između jedva zamjetljive svjesnosti i ludila.
Kako ga pitati o dozivanju medicinskih sestara kada na drugom djelu sobe leži on - starac koji cijelo vrijeme stenje i ne odgovara. Nerazumljivo mrmlja.
Amr argggg mmmmm aaaa aaaa. Jedino kada bi besmisleno psovao, Ahmo bi bio razumljiv svijetu. Odnosno meni, jer je večer u bolnici prelazila u povečerje. Doktora nema, a kada i uđe bolničko osoblje, obraćajući se samo cimeru. Viču zapravo. Pokušavaju mu doprijeti do svijesti. I to teško.
Prisluškujem razgovor na hodniku. Ahmo je žrtva birokratskog sustava. Ne znaju kud bi s njim. Trebao bi biti u Remetincu, ali ga neće tamo jer je bolestan i nesuvisao. U Jankomiru ga nisu htjeli jer je odveć bolestan. U "običnu" bolnicu su ga stavili na kirurgiju iako mu nikakva operacija nije trebala.
Jednostavno su ga stavili u sobu gdje je bilo mjesta. Sudjelovao je u nesreći sa smrtnim ishodom. Kasnije sa čuo da mu je supruga stradala. Kako...pa nije valjda ON vozio? Obitelj u Sloveniji skuplja papire da ga transportiraju. Policajca koji ga je valjda trebao spriječiti u bijegu su razumno pustili kući.
I supruga je moja otišla. Zabrinuta. Odnijela je debelu jaknu i civilnu odjeću. Donijela mi punjač za mobitel, putni jastuk za vrat i krunicu. Na moju izričitu zapovijed.
Nisam neki vjernik. Ma zapravo jesam. Al mi je neugodno to reći. Svi oko mene su liberali, napredni intelektualci, pa ne želim da me smatraju mrcu neprogresivnim.
A mene strah i skalpera i još više anesteziologa. Taj će me prvo „ubiti" pa vratiti u život kad kirurg prišije natrag četveroglavi mišić za koljeno.
Jer me zajeb zadesio na okrhanoj stepenici. Najjača tetiva, najjači živi dio ljudskog tijela je puknuo kada je noga napravila groteskni zaokret. Kazačok ali unatrag.
To mi je svjedočio kolega, koji me dohvatio u nesvjestici. Da nije, ne bih Vam sada pričao ovu priču. Od kojeg događaja je prošlo nekoliko godina.
A ništa me u bolničkoj sobi više nije boljelo. Ništa. Pa me supruga strpljivo uvjeravala da neću trebati po cure na sport. Da će ona odvesti auto. Jer nije samo isčašenje. Nije. I da to što nema krvi ni ozljede ne znači da nije za ne zabrinuti se.
Uznemirena je vidim, sami smo bili u sobi. Mi i Ahmino nesuvislo hroptanje. Boji se ona više od mene al je jaka žena pa to dobro prikriva.
Prekinuli su nas kirurg i anesteziologica. Objašnjavaju protokole operacije, traže da potpišemo papire. Da prihvaćam sve rizike operacije.
Koju ne razumijem, jer osim velike boli na stepenicama koja je prošla, izgledam sam sebi čitav. Ne bih da me uspavljuju i režu. I mislim da griješe, jer sam u komadu i baš ništa ne boli osim što taj gips kuha li ga kuha i nezgodno me rezucka.
Pa godinama ja trčim, stotine utrka, desetine tisuća kilometara. Nema ozljede koju nisam prebrodio. Za ovaj dio mog tijela nikad čuo nisam.
Kirurg preko kurca objašnjava da se kvadriceps otrgao od koljena. Da je krenuo na put bez povratka i da mu treba sidrenje, jer da neću inače hodati. Uvrjeđeno otfrkne kad pitam za trčanje. Ahmo dodatno ubija razgovor. Manično psuje, beštima. Jebe tamo nekome virtualno mater i onda krklja. Stenje.
Doći će po mene noću, vele, kirurzi kasne jer spašavaju preživjele iz neke teške automobilske nesreće.
Anesteziologica nije imuna na moj strah i neznanje. Tješi me. Pitam jel mogu s križićem u operacionu salu. Izmamio sam prvi iskreni smiješak. Možete! Velim ja, to mi treba da budem bliži Stvoritelju ako zakaže ta Vaša mješavina plinova pa me ne probudite!!! Ne vjerujem da me Ahmo riječ čuo al je moju neduhovitost popratio grohotom, borbom za zrak, bujicom psovki.
Svi odlaze, supruga mi šalje nešto kao osmjeh ohrabrenja. Zovem dječicu, tatu malo boli, čudno je stao, sve će biti u redu.
Ma neee ništa tatu ne boli, ljubazna doktorica mi je stavila dodatne vate. I gips ne grije više niti žulja.
Ostajem satima sam u mraku, čekam da dođu po mene. Spavati nebih mogao pa mi nesmeta ni starčevo stenjanje.
----------------------------------------
S operacije su me doveli pred zoru.
------------------------------------------
Probudili su me po protokolu. U sobi nova lica. Nesuvislo pitam u mraku tko je tko. Vele da su danima tu, ali su bili na intenzivnoj, drugim salama, pretragama. I vratili ih sobu dok je mene rezalo pa spajalo.
Soba je u mraku. Vele da sam gadno hrkao. Da me nisu uspjeli probuditi. Pričaju mi da je jedino dobro od mog hrkanja da je Ahmo napokon zaspao jer tri dana nije nikome dao zaspati. Šalimo se na račun sustava koji ga je stavio da leži s nama. Potrganima i skrpanima.
Lik negdje u mraku do mene je opako sjeban. Napio se na ljeto i pao pod vlastiti traktor. A sada mu vade metale po starim ranama pa nikako da zacijeli. Tjednima je tu.
Do mene je negdje i lik, bez ikoga svog. Tako ću doznati kasnije. Jer ga je jedino bezvoljno posjećivala supruga kolege s kojim radi. Po zamolbi muževljoj.
Ženi je bilo vidljivo neugodno u društvu muževog kolege, kojeg nitko drugi nema za posjetiti. Stao je lik na veliku vazu za cvijeće, kad je pukla strgao je gadno ruku.
Meni je anestezija ubijala znatiželju za upoznavanjem. I nesuvislo sam zapravo zborio.Tako je po protokolu. Važno je da me nakon operacije vrate svijesti. Bar na tren da se zna da sam živ. Onda bi trebao opet zaspati.
Pa tu, po protokolu, prestaje odgovornost ljubazne anesteziologice.
Zaspao bih ja pred zoru da u sobu nije ušla sestra u obilasku. I zavikala da Ahmo ne diše.
Na što je u sobu je nahrupilo bar 5 likova u bijelom. Upalili su svjetlo i bezuspješno krenuli u borbu da vrate život u tijelo bespomoćnog starca.
Nepokretan i zbunjen pratio sam uzaludnu borbu. Trajalo je toliko da sam pomislio kako bi bilo bizarno da uspiju i vrate život i narušenu svijest u beživotno slabašno Ahmino tijelo. Pomislio sam da bi me bilo strah tog oživljenog bića. Čiji je život napustio tijelo a sad se doktori bore da ga vrate.
Bila je zimska zora kada su pokrilli tijelo starca. Što nismo vidjeli od paravana kojim su nas štitili od pogleda na kraj života. Po protokolu umiranja.
Svijetlo su ugasili, vani je bio dan, cimeri su bili u nelagodi a ja nakratko razmišljao da je moje hrkanje bilo zadnje što je Ahmo čuo.
…..
Oznake: Bolnica operacija umiranje smrt
ponedjeljak, 07.12.2020.
Braneći svoj život (Defending your life)
Prvo sam htio nazvati ovaj zapis DEFENDING YOUR LIFE.
Po onom romantičnom filmu. No nemam dobar prijevod.
Braneći "tvoj" život? ILI "opravdati" ga? I treba mi "my" a ne "your".
Odlučio sam se za ovaj gornji kompromis. Zvuči mi malo trivijalno, ali neka ga je.
Danas sam razveselio neke drage mi ljude, poslanim slikama. Digitalizirao pa IH sad mogu šišati okolo.
20tak godina su stajali filmovi zarobljeni u plastici. Čekali su i godinama da napravim "stravičan" napor i odnesem ih u labos, da ih spasim od propadanja.
Ma ni odnio ih nisam, poslao sam ih poštom za 8 kn.
Oklijevao sam doduše.
Nije jasna situacija.
Kome da ih pokažem?
Moja djeca ne znaju da im je otac živio s drugom ženom 10 godina.
Prije mame.
A i ja i njihova roditeljica sklopili smo pakt, da je ne spominjemo.
Nomen est omen.
Doduše slon u sobi ponekad.
Komplicirano kako to raskidI mogu biti.
Niti moja zakonita i ja pričamo inačenešto puno. Ajd, nešto se malo popravilio zadnje mjesece.
Ja jo na mobitel pošaljem neke misli, jer uživo me ne razumije. A niti ja sebe.
Banalnosti života i neki moji ne baš lako objašnjavi obrasci ponašanja imaju u tome prste.
Nisu ove slike samo meni nenaklonjeni svjedoci.
Nađe su tu i moj BFF sa svojom ondašnjom "curom".
Koja se baš tad kolebala između muža, djece i psa i njega, skoro 10 godina mlađeg ljubavnika.
I slike vjenčanja, trećeg iz naše male i preživjele skupine.
Podsjetnik na prve trenutke jednog nepotrebnog braka, koji nikako da izdahne iako se 20 godina muči.
I na kraju, moja prešućivana i šutnjom obavijena Draga.
Nas dvoje nasmijani, mladi, željni.
Posjećujemo obalu, gostimo se - škrt nisam nikad bio a moglo se. Fini hoteli koji su već dvaput promijenili ime, danas zatvoreni restorani.
Putujemo kao svi mladi parovi, eno nas po europskim prijestolnicama. Utrke moje, njena pratnja. Svega na tim slikama.
Moja danas zabranjena Draga sigurna uz mene, gledam kako je kamera zapamtila užitke.
Kako ona ništa ne sluti što ju čeka i radi planove još daljih putovanja.
Nisam te slike godinama gledao. Do jučer. Kad se i prisjetim nje, pamtim samo njen pogled kad nam više nije bilo spasa.
Optužujući, preklinjajući, bijesni, očajni pogled.
A odličan sam u zaboravljanju i selektivnom prisjećanju. Posebice neugodnih trenutaka.
Ove spašene uspomene....njene oči me i dalje gledaju blago, brinu o meni i iščekuju barem malo zajedničke sigurnosti zauzvrat.
A koju nisam znao dati.
A zašto htjedoh nazvati zapis BRANEĆI MOJ ŽIVOT?
Jučer navečer trebao sam objasniti mom plaćenom Glasu savjesti, zašto me na kraju svake priče (onih nekoliko životno važnih štorija), zaštitničke oči na kraju gledaju u očaju.
Zašto suze očaja što nisam naučio emocionalno odgovoriti? Niti sam mogao. Nije da se pravdam. Učim to cijeli život . Popravljam sebe cijeli život. I baš sad to intenzivno radim.
Imao sam odgovor a i nisam.
Vidim sve te oči, progone me i ti zaboravljeni pogledi
A i neki skroz novi .
...everything
Is too much
for a boy
without
touch with
His feelings...
Sjedim u muci, skupi sat prolazi, nitko me osim sebe samog ne optužuje. Šutim.
Trebao sam braniti svoj život, no isteklo mi vrijeme, pa ću se idući tjedan još malo koprcati.
Oznake: Uspomene Zaborav Sram Krivnja
četvrtak, 03.12.2020.
TRASH YOU & ME (ili SMEĆE, TI i JA)
Nedjeljom navečer na drugom prikazuju rock dokumentarce. Nakon korektnog Graham showa. Traje do kasno pa ih gledam u snimci. Ponedjeljkom ujutro, nekad i utorkom, dok moji spavaju.
Uživam se rano ustati, gledam, razgibavam se, mir je. Volim te dokumentarne, neki znaju biti izuzetni. Neki su čisto smeće. Trash.
Al nisam zato stavio takav naziv posta.
Nego zbog pjesme koje je bila ključna u nedjelju. Trash. Ili Otpad.
Britanski band, moje generacije SUEDE. Bio je na vivisekciji. Što znači da odavno nisu relavantni. Nelagodan osjećaj.
Pa zar nisu premladi da dobiju epitaf u obliku istraživačkog novinarstva?
Pa još mučniji osjećaj da su uglavnom dostojno ostarjeli. Ako su oni ostarjeli, ni ja se nisam pomladio.
Nisu mi baš bili omiljeni Britpop band. Dragi jesu, volio sam neke njihove pjesme. Posebno taj TRASH.
TRASH bi svi sigurno prepoznali, vrti se uredno na radiju i danas. Imao sam tada s Engleskom specijalnu vezu. Uživao sam u lucidnim i jeftinim stihovima te pjesme tamo na jugozapadu.
… (kao) ljubavnici na ulici….
… (kao) otpaci na povjetarcu…
Nisam se trudio (a zašto bih) poslušati dublje pjesmuljak, možda naći skrivenu poruku. Uostalom, to je pop pjesma, dobra, čvrsta, žestoka, melodična… Pravi britanski gitaristički pop, ništa prepametno.
U dokumentarcu prikazuju nam životni vijek banda. Početak, Slava i Nestanak. Band kao grupa ali i kao poveznica. Veza.
Dokumentaristički doznajem da pjesma zapravo uopće nije ljubavna. Nego da portretira najgori moment svađe članova grupe. Nerazumjevanje, nepovjerenje, povrijeđivanje. Pa da je istinska interpretacija značenje stihova, ona samih autora zapravo samodestrukcija….
….Ali mi JESMO smeće ti i ja…
….Otpaci na povjetarcu…
….Ljubavnici na ulici…
….SAMO smeće, ti i ja…
….U svemu što činimo…
U životu dajemo značenje stvarima često onakvo kakvo priželjkujemo. U svjedočanstvu o mržnji dvoje glazbenika vidio sam dirljivu pjesmu ljubavnika.
A nekad u povezanosti pravih ljubavnika ne vidim ni tragove nepovjerenja, ljutnje, ljubomore nego tek kad netko pusti virtualni IN memoriam dokumentarac. Tada vidim. Kada je gotovo i nebitno.
Pa nestala povezanost prestaje biti ljubavna tema i postaje priča o izgubljenom povjerenju.
Tko želi 'uživati' u pjesmi…
Suede TRASH
Oznake: Suede Nepovjernje Nerazumjevanje
