10 dana divljine

17.07.2004., subota

ON VACATION

- 13:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

16.07.2004., petak

AND TODAY ON THE MENU WE HAVE...

ponosnog studenta filozofije i sociologije. scena "upisi na filozofski" take 2. imam novu manje spaljenu slikicu u indeksu na kojoj izgledam dobrocudno gotovo kao hesus himself. ponekad se pitam dal to nije bio jedini razlog za ponovni upis.

- 19:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.07.2004., četvrtak

ALUMINIJSKI PAKAO U FRIZIDERU

Nije tajna da mi roditelje pere kriza srednjih godina. Sad kad ja napokon pocinjem prihvacati ono sto jesam, izvacim se iz teen anoreksicnih fantazija i popunjavam praznine na karti oblina, starci su mahnito usmjereni na mrsavljanje. MY ANA ('S SONG) Tanka je granica izmedju psihickog poremecaja i vitke linije. Ispravak mojih srednjoskolskkih dana bi glasio: tanka je linija odnosa izmedju psihoze i njoj pripadajuce prezabrinute majke i mojeg pokusaja da smanjim sise. Sa sesnaenst godina meni je dijagnozirana anoreksija. Samo, mi ne vjerujemo u psiholosku pomoc, pa je majka sama dosla do tog zakljucka. Na moja preklinjanja da me vodi psihijatru, odmahivala je rukom. U to je vrijeme u mojoj prisutnosti uvijek imala jebeno zabrinut izraz lica, posebno kultiviran samo za prilike kad me na sve nacine pukusavala sopati ko puricu pred bozic. "Pa znam da se izgladnjujes, nikad te ne vidim da jedes." Cinjenica da niti druge clanove obitelji ne vidi da jedu jer nikad zajedno ne konzumiramo apsolutno nista, njoj nista nije znacila. Ja sam bila samo zbunjena klinka koja se nasla usred sukoba dvije jednako jake sile: biti musko ili zensko. Nije da sam vjerovala u doslovnu fizicku provedbu tog izbora, iako sam znala i na taj nacin provocirati ekipu na obiteljskim okupljanjima. Nikad nisam bila tipicno zensko stvorenje. Imam vise oziljaka nego vecina pripadnika muskog spola, vise prica o skorom lomu kostiju, vratolomijama i fajtovima. Tom girl u punom smislu rijeci. Savrsene predispozicije za lezbijsku pricu sa sretnim krajem. Usred svega toga, sise su bile zadnja stvar koja je potrebna curi spremnoj na bas sve da ostane muskarac. Imam muski um, tvrdila sam, a i danas mogu tako opravdati svoje reakcije i neocekivane postupke. TITS?! (GRUDNJAK TALK) Uske majcice koje sam navlacila na sebe uz zavoje (tri puta) nisu djelovale. Kupnja prvog grudnjaka je bila ziva nocna mora. Priznati da mi to treba, znacilo je priznati poraz. Bila sam ogorcena time da ratio gubi pod pritiskom hormona. Tko moze doci na ideju da u grudnjak trpa vatu? Jesus christ, meni su to i dalje slucajevi za odstrel pred zidom. Smanjenje broja grudnjaka moglo je lako biti postignuto rapidnim mrsavljenjem. U isto vrijeme bi bila rijesena i pojava, kod zenske populacije toliko idoliziranog, "strukica". Nisam uspjela zbog nedovoljne ustrajnosti. Konstantno treniranje i anoreksija oduzimaju vrijeme i energiju. Nisam imala dovoljno mentalne snage da to provedem u djelo, a discrace za cijelu zajednicu anoreksicarki diljem svijeta. Dobila sam i sise i bokove i strukic. Bacila vecinu odjece i pocela stvarati kolekciju grudnjaka. Do danas sam zadrzala poprilicno zaigran stav prema grudnjacima. Sad ih gomilam iz cistog gusta u nemogucim bojama. Ponekad cisto tek toliko, kao da su igracke. U prilog tome govori cinjenica da cak i otac zna koju velicinu za mene traziti u ducanu. Nikad grudnjak nisam prihvatila kao formalnost, kodeks, striktni polozaj koji taj odjevni predmet ima kod nekih zena. Kolicina koju posjedujem, usporedjena s vremenom kad ih uopce nosim dovodi do zakljucka da bacam lovu u vjetar. Jebi ga, ima u tome doza fetisizma, ovaj puta opravdano mogu reci – krivo je drustvo. CEMU? (SUPERMAN SHEME) Kako uopce trebam izgledati i kad se najbolje osjecati? Znam koji je klisejizirani odgovor, ali mislim da se na mene ne moze primjeniti, kao ni na vecinu populacije. Mogu li se uopce dobro osjecati? Jer, cemu onda uopce mogu teziti, ako cu vec postati pomirena osoba sa tzv. zrelim pogledmo na svoje tijelo? Gledam roditelje. Situacija se zaokrenula kad je sestra stigla do puberteta. Od njene ocite anoreksije koju je priznala nisamo culi ni "a". Svi su kolektivno krenuli na dijetu i fizider napunili povrcem i jogurtima. Tko je ovdje lud? Jucer sam jedino ja rucala dok su roditelji grickali svaki po jednu mrkvicu i sa osjecajem krivnje srkali jogurt. Sestra koja me prije cinkala da ne jedem, na frizideru ima popis zabranjenih namirnica. Ja sam sve sazela u jednu sintagmu "hrana (– jabuke)". Sad je vrijeme da ja zaigram supermana u obitelji. Oslobodim frizider od prevelike kolicine light hrane i alu – folije, jer sve se jede u porcijama. Mislim da je vrijeme da krenem, jer i na sebi primjecujem promjene. Danas sam ostatak pive u limenci, jer pred roditeljima ipak ne mogu cijelu pivu iz gusta izlijati u sebe, pokrila folijom prije nego sto je vracena u frizider.

- 21:22 - Komentari (8) - Isprintaj - #

MALA SKOLA NEPOTREBNOSTI ZA MACKA

mogu reci: ljeto je pocelo. u utorak sam pocela citati dvije knjige odjednom i nastavila se baviti ispitnom literaturom. svako jutro sam se budila u sedam i nastojala dan ispuniti korisnim stvarima. nije vazno ako nisam uspjela, vazna je bila namjera i poriv da nesto radim. s obzirom da je to protuprirodno za krhku intelektualku mog niskog inertnog ranga, organizam se ubrzo pobunio. povecala sam konzumaciju nikotina i kave. odlucila da vise nikad necu cugati i da ca svaki dan najmanje dva sata posvetiti vjezbanju joge. te seanse su trebale pocinjati u sest ujutro. ignorirajuci upozorenja zivcanog sustava na ocito previsoki tlak i preveliku raznu stresa, pokusavala sam izvesti vise od tri korisne radnje na dan. zanemarila gledanje televizije. priznajem, cijela 4 dana bila sma uvjerena da mogu i da jesam sredila svoj zivot. ja, macak, postala sam ovisna o kontroli. sokirana saznanjem, podsvjesno sam danasnji dan podredila samo pravim, nezvaznim i neproduktivnim radnjama. probudila se tek u deset uz izlezavanje od 15 minuta. znam, znam, na tome trebam poraditi. tek pocinjem. otisla sma na kavu i samo letimicno preslistala jutarnji s cistim naglaskom na horoskop. razgovorne teme okrenula sam cisto u smjeru star warsa i unesla u sebe dim samo 6 cigareta. rucka se vise niti ne sjecam. nisam sama kuhala, niti poazala inicijativu za nesto takvo. napravila sam tri narukvice od fima koje nikad necu nositi, jednu u svakom slucaju ne jer je pala na pod i raspala se na osam komada. napisala sam potpnuno nepotrebno banalan post bez ikakve radnje. jos malo i moci cu tvrditi da sam normalan sudionik drustva. evo, sad opet idem van, na kavu, do dogovorim koliko love trebam na moru za cugu, plus idem potrazaiti svog najblizeg, omiljenog lokalnog dilera. nisam odgovorila niti na jednu provokaciju i svaku vrstu mentalne aktivnosti nastojim izolirati na najmanjem mogucem dijelicu sive tvari.

- 15:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

14.07.2004., srijeda

POST FESTUM (PUT U KOMUNISTICKU PROSLOST AND BACK)

prije kave je bilo veselo, ali na kavi su me svjeza doza lose obradjenog kofeina s vrhnjem i nekoliko cigareta uspjele dokrajciti. spojeno sa cinjenicom da mi je prvi dan nakon jebeno zastrasujuceg kasnjenja, nisam mogla ocekivati drugaciji ishod. plava i bambz uz moju pomoc, sugestije i budjenje u 8 ujutro jer nisam mogla spavati, pristale su na izlet do kumrovca. upoznavanje nase slavne yu-crvene proslosti je plan jos od prosle godine, ali nikad ga nismo ostvarile jer nitko se nije sjetio reci: "danas idemo". vec na putu od birca do auta sam imala osjecaj da lebdim u zraku, da se razumijemo, na potpuno krivi nacin. krenule smo do bambz da pokupimo neke sitnice i partizansku kapicu koja svima dobro stoji, jer je to jednostavno u njenoj naravi, moj zakljucak. uz nju je islo upozorenje: "ovo mi je omiljena kapica, nemoj da ti se nest zbog nje dogodi." pokusavala sam se zbuksati skupa kod bambz na wc-u, ali nista nije pomoglo. kao da hodam po magli, razmisljala sam uz blagi osjecaj da bi im trebala reci. kad su pocele pricati u autu sve mi je dop..., ubacila sam rundeka u player i pojacala do kraja s isprikom da moraju cuti ovu pjesmu, i ovu, i ovu, jer nisam mogla podnjeti da cujem real life glasove. bamby je prvi puta vozila na autoputu i prosla magicnu crtu od 120km/h, nakon mojih "100 i holding", "uuu, 110 i holding". na rotoru smo u potpunosti namjerno, unatoc ocitoj guzvi, napravile dva kruga za druga tita na opce veselje ekipe koja je cekala da se napokon maknemo. skoro smo sletjele s ceste od smijanja. ovo je vec pixies faza. tu zaboravljam da mi je zlo i pocinjem uzivati. kumrovec? hm... mislim da se ipak vise radilo o pojmu kumrovca, a ne kumrovcu direktno. opce odusevljenje je izostalo, ali smo sve uspjele ismijati, pa smo se zadovoljne vratile do auta in the end. svaka noseci privjesak sa likom druga tita, ljubicice bijele, narafski. ostavile smo ludjacki sklepanu posvetu sa ilustracijom kruske. takodjer, zaklele smo titu na vjernost cak i nase kucne ljubimce. nisam mogla uzeti digitalac pa smo trenutak klanjanja najsjajnijem sinu ovih postora ovjekovjecile tek slikom kapice uz marsalovu nogu na mom mobitelu. ipak, dopustile su mi da nosim kapicu neko vrijeme. postoje indicije da su kokosi i neke stare jabuke bile, bar genetski, svjedoci marsalova odrastanja. nekoliko puta samo dozivjele sok zbog, ma necu o tome pricati, jer cinjenica da su nas lutke uspjele izbaciti iz takta, nije za spominjanje. otrcani prodavac sladoleda nasm se pokusavao uvaliti na najcudniji i najodvratniji nacin ikad vidjen. zeni u gift shopu je za naplatu tri privjeska i njihovo stavljanje u vrecice potrebno vise od 10 minuta. sljedeci put dolazimo za vrijeme sezone, kada se nosi stafeta i prostorom odjekuju stare pjesme kojih se mi ne mozemo sjecati, ali ih ipak znamo. pozdrav od pripadnika prve generacije koja nije bila u pionirima. na putu natrag samo imali jos jedan "prvi put". zaustavila nas je murija. polupismeni idot je na sve nacine pokusao uspostaviti dojam autoriteta. cak se uspio osvrnuti i na cinjenicu "mladi vozac". mi u zadnje vrijeme cesto ginemo na cestama, znate, mladi opcenito. opstruiramo boljitak nacije. cak se cini da namjerno to radimo. prema njegovoj logici, bolje je prilagoditi brzinu i upasti u bezdan ogromne rupe u cesti, ako time mozes izbjeci skretanje na suprotnu praznu stranu uz punu preglednost. jebi ga, ipak on ima cijela dva razreda srednje, mora pokazati da zna pisati. nase divljenje se ne moze opisati rijecima. cini mi se da premalo pisem o bitnom.

- 22:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

KAO DA SE TO NIKAD NIKOME PRIJE NJEGA NIJE DOGODILO (PRIJE KAVE 3)

Rijetki se sjecaju nase price, a sigurno je nitko vise ne spominje. To je prica iz davnih (srednjoskolskih) dana kada smo svi jos imali danas vise neostvarivu vjeru u osobnu anonimnost i ostvarivost neizvedivih diverzija. Provala u skolu i kampiranje uz pljugu u to drevno vrijeme nije predstavljala problem. Only key away, a kljuc je bio u romanticnoj vezi s "nama". To je bilo pravo doba zajednistva: velikog ujedinjenje snaga najkreativnijih i najhrabrijih. Zlatno doba nasih prijateljstava. Stvoren je kozmicki pakt, svijet koji je mogao opstojati sam za sebe izvan mainstream tokova religija i morala. Imali smo sve, slobodu koja omogucuje samodostatnost. Samodostatnost ima jedan logican korak: divinititation. Kao drevni rimljani, uzeli smo sebi najblizi i, konkretno, najmaliciozniji uzor, katolicku crkvu. Stvorili svoje svoje sveto trojstvo, tamu i svijetlo, sukobe, spletke i tragican ishod. Cekam svete tekstove, da nastavim. Nemam drugog izbora, vec da zapalim jednu. Wake&bake budjenje uz ADF i pljugu. Ovo je pravi pocetak dana! Trazio sam u dubini mora, odavno zaboravljenu tajnu plime. Kako rundek pere kad si uslagiran! Jutros, si zaboravio sve sto te drzhi skupa. Oko tebe sute stvari, tvoj krevet i stol te nijemo gledju. Mogao bi tako do sutra, prekosutra, u subotu, nedjelju, ponedjeljak i sve do sljedece srijede. Slutis prevaru. Kava i prijatelji i stari i novi i kraj epohe. Svi se nalazimo na starom u novoj kombinaciji stvari. A krila su mi spremna za let. Sa druge strane nikada i nigdje jedno svijetlo poziva me. I opet sanjam, sanjam... i opet sanjam, sanjam... i nada sve je manja... jos 34 minute till sunrise. Ne zna kako da gleda u ponor i vatru i kako da slusa taj ogromni zvuk. Lagano trzanje zice uz pokusaj da ustane. Hoce li uspjeti, da? Zeli li uspjeti? Ruke neke mozda mlade zene... mozda neke mlade zene. Prolazim kroz zrak koji njezno prihvaca moje elektrone uznemirujuci atome u daljini. Tiho se suljamo i... Vec pocinje svirati onu staru meksikansku pjesmu od koje smo se zajedno jezili. Ti ja, ti i ja draga... Pjesma pocinje. I vremena jos ima na pretek.

- 09:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #

13.07.2004., utorak

MRTVI KOMARCI

proslo je mozda najzbrkanije razdoblje mog zivota. vratile su se neke stare navike, sto nije dobro, ali ipak u zrelijem kontekstu. lakse se nosim s njima. iako imaju vecu tezinu. nema vise infantilnog poriva da ih kontroliram i rijesavam u jednom danu samo pogorsavajuci stvar. ucim se kompromisu, toleranciji i boljim metodama manipulacije. nije niti to lose. time rijesavam problem besposlenosti. ipak ovo ljeto ima drugaciji miris. ucim. nevjerojatno i prekrasno. citam. pisem. cini se da opet zivim. opet, smijesno kriva rijec. napokon. imam i stap. ne vise stick. pravi stap za hodanje, to je postao moj stap. nisam jos odlucila koji smjer odabirem, ima vremena do petka. filozofija i nesto, nije niti to lose. isto kao prosle godine. vidjet cemo. nije niti to lose. primjetiti da je dva puta upotrebljeno na zastrasujuce umirujuci nacin. a nije niti to lose.

- 21:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.07.2004., ponedjeljak

HOLDING A STICK (TEMATSKI POST)

Uz odobrenje osobe koja je pomogla kod stvaranja i uspostave vaznosti stapa u mom zivotu, bambija, mislim da cu se upustiti u otkrivanje njegove tajnovite pojave. To je vise nego obican stap koji nosi vise nego neobicna svojstva. Odmah u pocetku jasno je definiran kao stap moje starosti (27). Poprilicno zastrasujuce, zapravo, sto sve radimo s njim. Nije jos jasno, kako zapravo izgleda, pretpostavljam da ce se u potpunosti otkriti tek kad ce biti apsolutno potreban, neizbjezan. Pruzat ce mi potporu, kad mi kosti pocnu gubiti ulogu oslonca i zima se uvuce uvuce u moj svijet kao navjestitelj kraja (27). Poseban je to stap, sa posebnim svojstvima. Svrha mu je jasna, ali tek dodatci cine ga vrijednim spomena. Vlasniku omogucuje da njime prijeti, cak ozljedjuje. U srzi se nalazi zeljezna sipka, omotana jos nepoznatim materijalom. Povlacenjem rucke, sipka se izvlaci van. Nije to posebno opasna sipka, nema spomena vrijednu cvrstocu, ipak sluzi svrsi. Silovito mahanje proizvodi fijuk metala, opet, ne zastrasujuci fijuk, ne zaista. Toliko za sad znamo o stapu. Nije pouzdano sto ga je dovelo do mene. Mozda ga je stvorila bambi, mozda je odlucio sam da je vrijeme da se ukaze. Bilo kako bilo, nastojimo vise se ne odvajati. Osim kratkih trenutaka kad mi ga bambi uspije istrgnuti iz ruku za vrijeme jutarnje kave. Ja se pravim da ga pokusavam uhvatiti u letu, a ona se pravi da joj je gust mahati njime i parati zrak. Jadna, ne shvaca da stap moze svakog trenutka eksplodirati, kada se nadje u krivim rukama.

- 22:46 - Komentari (4) - Isprintaj - #

11.07.2004., nedjelja

THE LAST ONE HOLDING A STICK

kaj se dogadja? princess jos ne kuzis. odjednom imam previse vremena na raspolaganju. sve se izravnalo, ravnica i pustos sve oko, izmedju i iznad mene. moze li klasicno odredjenje lijenosti odjednom postati kronicni radoholicar? prema zakonima fizike i svemira koji ne implodira? prestrasna misao, ali ja trebam nesto raditi. and i start to panic... postajem ono! da, bas ono! odraslo, ljigavo, odgovorno, planirajuće, stvorenje, koje, mora, raditi, da, bi, naslo ispunjenje, u zivotu?! ! koje krsi obecanja istim tempom kojim ih stvara. ! ne zna koristiti interpunkciju, !.? danas sam imala najispunjeniju nedjelju u zivotu. ne samo da sam se probudila prije 11, pomogla majci kod kuhanja rucka, pogledala film, cak dva. stigla sam otici na kavu, u kino, polizati dvije lizalke (lizalice, znam)... dovoljno da se popune dva postena dana, but there's more. kao vrhunac perioda od samo 24 sata koji je davno trebao biti gotov, uspjela sam se sjetiti svojih jedi dana u srednjoj skoli kad je na moju stetu ispalo da "netko nije dovoljno odgovoran ni da drzi veci komad smotanog papira u rukama". stekla sam novog zamisljenog prijatelja, stap. igrala se sa stapom, prijetila. uspjela sa stapom uplasiti klinca na nagovor sad vec odraslog bambija. oh you can just kiss off... kad malo promislim. i dalje drzim stap u rukama. koja odrasla osoba to moze reci?

- 23:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ICE

Oko pet se pojavilo sunce. Cijeli dan sam samo jednu stvar imala na umu, bijeg. Uzeti fotoaparat i krenuti na jezero, slikati, malo zaboraviti stvari, opcenito. Ostala sam sama u kuci, pa je ideja postala besmislena. Vratila sam se u dnevnu sobu, upalila tv i trudila se ignorirati buku koja je dolazila izvana. Prozor je morao ostati otvoren pod svaku cijenu. Soba je mirisala kao slasticarnica, zbog dvije kuglice sladoleda od vanilije, otopljene u metalnoj zdjelici. Tipican miris koji sam uvijek pripisivala kornetima. Cilj je bio izdrzati u toj metalnoj atmosferi otopljenog sladoleda pet minuta, jer toliko je nedostajalo do onog trenutka u kojem se dizem iz fotelje i idem se obuci. Cak i ako bih krenula prije, nista ne bi bilo postignuto. Pet minuta prije zavrseno bi bilo sve sto je trebalo biti obavljeno. Ne mozes pobjeci nekim stvarima. Nekad se moras prepustiti sudbini. Shavtila sam na sto me podsjeca taj miris otopljenog sladoleda, slabasno sunce i hladnoca. Ljetni pljuskovi i sladoled iz aparata. To je taj miris. Stajala sam pod krosnjom velikog oraha sa sladoledom iz aparata u ruci. Sladoled se mogao kupiti na kiosku kod siptara u susjednom kvartu, za mizernu cijenu. Stajala sam tako i gledala gore u lisce koje je polako pocelo popustati pod teretom kisnih kapi. Sunce nije prestalo sjati, ne, nije se stvorila duga. Nekoliko kapi naslo je put kroz krosnju i palo pokraj mene. Uskoro se sve smirilo, niti sladoled se nije uspio do kraja otopiti, a ja sam krenula dalje u svojim rozim japankama. Danas vise ne znam hodati u japankama. Valjda to nije nesto kao voznja bicikla, zaboravlja se s godinama.

- 18:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

A quiet little town not far from here.

Vera: I believe smashing them is less a crime than making them. I am going to break two of your figurines first, and if you can demonstrate your knowledge of the Doctrine of Stoicism by holding back your tears, I'll stop. Grace: There's a family with kids. Do the kids and make the mother watch. Tell her you'll stop if she can hold back her tears. I owe her that.

- 17:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BEZ DEFINICIJE

emocjonalna kriza, koliko gadno zvuci, posebno ovako otipkano. aktivno silovanje gramatike kroz maksimalno uzivanje. moj odgovor drustvu na sve zadace koje mi pokusavaju nametnuti. apsolutni bunt. osjecam se toliko lose, izopaceno, zlobno u globalu. sad bi mogla sutnuti macku, npr. sakriti majci papuce. maca papucarica. nisam mogla odoljeti. maca papucarica, miki trasi, jezeva kucica i cvilidreta. njih sam obozavala. njih i poeovog gavrana kojeg mi je majka jednom procitala kad sam bila cisto sitna klinka i pretvorila to u rutinu. majka bas nekoj prijateljici prepricava inspirativne price iz neke knjige za samopomoc, moje tipkanje u susjednoj prostoriji ih uopce ne j..., ne postojim. gledaj me kako se stapam sa zrakom. samopomoc royale. ako sam nestanes, mozda ce i tvoji problemi slijediti pozitivan primjer. zavidim danasnjim klincima na jednoj stvari. pullmanu. uz njega su stvari mogle ispasti jos bolje. hiperprodukcija postova. evo prestajem, spavanje etc.

- 00:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

10.07.2004., subota

TRCI BRZO

osvrcem se na prijasnji post u stilu sve je trulo u zacaranom karljevstvu. kolac kroz srce, nazovimo to tako. ravno kroz srce pa u um. propast na vidiku i sto da radis? trci. trci koliko si zelis dopustiti, koliko se ne zelis sputavati, koliko zelis uopce. kad pozelis prestati, ali neces, stani. ali neces. to te nece zaustaviti, ti sam. i ne u stvarnosti. ne u tvojoj stvarnosti, ne u nicijoj, dakle. ja sam mjerilo, ja sam bog, bog koji trci i trcao bi i dalje, do prvog stabla, prvog zida u koji zelim udariti svom snagom pokrenutom ceznjom, ljubavi. da strastveno postanemo jedno, ja i zid, povezani kroz krvavu arkadu i slomljenje kosti koje se zabijaju sve dublje sa svakim izrazom bozanske ljubavi. dublje rezu u esenciju tvoga bica i lome ga na komade, a ti se smijes. propali kralj u propalu kraljevstvu slavodobitno podize ruku prema svom zidu. "pobjeda je moja" odjekivat ce krvavi hroptaj praznim hodnicima slomljena boga. boga koji trci. boga koji ce znati da je trcao.

- 23:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ALL IS WELL

nositeljica radnje ovog bloga zadovoljno je povukla dim, vadeci mobitel iz torbice. sunce je przilo, ali njoj je bilo svejedno, na stepenicama na fer-u. sa prvim dijelom ispita iza sebe, nije osjecala olaksanje, ali ponovno je uhvatila osjecaj nepobjedivosti koji je moguce ostvariti samo u takvim situacijama. blaga apatija sa primjesama samozadovoljnog smijeska koji podsjeca na frktanje. nema visoke nada, jer smatra da joj nisu potrebne. krece van, na pivu. da, all is well.

- 18:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.07.2004., petak

AND DON'T FORGET

rita hayworhth u gildi privlaci poglede izvodeci zavodljivi striptease skidanjem rukavica, a fridu je rezirala julie taymor. urednike hrt-ovog gulasa ne zelis znati iz principa. hemingwaya volis. oca ne mislis oplakivati. and don't forget to brush your teeth before bed. oh i marlene dietrich...

- 21:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

WILL I...

? or maybe not? na popisu zelja danasnjeg djedovog patuljka nalazi se srozavanje opceg znanja i inteligencije u generacija mladjih od nje. makar patuljak zna da ce to eventualno dovesti do sumraka civilizacije i ljudske vrste kao takve, sad se o tome previse ne brine zbog svojih sebicnih razloga. have a cookie. ooo, thank you very much.

- 21:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.07.2004., četvrtak

HISTORY REPEATING

Neka mi netko kaze da pretjerujem i da se u mojem kvartu niposto ne radi o bolesnoj kompeticiji na svim planovima. Mogu zivjeti i sa saznanjem da nisam u pravu. Makar to ne znaci da mislim drzati jezik za zubima. Malo je cudno, nezamjetna cinjenica, zapravo, da je kvart opet prepun petogodisnjaka. Cini se da je generacija dvadesetpetogodisnjaka slucajno, neplanirano i spontano uspjela zaceti djecu bas u isto, pardon, slicno vrijeme ili kroz tri mjeseca razmaka. Stara skvadra je vjerojatno nekim prirodnim putem zakljucila da je vrijeme za festival opceg parenja i stvaranja novog zivota. U isto vrijeme. Znate kako je kod cura, zivimo skupa, poklapaju nam se ciklusi. Pilula zatajila u isto vrijeme, kondomi su poceli pucati, bog sam se ponovno spustio na zemlju u liku duha svetoga. Mnostvo razloga. Baby boom. Slucajnost, opet, ali postoji generacija vrsnjaka izmedju mladih roditelja i njihove djece. Moja generacija, dvadeset i blizu – godisnjaka. Stvar je u vodi, pretpostavljam. Mjesecevim petogodisnjim ciklusima i kretanjima planeta. Prijestupne godine vjerojatno isto imaju prste u svemu tome. Ili jednostavna, cisto ljudska ljubomora i primitivizam. Sitni glasici odzvanjaju kvartom. Ponosne bake u penziji, koje ipak ne mogu 24 sata na dan provesti na kavi, kao sokolice stoje na ulici i ponosno promatraju novo leglo. Tribal atmosfera, sve u svemu. Jer svi se brinu da sva djeca imaju bas sve sto im treba i to u jednakim omjerima. To se usudio reci da vise nema socijalizma i opce nivelacije dobara? Kad jedan klinac dobije novi bicikl i ostali ce se uskoro pitati zasto je mama kupila bicikl, makar ga vec imam, a i jos nije bozic. Maskreada drazesnih, zanasenih osmjeha koji naizgled razdragano lutaju ulicom otvorena je pocetkom ljeta, a trajat ce do jeseni, kad se bake povuku u svoje zimske rezidencije i opet pocnu kuhati kavu u prevelikim kolicinama. Ljeto dolazi kao relativno prociscavanje organizma, popiti 4 kave na dan, umjesto 8, mozemo zvati pozitivnim pomakom. Zima donosi komplikacije. Iziskuje delikatno balansiranje i formiranje prihvatljivog dnevnog socijalnog rasporeda. Pronjuskati sve kuce, svakodnevno, nije lako. Posebno ako se pretenzija da svatko pije samo kavu na dan odrzava pod svaku cijenu. Rotacija po kucama uskoro biva uspotavljena, a zimske trach patije mogu biti svecano otvorene. Ljeti je, s druge strane, dovoljno stajati na ulici sve dok ima danjeg svijetla. Na takvim sastancima planiraju se karijere mladih nada covjecanstva, istrazuju njihove potrebe. Nakon takvih sastanka se bake i mame zaduzuju u bankama, dizuci kredite koje realno ne trebaju, ali ne zele da im dijete bude uskraceno i najmanje nepotrebnosti. Takvi sastanci su bili uzrok financijskog sloma nekoliko domacinstava u mom kvartu. Nakon oporavka bankovnih racuna, krug, samo naizgled zatvoren, ponovno se pokrece. Ako netko pita: Da, zivi se tesko. Odvratno.

- 21:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

AJDE GIRL

come out of the closet, da me ne izjede neizvjesnost!

- 15:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.07.2004., srijeda

GADDEMIT 2

krecem na guilt trip, nadam se da uz tu vrucu cokoladu misli zbuksati i kekse kad vec misli pusiti moje pljuge. krecem sigurno jer znam, da, ovaj puta znam sto je pluskvamperfekti i imperfekt i sve ostale beskorisne pizdarije koje mozda nekad bijahu vazne. ucenje gramatike samo stvara zbrku kod pisanja. intuicija v.s. kruta pravila. kao da ih nije stvorila praksa.

- 18:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #

GADDEMIT

nazvala me teta a... . tetu a... zovem teta a... ne zato jer smo u rodu, niti sam to u bilo kojem trenutku prizeljkivala. razlozi su puno povrsniji i ne pise mi se o njima. mladja je godinu, zapravo dvije od mene i zblizile smo se kroz ovih nekoliko dana ili dvije godine ukupno na kavama i slicnim formalnim prigodama. teta a... je nakon toliko godina pijateljstva, there i've said it, zamislila ili pretpostavila da to prijateljstvo stvarno postoji. ako nekome povjeris svoje najintimnije tajne i osoba ti uzvrati, morate biti prijatelji. zar ne? cini se da da, ali meni teta a... ni nakon svega toga i dalje nije prijateljica, ili je, ali ja to ne zelim priznati zbog jako jako plitkih vlastitih razloga. ne zelim da ide na more s menom doticnom, jer mi ide na k..., evo, iskreno mi nekad ide na k... i nakon prosle godine je definitvno ne zelim uz sebe na godisnjem. nazvala me u suzama. - kaj radis? ucis? - da, pa... ovaj, da. might as well...ucim, da. - odgovaram do grla zakopana u fimo masu. - a imas jos puno posla? odmjeravam narukvicu koju radim. - poprilicno, mozda cijeli dan. a kaj ima? kaj ti je? - ne mogu o tome tak, nema sanse da dojdes do mene? - ne sorry. da mogu, dosla bi... ali ne mogu teta a..., kaj da ti velim. previse sam zaokupljena samounaprijedjivanjem kroz izradu nakita da bi ti pomogla, makar znam da su ti vjerojatno napravili opako sranje doma, mozda cak i fizicki. necu ti pricati ni o festi s tvojom ekipom, na koju nisi pozvana, a ja jesam. na koji nacin da me ne grize savjest? da, da, sad na nju svaljujem i cinjenicu da ne ucim. idem otkazati festu i posjetiti tetu a..., jucer me pozvala na vrucu cokoladu uz cike na kraju njene ulice, mozda ponuda jos vrijedi.

- 16:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

COMMENT

kroz stari blog sam spoznala jednu novu stvar, vise cinjenicu o prijasnjem ponasanju koja mi je uvijek bila poprilicno zbunjujuca, ali nisam joj nikad pridavala veliku vaznost. cudno je, mozda, ne obazirati se na gomilanje knjiga i originalnih cd-a (nikad, ali nikad necu prihvatiti cd-ove) u sobi, iz mjeseca u mjesec. prije je to imalo neku vibru "prirodnog procesa" za mladu nacitanu osobu koja se trudi ostati u toku s kulturnim zbivanjima. unatoc ogranicenim sredstvima. jako ogranicenim sredstvima, gledano iz danasnje perspektive. iznenadjuje koliko je nas mozak zastitinicki nastrojen, stiti nas od trauma, uznemirujucih sjecanja, cak do mjere da brise cijela zivotna razdoblja. tu stoji prokletstvo bloga. mozda se moze dogoditi da u afektu, tamnom trenutku spalis sve sto je ikad bilo napisano u masu biljeznica pod ormarom. ne shvacas sto radis, uvjeren si da rijesavas svijet trash literature. ne razumijes da tom mislijom brises svoju proslost. ipak, blog uspijeva prezivjeti, izvan dohvata pomracenog uma koji se vise voli koncentrirati na fizicko, dok virtualno tek napusta. virtualno nema tu tezinu kao rijec povucena tintom na papiru, u realnom vremenu. na pravom papiru sve djeluje zastrasujuce zivo, a ono izreceno kao avet se zadrzava u prostoru. papir zove da bude spaljen, blog, da bude zametnut. shvatila sam, napokon danas, sto je nosilo moj "kulturni razvoj". rekla sam i sama, imas osjecaj da su dobitci veci, uz manja ulaganja. tajna je otkrivena, banalno zapravo, a nikad to nisam povezala. jedna dobivena tableta (jer uvijek je bila maksimalno jedna, prebrojana medju mnostvom polovina) i dvije pive, u ono vrijeme, bez cigareta, znacile su 20 kuna po izlasku. danas trosim do 200. evo zanimljive situacije: zivot bez ovisnosti kao protivnik prosvjetljenja. cini se da ocajnicki trebam trecu mogucnost, ako se ne zelim head on strmoglaviti u ponor obicnosti.

- 09:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.07.2004., utorak

KOSTURI U ORMARU

ljeto 2003. opet krk. cijeli jedan mjesec. uz prekide. bila sam i u pragu. sa starcima :( trebala sam ici na trip s bambz. prag, budimpesta i bratilslava. nisu me pustili. tipicni zajeb u njihovom stilu. prosle godine nisu me pustili u dansku i svicarsku uz obecanje da idem na koji trip hocu. right. sad ne zalim previse. ipak je bilo odlicno. mislim uz konstantno cuganje i mijenjanje ekipa u apartmanu. zapravo u jednom trenutku skuzis da si na dnu. ali ti se zivo j... za sve. i kad se opet sredis, ne gadi ti se sve to ("u zivotu, a ti se ne gadi?"). samo se nasmijes i kupis jos cuge. sve dok ti cuga ne postane so boring. i u zivotu. a ti se ne gadi? ne. napravis prekid, ali opet se vracas na staro. makar nije just right. kad ostanes sam. svi su vec doma, a ti si stuck na moru uz ostatke ostataka ekipe. pa opet prestajes. do povrtaka doma. i odjednom imas pun k... trave. totalno si lost od srece i stalno hoces biti high, ali te ne puca. stari blog. te godine, na krku, 2002. sam pocela s aktivnim zajebavanjem s vlastitim zivotom. mislim na pucanje s tabletama and shit. kad ti prax i voltaren postanu navika, i svaka tableta koju popijes je "tek druga koju uzimas uopce". i'm done with that. pukne te i dobro je, super, ne znam vise na koji nacin da to opisem. imam dojam da dobivas vise, a manje ulazes. dugorocni zajeb. uzasni zajeb. vec nemam pojma koliko sam clean, od petog mjeseca. tek sad pocinjem kuziti promjene. nestaje taj vakuum. blokada. opet, mislim, mislim kuzim to. vise nema onog buffera, cujem se kad razmisljam. opet govori o sebi kao "mi", ponekad :) nesvjesno, ali brzo nabacim smijesak da primim "ti si prokleto luda" komentar ;) koliko mi je ovo trebalo? jako? mozda.

- 22:14 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.07.2004., ponedjeljak

ISPRIKA ZA PONASANJE?

sjecam se prosle godine, taj magicni tjedan do suocenja sa sudbinom i "razredbenim na filozovskom". ista stvar. hana je oko 3.6. (i iznenadjena sam da datum otprilike pamtim) rekla da se osjeca poprilicno opusteno, s obzirom na divljanje PMS-a "uzduz i poprijeko kroz neshvatljive hormonalne puteve." istina, u tom periodu se lakse fokusiramo na dnevno prosipanje hormonalne zlobe diljem domovine, a i svijeta (cuda sms-a i moderne tehnologije, smijesak). kad prevladamo sve demone i shvatimo o cemu se radi, lakse se usredotocujemo na vazne stvari. kao izbjegavanje ucenja usred napadaja urednosti. kad se situacija smiri sa prvim pljuskom, ne mogu se nacuditi cistoci i urednosti svoje sobe. naravno, za vecinu je to i dalje nerazmrsivi kaos nepotrebnosti. stvar koju majka vec dvije godine nastoji baciti je mali komadic bambusa, doslovno dugacak 2cm, koji stoji na istaknutom mjestu medju ostalom kramom na srednjoj polici. rijetki shvacaju da je on strateski polozen priblizno 10cm od velikog komada stakla. suveniri iz nedavno zatvorenog birca, nase jazbine. uz njih stoji kuzija cigareta, ispisana imenima nasih bendova. to srednjoskolsko p.s.i.n.a. razdoblje nikad nije prestalo zivjeti u mojoj sobi. odlaskom u zagreb sve je "konzervirano". samo povremeno ubacujem nove knjige i "smece iz zagrebackog zivota". sobi je najavljena generalka, nakon toliko godina mraka. damn it. sad sam razocarana i u strahu. nakon svake generalke, majka i ja neko vrijeme ne razgovaramo jer ja sve stvari kompulzivno guram u najrazlicitije kutije. svaki i najmanji papiric je vazan. bas sam hrcak. ona ne podnosi kutije, teska kombinacija. vecina neprocjenjivih dragocjenosti zavrsava u smecu, zaboravljena vec drugog dana. ipak, svecano sam odlucila da se stvari iz jazbine i svo ono kamenje koje skupljam na izletima ne mice! cini mi se da mi se zivot krece izmedju lako utvrdivih konstanta. otprilike svake cetiri godine prizeljkujem apokalipsu kao odrijesenje od svih odgovornosti. zapadam u razdoblje opce tuposti i trazim odgovore u religiji. prema nekoj logici stvari, ostaju mi islam i katolicka crkva slijepog koker spanijela ili nesto slicno. gazim sva obecanja o prestanku sa pokusajima samounistenja uopce. koliko god rewarding zvucalo za samopouzdanje, buditi se sa svijsecu da si sotonin poslanik na zemlji vec nakon treceg jutra ne djeluje privlacno. dosada, to je to. cista dosada koja donosi potrebu za promjenom. dosada kad znas da to mozes. dosada kad sumnjas da neces uspjeti, jer uvijek drzis sa strane misao o nepotrebnosti i izjednacavanju na kraju.

- 22:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #

03.07.2004., subota

GOVORITI O VRTNIM PATULJCIMA

Imam bonding trenutak s majkom. Pozvala me na kavu na terasi i pregledavanje "literature". Vjerujem da nije potpuno pop... ali naznake sloma jesu out there. Pokusavam otipkati nesto pametno, ipak mi je i rok blizu, ali inspiracija mi ne dolazi ni kod pogleda na vrtnog patuljka koji nosi solarnu svjetiljku, ponosno podignutu u zrak. Jer: "Noću taj patuljak budno motri, a njegova svijetiljka svijetli". Iskreno, ideja da nesto naruceno preko kataloga ima sposobnost "motrenja" usred noci (svjetiljka se danju automatski gasi), ne znam koliko bi se ugodno osjecala. Patuljak kao Isus u "Carrie", strava. Vrtni patuljci su usli u modu prije nekoliko godina kod manje intelektualno nadahnutih 78% populacije. Stabilno drze trece mjesto na ljestvici kica sa plasticnim labudovima (veliki comeback prije dvije godine) i monstruoznim, antikom nadahnutim fonatanama. Davno sam gledala dokumentarac o njima. Postavljeno je pitanje koliko je to kic, a koliko lifestyle. Ako postane autenticno, vise nije kic. Uvijek je lakse "priznati za pravo" ekscentricnosti i sve vrste gadosti ljudima koji se ne nalaze u nasoj neposrednoj blizini. Recimo, Nizozemcima. Ne znam koliko se ta autenticna ekscentricnost moze prenjeti na ljude u mom gradu. Kad vrtni patuljci uopce mogu dobiti priznanje? U kojim situacijama? Vrt dobrocudne bakice prepun nasmijesenih patuljaka ponekad zna izgledati "bas right", na odredjeni provincijalni, ljupki nacin. Patuljci iziruju iz svih kutaka oko male, oronule kucice obrasle brsljanom i poljskim cvijećem. Krvavo – crvena ruža penjačica natkriljuje mali stolić i klupicu na kojoj bakica provodi ljetne dane sa jedinim društvom, sveprisutnim patuljcima. Na stupicima drvene ograde sjaje se sarene staklene kugle. Ciju bajku ja upravo plagiram? S osmjehom, mogu ustvrditi: niciju. Na kraju moje ulice, postojala je takva kucica i takva bakica, mozda manje dobrocudna od bakice u mojoj masti. Mala oronula jednokatnica je bila potpuno zasjenjena velikom jelom, gotovo dvostruko većom od kućice. Bakica je umrla, jela je srusena, a nekoliko godina kasnije, na mjestu kucice i vesele druzbe pojavilo se gradiliste. Na kraju ulice sad stoji manje romanticno skladiste gadjevinskog materijala. Ne sjecam se kad je umrla, ali sjecam se reakcije klinaca u ulici. Odmah drugi dan nakon njezine smrti, sve njene stvari su iznesene na ulicu da ih pokupe smetlari. More i more vrtnih patuljaka, servisa za caj i oslikanih tanjura. Svi klinci iz kvarta skupili su se ispred kucice, na velikom parkiralistu tvornice. Samo smo stajali i gledali s osjecajem da se dogadja nesto sto nije u redu. Bakica nikad nije bila posebno dobra prema nama, nije to neka klisej prica o izgubljenoj ljubavi. Ipak, falilo nam je nesto, ne ona, vec onaj osjecaj, stih, toliko prirodno uklopljeni mali raju u nase "gradiliste". Svi smo u tom kvartu bili novi, nase kuce su netom bile izgradjene u onom ostatak iz sedamdesetih gastarbajter stilu. Voljela sam na taj nacin zamisljati "bakinu kucu". Takva baka, u takvoj kuci, okruzenoj patuljcima, nije imala briga i crnih mrlja u svom zivotu. Nije me mogla razocarati. Kao da se rodila samo za bas tu ulogu u starosti. Sturkli se svakg dana peku u njenoj pecnici, a mala kuhinja odise mirisom starosti. Cesnjak i zacini vise na zidovima. Uvijek ima veliku zalihu caja od lipe i kiflica posipanih secerom. Takva osoba moze s punim pravom posjedovati vrtne patuljke. Seen my evil melt away.

- 14:57 - Komentari (7) - Isprintaj - #

02.07.2004., petak

HAT?

sad sam i nemoralna. nije lose za covjeka koji je jednim udarcem danas ocito uspio unistiti svijet. dajte mi jos i tratincicu da stanem na nju, pa da mi zloba bude potpuna. zasluzujem osudu u najmanju ruku. iskoristavam ljude, iz njih pokusavam izvuci maksimum i ostaviti ih na kraju same. a to ti do sada nije bilo jasno? naravno da mi je bilo jasno. nisam znala da je drugima stalo. kako ne bi? mozda sam se nadala da ce zauvijek biti zabavljani vlastiti problemima, smetnuti tu crnu tockicu u blizini s uma, prvenstveno njeno priblizavanje. crnu tockicu? da, znas, mene. ja koja vrebam u blizini na njih i njihove duse. te fore. mislis peti element fore? bend ili film? nemoj raditi budalu od mene. film, ispricavam se. bilo je namjerno. aha. ocekujes nesto manje? od faustovske pojave mojih razmjera? ne znam, trebam li? bojis se? tebe? zasto? jer ti se priblizavam, vise nisam samo tockica, sad sam full size preveliki moljac koji zuri ravno u tebe. zaista? nisam znala da imamo ogledalo. nemamo.

- 23:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

FIJUUU...

bojim se ovo objaviti, dovrsiti, tj. nek se malo paca na blogu, pa cu razmisliti u kud da krenem. mozda do najblize autoceste. Hrvati ginu i ne samo da se usudjuju ginuti, vec ginu u prevelikim kolicinama, a vec nas je ionako premalo, porucuju nam iz MUP-a, Vlade i Crkve. Ne samo da se Hrvati podlo jebu sa zastitom, te tako opstruiraju prirodne fluktuacije stanovnistva izmedju previsokog nataliteta i desetkovanja kugom (razmisljajte apstraktno, kugom modernog doba (sida?)), ustanovljenih u dobrom starom srednjem vijeku; ne samo da ih ne kolju, uvijek kao izgovor dobro dosli, Srbi. Hrvati su nasli novi nacin da prkose nesvetom trojstvu nacionalne policije, politike i crkve – naime, ubijaju se sami. Pa neka se narod samo-kolje, ako im je drago, pomislili bi u duhu zdravo-seljacke-liberalne logike. Da vam nije poznat jedan mali, nevini detalj. Hrvati su podmukla bica, iscitava se izmedju redova izvjestaja u Dnevniku. Kad Hrvat ima priliku ne – mirovati, Hrvat ne miruje. Opet, kretanje bi mogli definirati nekom vrstom materiji imanentne djelatnosti. Prosjecan Hrvat mogao bi se nazvati i materijom (premda mu je drazi naziv ustase ili komunista, sukladno preferencijama i vlastitim materijalnim statusom u ta vremena). Prema tome, prosjecnom Hrvatu bi bez vecih problema mogli pripisati i tzv. «kretanje» (premda ce jos razmisliti o tom odredjenju i pokusati prouciti ideologiju i mogucnost vlastite koristi unutar te ocito politicko - socioloske tvorevine, za to vrijeme nece dalje primati daljnje sugestije, tisina). Dakle, materijalno ispunjeni Hrvat u «pokretu», uvijek ce djelovati obrnuto proporcionalno svojoj dugorocnoj koristi, govore nam ljupki novinari. Val pogibanja na cestama je samo jedan od primjera. Na samo da smanjuju brojnost Naroda Velebnoga, vec direktno utjecu na turizam. Zna se zalomiti da usred unutar-drzavnog protu-djelovanja najebe i koji turist. Turisti su, po definiciji, plahe zvijerke, takodjer podlozne razlicitim kretanjima. Najvise preko granice. Eto nam brzo problema. «Turisti zaplaseni krvolocnim, motoriziranim, samoubilacki nastrojenim Hrvatima u valovima panicno pocinju bjezati iz Hrvatske. U najgorem horror scenariju, okrecu se i odlaze vec na granici.», priopcuje, opet, izmedju redaka vidljivo uzrujana Nensi Brlek. Okice su joj jos crvenije nego inace. Hrvatska bez vreca i vreca kesa strane valute, pardon, turista, je Hrvatska bez vreca i vreca kesa u stranoj valuti. Nensi razumije da je to lose. Takvom logikom «zimmer frei» turizam, baziran prvenstveno na cinjenici da nase ceste nekamo vode, ako se zalomi, mozda i do mora, nece daleko doci. Unatoc svemu ljudima nikad nece biti dosta «kruha i igara». Koje ce ispastati? Iako ljubav dolazi kroz zeludac, konstantno repriziranje «Golog kuhara iz svih zemalja svijeta: upoznajmo svoje raznolikosti pirjanja bas svega na maslinovom ulju», nece utisati prazne zeluce. Sivo – plava sjena pasti ce na hrvatske domove kasno u noci. Jedino tada ce se, jednako mladi i stari, okupljati i uzivati u zabranjenu vocu. «Jer po danu se TV skriva, da ga ne vidi stricek inkasator», objasnjavat ce bake zadivljenim unucima, ocaranima tajnovitoscu situacije. Kultura skrivanja od inkasatora ce uskoro poprimiti dominantno obiljezje u drustvu. To pred ocima imaju vodje Nacije i Nensi. Hrvatsku, sa usmjerenim turistickim planom i drzavnu televiziju koja se sama financira. Trebamo li vise argumenata? Jos zastrasujucih besmisleno izvedenih teorija? «Ovo je dame i gospodo, cisti akt protudrzavnog djelovanja...», samo je pitanje dana kada ce nas Nensi pogledati duboko u oci kroz TV ekran, u normalnim redovima, te dramaticno nastaviti: «... terorizma, dame i gospodo».

- 20:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

OH NO...

pala sam s visine od pet metara i razbila zube na plocniku. bas u tom trenutku, na moje unakazeno tijelo naletio je teretnjak sa nekoliko jako teskih tona olova i pregazio mi nogu. vristeci od boli pospricala sam plocnik krvlju ispred i oko sebe. zube su brzo dohvatile ptice i poletjele prema gnijezdima. na cetvrtini puta, shvatile su besmislenost plijena i ispustile ga na tlo. rasule ga po cijelom kvartu. ipak, gledajuci u pod sa prigusenim jecajima, vidjela sam svu prolaznost ljepote u alu - foliji, napola prekrivenoj mojim licem, napola u krvi.

- 19:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.07.2004., četvrtak

PRIJE KAVE 2

Gdje se nalaze granice licemjerja? Tipkam blog, kao izrazito uzrujana i razocarana nedostatkom motivacije i ucenja u zivotu okoline opcenito. Mislim, jasno je da bezocno lazem kad drugima predbacujem cinjenicu da niti u knjiznicu nisu uclanjeni. Dal ja sad citam? Tehnicki, da, moram citati svoje bezvezarije zbog pravopisnih i tipkarskih gresaka, ali... jedan dan do ispita, realno, 500 stranica za procitati. Toliko o trazenju istinskog znanja na fakultetu. Koliko me tih nekoliko knjiga dize iznad prosjeka? Koliko udjela u mom radu ima znanje, a koliko moc interpretacije? Ako mozes postici da nesto izgleda uceno, mozes li i za sebe tvrditi isto? Ili si samo ruka koju vode urodjene sposobnosti?

- 09:41 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.