Oko pet se pojavilo sunce. Cijeli dan sam samo jednu stvar imala na umu, bijeg. Uzeti fotoaparat i krenuti na jezero, slikati, malo zaboraviti stvari, opcenito.
Ostala sam sama u kuci, pa je ideja postala besmislena. Vratila sam se u dnevnu sobu, upalila tv i trudila se ignorirati buku koja je dolazila izvana. Prozor je morao ostati otvoren pod svaku cijenu. Soba je mirisala kao slasticarnica, zbog dvije kuglice sladoleda od vanilije, otopljene u metalnoj zdjelici. Tipican miris koji sam uvijek pripisivala kornetima.
Cilj je bio izdrzati u toj metalnoj atmosferi otopljenog sladoleda pet minuta, jer toliko je nedostajalo do onog trenutka u kojem se dizem iz fotelje i idem se obuci. Cak i ako bih krenula prije, nista ne bi bilo postignuto. Pet minuta prije zavrseno bi bilo sve sto je trebalo biti obavljeno. Ne mozes pobjeci nekim stvarima. Nekad se moras prepustiti sudbini.
Shavtila sam na sto me podsjeca taj miris otopljenog sladoleda, slabasno sunce i hladnoca.
Ljetni pljuskovi i sladoled iz aparata. To je taj miris. Stajala sam pod krosnjom velikog oraha sa sladoledom iz aparata u ruci. Sladoled se mogao kupiti na kiosku kod siptara u susjednom kvartu, za mizernu cijenu. Stajala sam tako i gledala gore u lisce koje je polako pocelo popustati pod teretom kisnih kapi. Sunce nije prestalo sjati, ne, nije se stvorila duga. Nekoliko kapi naslo je put kroz krosnju i palo pokraj mene.
Uskoro se sve smirilo, niti sladoled se nije uspio do kraja otopiti, a ja sam krenula dalje u svojim rozim japankama. Danas vise ne znam hodati u japankama. Valjda to nije nesto kao voznja bicikla, zaboravlja se s godinama.
Post je objavljen 11.07.2004. u 18:20 sati.