osvrcem se na prijasnji post u stilu sve je trulo u zacaranom karljevstvu.
kolac kroz srce, nazovimo to tako. ravno kroz srce pa u um. propast na vidiku i sto da radis?
trci.
trci koliko si zelis dopustiti, koliko se ne zelis sputavati, koliko zelis uopce. kad pozelis prestati, ali neces, stani. ali neces. to te nece zaustaviti, ti sam. i ne u stvarnosti. ne u tvojoj stvarnosti, ne u nicijoj, dakle.
ja sam mjerilo, ja sam bog, bog koji trci i trcao bi i dalje, do prvog stabla, prvog zida u koji zelim udariti svom snagom pokrenutom ceznjom, ljubavi. da strastveno postanemo jedno, ja i zid, povezani kroz krvavu arkadu i slomljenje kosti koje se zabijaju sve dublje sa svakim izrazom bozanske ljubavi. dublje rezu u esenciju tvoga bica i lome ga na komade, a ti se smijes. propali kralj u propalu kraljevstvu slavodobitno podize ruku prema svom zidu.
"pobjeda je moja" odjekivat ce krvavi hroptaj praznim hodnicima slomljena boga. boga koji trci. boga koji ce znati da je trcao.
Post je objavljen 10.07.2004. u 23:09 sati.