10 dana divljine
31.08.2004., utorak
MOZDA
- Reci mi samo, da li vjerujes da se mozes zaljubiti?- Vjerujem da se mogu zaljubiti. - Dovoljno da napravis sve sto je moguce, da osvojis tu osobu? Ili vjerujes da se ljubav jednostavno dogadja? - Vjerujem da postoje granice dostojanstva i ponosa. - Koje se bojis prijeci? - Postoji i granica dobrog ukusa. - Postoji i strah, toliko mi vjerujes. - Naravno, i strah. - Zasto se bojis? - Glupo pitanje za milijun krivih odgovora. Tko zna? - Da saznas, mozda bi ih lakse bilo nadici. Mislis da ljubav nije moguce jednostavno stvoriti, potaknuti? - Ne znam. - Mislim da znas. - Mislim da se time mozda ne bavim. Vise se pouzadjem, kako ti kazes, u slucajnost? - Koliko slucajnosti mozes dobiti u zivotu? Sto ako se niti jedna vise nece pojaviti? - Postavljas previse pitanja za stranca. - Ti dajes premalo odgovora. - Vjerojatno cu se potruditi. - Mislis da se ljudi oko tebe ne trebaju truditi? Imam dojam da je za tebe potrebno prokleto previse truda. - Zasto se onda trudis? - Zato jer nisam kao ti. Ne bojim se napraviti budalu od sebe, ako je to potrebno. - Napraviti budalu od sebe... - U tome je stvar! - Pa naravno da je u tome stvar, nemoj glumiti iznenadjenje, nadisli smo to. Navodis me cijelo vrijeme da to kazem. - Ljutis se? - Ne. Mozda se malo zbunjeno osjecam nakon silovanja Monice Belluci. To je to. Pa mozda malo previse razmisljam o ljubavi, a premalo o bitnom. Rekreiram ovaj nas razgovor, bez pravih rijeci, bez pravog poticaja. Mozda je samo stvar u tome da me silovanje tog nevjerojatnog komada sjetilo da je takav razgovor jednom postojao. Mozda je to bilo njeno rame, a mozda nije bilo nista nista. Bez poante, bez zavrsetka. Normalnim tokom, potpuno u vremenu. Samo, zasto "mozda", uz toliko jasniji "da"? |
- 18:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PRICA I TO
|
-Ne mozes iskoristiti bas svaku priliku, pretjerujes. -Zivim tako. -Lazes, ali nije vazno. -Samo zato jer me ne poznajes? U tome je stvar? -Mozda je i u tome stvar, da. -Nemoj. -Nemoj? Necu. Ali koja je svrha, evo necu. -Nemoj razmisljati kroz svrhu. Mozda nemam ciljeve. Mozes li malo razmisljati na taj nacin? Nemam namjere, nista. -Samo pricamo... -Da, samo pricamo. Pokusavam ti reci, svidjas mi se, i, i pokusvam ti pomoci. -Pomoci? Malo pretenciozno za nekoga tko me ne poznaje. -To nije vazno. Ne dopustas mi da dovrsim... -Mozda znam u kojem smijeru ides. -To smo utvrdili. Smijeh. -Idemo se pretvarati da nema ciljeva, samo me saslusaj. Moze? -Ajde, izvoli. -Ne volim te gledati kako se zadrzavas. -Zadrzavam? -Da, da, pretenciozno, ali da. Primam to od tebe. I, pa, mislim da mozes puno vise. -Sigurna sam u to. -Evo, nemoj mi se tako smjeskati kad pokusavam biti ozbiljan. -Ova situacija nije ozbiljna. -Nije, ali razgovaramo samo teoretski. Naravno, ali... -Ali? -Primjenjujemo to ne tebe. Ajde nemoj mi se smijati. -Ne smijem se. Ide nam dobro, za ovih 10 minuta koliko se poznajemo. -Ah, mislim da smo vec ovim unistili sve sanse. -Slazem se. -Nadam se da sad necemo otici svaki na svoju stranu. -Molim? Zasto? -Oprosti. Ne znam, moglo bi se dogoditi. U nekim slucajevima. Oprosti, moram se smijati kad me zbunjujes. -Idemo nastaviti pricu o prilikama. Tu smo stali. Iskoristiti bas svaku priliku. -Zanima te? -Apsolutno, ali... -Trebali smo maknuti neke stvari s puta. Ne mogu vjerovati. -Idemo nastaviti pricu? -Da. |
- 16:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
30.08.2004., ponedjeljak
SVE U NIZU
piva, cik, pa kava, pa cik i evo upropastene apstinencije od nikotina. nemam o cemu pisati uz toliko natrpan dnevni raspored. sutra idem do ludbrega da malo razbijem rutinu prema dolje. i nize se spustamo. kava na drugoj lokaciji, highlight mjeseca, ili zivota trenutno.ipak postoje pomaci, cijela strategija protiv pusenja. za svaki dan bez nikotina na ruke vezem jednostavnu narukvicu od konca. treba se dijete zabavljati, nema nista drugo da radi. ponosno pokazujem prazne ruke. nakon iznosenja teorije nosioc radnje se dize i skakuce do prvog ducana, bijeli walter, molim. nadobudno duso. moram si priznati bar snagu volje. dvije minute kasnije opalila sam se u glavu, stupid, stupid, pa ti prestajes. majka prica o unucima, ponosu i buducnosti u kojoj moje nepostojece dijete bude prisiljeno da cita radove nikad nemarne majke. pa neka netko kaze da alkoholicar u obitelji nije rezultat zajednickog napora kolektiva. koje dijete? ako i odlucim ubaciti novi primjerak zivota u ovaj svijet, necu moci. koji reproduktivni potencijal? onaj koji lezi na podu nokautiran zdravim zivotom autodestruktivnog mu nositelja, mozda? pa sretno im bilo, i njemu i majci. ne mislim se mijesati u tu sretnu pricu. |
- 22:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #
29.08.2004., nedjelja
OH, I WANT TO
Prije nekoliko dana do moje kuce je uspio dolutati mali bijeli macic prosaran crnim pjegama. Nije mogao doci u u isto vrijeme savrseno i savrseno neprimjereno vrijeme. Nazvala sam je Chopor i Chopor je uskoro postala nerijesiva siva mrlja na listi problema. Status quo: Felis silvestris.Stvorila se niotkuda kao odgovor na pitanje: macak ili pas. Spasila me od izvjesnosti dosadnog zivota s razmazenim pekinezerom. Dovoljno da je pocnem obozavati. Ima karizmu macke lutalice, uvijek usluzna, prepredeno promatra publiku. Prodaje se svima, prede na prvi dodir i toliko revno se mazi oko noge da u isto vrijeme uz naklonost stvara osjecaj nelagode kod onoga kome je odlucila darovati svo svoje vrijeme i paznju. Chopor nikad nece biti nasa punopravna kucna macka. Nikad nece imati vlastite zdjelice, niti posudu sa pijeskom. Dobrodosla je svakog poslijepodneva na rucku, nakon kojeg drijema u fotelji na verandi. Odlazi i dolazi sama. Savrseno se uklapa u opcu situaciju. Nikoga ne j... previse ili bar ne dovoljno da bi mu iskreno bilo stalo. God damn it, ne znam vise pisati, idem u pakao i jedina stvar kojoj se nadam je da cu imati drustvo, malu izvjestacenu Chopor. |
- 23:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
28.08.2004., subota
C H K O
volim citati dnevni horoskop, jedna sam od onih koji prvo okrecu zadnju stranu, gledaju horoskop, pa dilberta. ponekad ispunim i krizaljku i potrazim inspiraciju u receptima. znam si reci da cu to pokusati izvesti kod kuce, ali to je jedno od onih obecanja. kao novogodisnja odluka. lijepo izgleda upisana u mozgu, ali u realnosti nema motivacije za to. cemu si uopce komplicirati zivot? i ovako opusteno uspjevam prezivjeti. darovanom konju ne gleda se u zube ili tako nesto. nisam strucnjak za stare narodne. mozda mu smrdi iz usta? dobijes poriv da ga natrpas tamno - plavim orbitom. ubijes konja nepoznavanjem kemije i fiziologije. ovce mogu gutati strihnin, ali ubija ih cokolada. ili je to bio secer? nema straha, stignem se jos malo informirati. prije nego krenem do obliznje farme. nacija zadrzava dah, svi s nepovjernjem gledaju u cokoladu. da donesemo novi zakon? zabranjuje se svim vrstama vozaca i suvozaca da hrane ovce cokoladom, posebno nedjeljom, bez posebne dozvole, naravno. kazna se povecava obrnuto proporcionalno zrtvinim godinama. sve ovce mladje od 13 mjeseci trebaju nositi posebno dizajnirane kacige koje onemogucavaju hranjenje proizvodima na bazi kakaovca. zakon zbog alarmantnosti same situacije odmah stupa na snagu. volim kad mi u dnevnom horoskopu daju poticajne savjete tipa: naucite novi strani jezik. right away, sir. samo, sto ako ne uspijem sve usvojiti do kraja dana? cak i ako uspijem prezivjeti, za pet godina opet me cakaju ista razocaranje i frustracije. nakon poticajne srijede kad prema preporuci ulazem svu imovinu u kaciga za ovcju glavu d.o.o., vec u cetvrtak me ceka razocaranje na financijskom planu. u petak trebam razmisliti o prekidu skolovanja, dok u subotu razmatram svoje veze s bliskom osobama. do nedjelje sam broke, bez buducnosti, nemam prijatelje i vise nisam u sretnoj vezi. da odem u spanjolsku, ne bi znala reci vise od "donde esta el vece?". zasto se jarcima zvijezde cesce ne smijese? secerne table mozda? za ovce, mislim. |
- 22:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.08.2004., četvrtak
PART 1
Promatram naoko praznu sobu i uvjeravam se da je zrak cist. Polako ulazim, ali panika je sve veca. Pocinjem trcati, ne mogu disati od straha i tjeskobe. Srce nekontrolirano udara, mozak izvan kontrole. Samo instinkt bez ikakvog vodstva navodi me da trcim. Dogadja se najgore, obris na susjednom zidu, sad znam da nisam sama. Ne, nije to kao u filmovima, ne padam i ne dizem se nevjerojatnom brzinom, ne bih se ionako mogla dici, znam to. Napad je samo pitanje vremena, imam tek nekoliko sekundi da potrazim sredstvo za obranu. Nedostatak koncentracije i nekontrolirano drhtanje mi ne dopustaju da mislim, reagiram, trazim. Bole me pluca i grlo, osjecam tesko bockanje i otkazivanje misica, krajnji umor. Zelim zatvoriti oci, srusiti se, bez borbe nije vazno. Mrak se sve vise priblizava, nesvjestica. Uspijevam se trgnuti, uzimam u ruke zasiljeni stap u blizini. Napada me s ledja. Okrecem se tek napola i zamahujem stapom. Nemam dovoljno snage, nema adrenalina koji me moze spasiti. Ne uspijevam probiti kozu do kraja, ostavljam samo ogrebotinu. Dugim noktima grebe me po vratu i licu, iskljucijem se, polako, ne dozivljavam bol. Osjecam zube koji prodiru kroz kozu vrata i zarezuju u arteriju. Krv, toplina i nista. Odlazim, gledajuci se u oci. Pogled ne govori nista, izraz lice odrazava zbunjenost i pitanje "zasto?". Zelim plakati, ali ne mogu. Nemam suze, nemam oci. Ono sto sad jesam uzdrmano je i u jos vecoj panici. Osjecam nepojmljivi strah, beznadnost. Ne mogu vristati, ne mogu nista. Znam da me nista dobro ne ceka. Ne mice se, ne mijenja niti vrijeme, niti prostor. Obraca mi se glas. Govori mi da za mene nema mjesta, zasluzujem smrt. Za mene nema spasenja, nicega. Zasluzujem smrt, ponavljam si. Nevjerojatan strah i tjeskoba. Osjecam bol u prsima, podivljali puls, gusenje. Nije moguce. Budna sam. Sjedim na krevetu, duboko disem i mirno gledam u drvece na dvoristu kroz prozor. Budilica na stolu prikazuje krivo vrijeme, uzimam mobitel s ormara. Pola dva. Znam tko mi se obrtio i znam sto mi porucuje. Znam da nesto moram poduzeti i da si u ovom trenutku ne mogu pomoci. Znam i da necu vise moci zaspati. Zatvaram oci i lezim do jutra, kao u komi, bez pokreta, premjestanja. Kad u paklu vise nece biti mjesta, mrtvi ce hodati zemljom. Zanimljivo razmisljanje za mladog ateista. Religioznost razvijena u opsesiju, doslovno preko noci. Jedino sto sam htjela u 5 sati ujutro, bila je ispovijed. Oko 6 mi je postalo jasno, da ne bih znala ili imala sto reci. Dosla bi u crkvu sa iskrivljenim smijeskom i krivim namjerama. Neiskrenim ciljem, ne mogu postici nista uzviseno. Za mene, ocito, ni na koji nacin nema mjesta. Ne bojim se smrti jer nemam za to valjani razlog niti opravdanje. Nakon svega, ne mogu se bojati niti onoga nakon, jer ne mislim nista poduzeti. A ipak se bojim. Ipak dvije noci nisam spavala zbog nevjerojatne zaokupljenosti religijom. Zasto? |
- 18:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.08.2004., subota
PALE
|
Nisam mislila pisati o odmoru. Zelim samo reci da je naprasno prekinut tocno trideset i drugog dana nakon prvog dodira moje bose noge sa vrucim sljunkom na parkiralistu ispred zgrade dovoljno udaljene od mora da dugo trebam hodati do plaze. Bas u trenutku kad su sinusi poceli uzivati sve mi je ponovno oduzeto.( U ovom trenutku presucujem cinjenicu da zadnjih 12 dana nisam vidjela plazu, ni kupaci kostim, ni kremu za suncanje i samo jednom sam slucajno lijevim stopalom dotaknula slanu plavu vodu.) Boli i da su me taman tete u vecini ducana pocele prepoznavati, ljudi na kioscima su napokon zapamtili brand otisnut na kutiji cigareta koje cu manicno uvlaciti u pluca dok mi auleole ne popucaju. Postoji jos sitnica. Premda ih se sad ne mogu sjetiti. Izbjegla sam bolni oprostaj s ekipom glumeci da se nista ne dogadja. Stajali smo na kraju rive i gledali se u nevjerici "pa necemo se valjda tako hladno oprostiti". Ipak smo svi uspjeli odrzati neku zadrzanost u zraku i formalno se dogovoriti za cugu, rostiljade, kave i ostale aktivnosti koje vrlo vjerojatno mislimo zaboraviti ili zaobici. Lakse je glumiti amneziju, privremenu komu na 10 -11 mjeseci, pa se probuditi sljedece godine na istom. Da rezimiram, bilo je svega od sukoba s lokalcima (razbili su nas blage, nevine pacifiste zbog litre vina), gubitka mobitela, upoznavanja i rokanja i opijanja i preskakanja nocnog kupanja bas svake noci. Sve u svemu mirno i po obicaju. S druge strane, otisla je u dim moja odluka o prestanku pusenja. Cigarete nisu poskupile u malim rupa kaficima na kontinentu koji jos drze stare jeftine zalihe po samo 17 racionalnih kuna. Ne pijem vise kavu. Obnavljam mozdane stanice zelenim cajem. Na mjesec dana cu opet biti vegetarijanac, uvesti toliko izbjegavanu tjelesnu aktivnost u zivot i jos malo se zavaravati da ce tako i biti. Jedini morski suvenir mi je mala, simpaticna pivska skemba koju, prema nekim informacijama, ne da ne bi trebala, vec ne bi smjela ubiti. Objasnjeno mi je da je grijeh unistavati plodove svoga rada. Upucena sam i na razmisljanje i zbrajanje potrosenih dana i pametno ulozenih kuna u njeno stvaranje. Razmisljam i o tome da odemo na grupnu terapiju, skemba i ja, pa zajedno odlucimo kamo dalje. Ocito je, kad malo razmislim, da ona ima znatno visu vrijednost od mene. Moja abdikacija je, ocito, samo pitanje vremena. A odgovor na najcesce pitanje nakon povratka: jebi ga, ja se ne suncam. Milka onome tko ga uspije pogoditi. |
