- Reci mi samo, da li vjerujes da se mozes zaljubiti?
- Vjerujem da se mogu zaljubiti.
- Dovoljno da napravis sve sto je moguce, da osvojis tu osobu? Ili vjerujes da se ljubav jednostavno dogadja?
- Vjerujem da postoje granice dostojanstva i ponosa.
- Koje se bojis prijeci?
- Postoji i granica dobrog ukusa.
- Postoji i strah, toliko mi vjerujes.
- Naravno, i strah.
- Zasto se bojis?
- Glupo pitanje za milijun krivih odgovora. Tko zna?
- Da saznas, mozda bi ih lakse bilo nadici. Mislis da ljubav nije moguce jednostavno stvoriti, potaknuti?
- Ne znam.
- Mislim da znas.
- Mislim da se time mozda ne bavim. Vise se pouzadjem, kako ti kazes, u slucajnost?
- Koliko slucajnosti mozes dobiti u zivotu? Sto ako se niti jedna vise nece pojaviti?
- Postavljas previse pitanja za stranca.
- Ti dajes premalo odgovora.
- Vjerojatno cu se potruditi.
- Mislis da se ljudi oko tebe ne trebaju truditi? Imam dojam da je za tebe potrebno prokleto previse truda.
- Zasto se onda trudis?
- Zato jer nisam kao ti. Ne bojim se napraviti budalu od sebe, ako je to potrebno.
- Napraviti budalu od sebe...
- U tome je stvar!
- Pa naravno da je u tome stvar, nemoj glumiti iznenadjenje, nadisli smo to. Navodis me cijelo vrijeme da to kazem.
- Ljutis se?
- Ne. Mozda se malo zbunjeno osjecam nakon silovanja Monice Belluci. To je to. Pa mozda malo previse razmisljam o ljubavi, a premalo o bitnom. Rekreiram ovaj nas razgovor, bez pravih rijeci, bez pravog poticaja. Mozda je samo stvar u tome da me silovanje tog nevjerojatnog komada sjetilo da je takav razgovor jednom postojao. Mozda je to bilo njeno rame, a mozda nije bilo nista nista. Bez poante, bez zavrsetka. Normalnim tokom, potpuno u vremenu.
Samo, zasto "mozda", uz toliko jasniji "da"?
Post je objavljen 31.08.2004. u 18:10 sati.