10 dana divljine
22.11.2005., utorak
NADOKNADA
|
u stanu. tripoina poezija kaci se ne mozak. tripoidno zavijam na mjesec - bas teski klisej. klizem ulicama i mirisem hrenovke - zidovi ove sobe prvise su tanki papir na papiru i preko toga tapete. |
- 14:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #
VJEZBA HORIZONTA
|
"starost ljudi se procjenjuje prema ocima, ne odjeci, gospodine.", jednako zavarani mogu ostati priprosti intelekti, koliko i veliki mislioci. sve je pitanje perspektive i boje kojom u tom trenutku bojamo krajolike svijeta. kako se onda toliko puta usudjujemo stvrditi da je crno - bijeli princip karakterna osobina stvarnosti? nesmotrena brzopletost karakteristika je civilizacije koju velicamo. ugibanje stvarnosti, svaki puta drugacije, narcisoidno prilagodjeno prolaznom potrebom. pitam se kako kompenzirati narcisoidnost svoje egzistencije. pitam se - moze li biti unistena? i koliko daleko trebam pobjeci da nadjem istinu? odsutnost zelja i potreba, ideala i dostojanstva. gdje se ono sto jesam, sto zelim i sto trebam biti sjedinjuju. na horizontu misli ego biva pobjedjen - kako da ga dosegnem? svaka nova misao vodi me do tog mjesta, potire staro, stvara novi jednako (ne) dohvativ horizont. ne znam kako i kada taj proces postaje proslo svrseno vrijeme. nasli smo odgovore na horizontu i nikad vise nismo se osvrnuli, ili pogledali naprijed. naprijed ovdje ne postoji, nazad ne mozemo. |
- 14:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
19.11.2005., subota
snaga i ono duboko, duboko i jako iz/unutra.cista macak napada svijet. *jos jednom.* zaustavite me litrom sladoleda kad vam dosade parole. cokolada. i vanilija. simple. |
- 19:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #
17.11.2005., četvrtak
|
highlight na neki pojam, delete na drugi. i eto, pisem o horizontima i nemogucnosti povratka, kao da zelim natrag ili naprijed. sve u mogucnostima, glavoboljama i jesenskoj depresiji, mozda nesto i izmislim. |
- 14:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #
01.11.2005., utorak
ODABIR, ISPRIKA, OBJASNJENJE U ZBROJU RIJECI
jako je tesko lagati i skrivati stvari koje se ticu onog tvojeg, sustine onoga sto jesi. (eto, tako cu intonirati ovaj "povratnicki post" neke vrste.)odrediti se kao osoba koja jesam, koja sam bila, te dati naznake onoga postajem, zaboljelo me, priznajem. ali bez toga, sve rijeci koje sam pisala, koje pisem, te koje cu mozda i dalje stavljati na provjeru, nista ne vrijede bez iskrenosti. nije pravedno, prema macak u proslosti, da sve sto je zeljela izreci postane bezvrijedno jer macak danas gubi snagu i ideale zbog pukog odrzavanja statusa quo. jer macak je bice koje vise od svega cijeni istinu. ne onu istinu u svakodnevnom smislu koja je podlozna modifikacijama usred konkretnih situacija, ako je istinitost uopce njena odlika, a ne samo fraza. trivijalnost same komunikacije ne moze dovesti do tragedije duha, ali moze uvelike pogorsati situaciju. sve sto presucujemo, a mora biti izreceno, ozbiljno dovodi u opasnost ono sto jesmo, ili tek postajemo. ono sto mora biti izreceno, ne moze dugo ostati utisano. zasto onda lazemo? (presucivanje jest laganje.) najvise zato da zastimo svoje pare i svoju guzicu. (otvoreno priznajem.) ali zasto uistinu lazemo? iskljucivo zato jer ono neizreceno naizgled lakse biva zaboravljeno. pravo stanje stvari i nama, neiskrenima, postaje prikriveno, problemi naizgled prevladani (,a savjest (?) cista). no, mozes zaboraviti vremenske periode i izvjesne postupke koji dovode do promjene stanja duha, ali ne mozes zaobici pitanje - sto sad jesam? sto postajem? macak zaokupljena pitanjima o onom drugom koji je zauzeo njenu psihu, te uzrocima istog, prisiljena je na sutnju. jer uzroci i sredstva bacaju mracnu sjenu na novo bice koje se rodilo. koliko god ono bilo lijepo i poboljsano, ima proslost, koja nece lako biti prihvacena i potvrdjena. zato macak suti, prestaje pisati i funkcionira na sebi svojstven nacin. ceka vrijeme kad ce smoci dovoljno hrabrosti da iznese cijelu istinu. no, usred cekanja na priznanje od drugih, dolazi do potpunog prihvacanja onog u sebi od sebe same. (barem na trenutak.) iako zna da je daleko od istine koju trazi, prima olovku u ruke i odlucno odbija pisati svoju apologiju. uci iznova da je svaka nova igracka, ipak samo nova igracka. vise nego lako zamjenjiva. |
- 20:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #
TRADICIONALNO MRTVI
|
o cemu ste danas razmisljali, stojeci onako ukipljeni ispred grobova? o truplu koje se raspada i trune? truplu kojeg mozda vise niti nema - prahu koji je ostao? o covjeku cije ime pise na spomeniku? njegovom zivotu i dobroti? ali puno nas ne cini dobre stvari. mnogi posjeduju tek nesto, sto je zlocin oslovljavati rijecju "zivot". ili mozda o tome, da li svijecnjak gori? tko je donio veci, skuplji buket? rezime, rijecima moga djeda: idemo dalje? puno jos stvari treba obaviti na ovom groblju. nemojte me, molim vas, rijesavati ne groblju. spalite me i bacite pepeo u zrak za vjetrovitog dana. tako da nitko nikad nece biti siguran gdje se nalazim. te da li sam uopce negdje bila. |
