10 dana divljine

29.09.2004., srijeda

nemam volje za pisanje. pred-zg depresija. ma nije. ne znam.

- 20:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #

24.09.2004., petak

HEY NOW

Ovaj, procitala sam na jednom od blogova, ne sjecam se kojem, satiricni osvrt na ministricu obrazovanja u Srbiji. U svoj iracionalnosti, uspjela je reci nesto, nesto sto nije ni sama shvatila koliko je vazno i koliko doboko zadire u Nase probleme. Zeljela je zabraniti rane informaticke, mislim, programe u nizim razredima osnovne skole. S objasnjenjem, cini mi se, da se u toliko ranoj dobi djeca ne bi smjela izlagati zracenju. Slazem se s njenim nastojanjem, ne motivom. Mislim da bi se djeca trebala zastiti od informacija. Znam kako zvucim, konzervativni delirij. Ne. Ne od nasilja i brutalnosti, ne od filmskog seksa i jeftine erotike, ne od pusenja cigareta uzivo. Mislim na zastitu od Dnevnika, CNN-a, BBC-a, svih sranja koje nosi nase drustvo. Zastitu od interneta i svih sranja i ideologija koje mi svakodnevno konzumiramo i donekle filtriramo. Zastiti njihovu nevinost i naivnost, bar u najranijoj dobi. Ugasiti TV, ugasiti reklame, ugasiti crtice cija jedina svrha je prodaja. Preispitati tzv. edukaciju ciji je krajnji cilj usadjivanje potrosackog mentaliteta. Prestati s promoviranjem Mirko Miocic mentaliteta. Maknuti klince od svih vrsta ekrana, imaju vremena za to. Imali smo i mi, ali i dalje... ...there's a monster, living under my bed, whispering in my ear... What is it? Znamo da nista ne poduzimamo. Sto njih ceka? Jebes pretjerano zrelu djecu kojoj se divimo. Male genijalce sa vidom sedamdesetogodisnjaka. Zar sam rekla genijalce? Male bistre robote. Jebes dijete koje je bilo prisiljeno nauciti rijec "infantilno". Samo da roditelji mogu reci koliko im je dijete pametno i koliko se sve napredne predskole isplate. Dijete kojem je infantilno igranje loptom. Ako je tako, zivjela infantilnost! Cak i u mojim godinama. Sve ima svoje granice, svoje vrijeme i tok. Ne zelim da mi djeca budu prisiljena diplomirati u petnaenstoj. Sve ne mozemo dobiti here and now. Ne moze sve od nastanka biti profitabilno. Let them live. Mozemo li dopustiti snove? K vragu, pa oni su samo djeca. Djeca koja smrkaju cedevitu jer ih zanima da li se mogu tako urokati. Tko je kriv? Sveopca krivnja?

- 23:26 - Komentari (5) - Isprintaj - #

23.09.2004., četvrtak

NESTO SMISLENO (DONEKLE) (UOPCE NE)

it's final. imam tuberkulozu. jebo im, mozda i nemam ali danas sam opet bila na pregledu i dosadna klinka s velikim okicama (like i give a damn) mi se previse priblizila u cekaonici. okruzivali su nas likovi od stiropora koji od stoljeca sedmog stoje na tim zidovima i ona mi se priblizila. jebo mu i sve. ako je na hitnoj, sigurno je bolesna. i ja sam ko klinka zurila u te likove od stiropora, koji su vec u tim vremenima bili u fazi teskog raspadanja (sirili radiokativne izotope po prostoriji, cancer, here we come). i nikad to nisam radila bez razloga. question: zasto su me testirali na tbc, ako nisu imali namjeru cijepiti me cak i ako nemam prirodni imunitet? just for fun?

- 22:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

KAMILICA

Ne volim razdoblje prije bolesti. Zonu neodlucnosti koja obavija sve oko tebe. Nalazis se u tom cudnom vremenu razdvajanja i postajes nestrpljiv. Ravnodusan. Zelis nastaviti, zivjeti normalno, ali primjecujes da tijelo slabi, ipak, ne dovoljno. Ne legitimno. Svaka isprika da ne mozes se cini lazna dok cekas potvrdu bolesti, potvrdu da smijes stati, traziti pomoc. I mucnina. Kako je shvatiti? Kako reagirati? Ponekad jednostavno pozelim da sto prije dobijem temperaturu, potpuno kolabiram, da mogu biti bolesna u miru. Kuhati kamilicu i gledati star warse.

- 19:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.09.2004., srijeda

No.5

jucer su roditelji imali godisnjicu braka. dvadesetu. aha, to otprilike znaci da ce i mene ta brojka opaliti tocno devetog prvog, cistih devet mjeseci nakon jucerasnjeg datuma. ponekad mislim da ociti matematicki genij koji lezi u meni nikad nije isplivao na povrsinu jer sam pokusavala na sve nacine dokazati svoje bracno, manje gresno zacece. oko seste godine, prica "mala macak i krscanski duh" istopila se kao siptarski sladoled napravljen od pokvarenog mlijeka. zbrajati sam i dalje nastavila na prste, ali mnozenje je donjelo nove promjene. u nastojanju da tablica mnozenja izgleda prirodno na mojoj sitnoj, nevinoj, izvan braka zacetoj rucici, kreativnost i umjetnicki duh poceli su rasti. u krivom smjeru, naravno. postala sam patoloski lazac. kasnije sam saznala da roditelji ionako nisu vjencani u crkvi pa svi idemo u pakao, vjerovali ili ne, nije bilo vazno. pomirena sa spoznajom da sam heretik, te sa novom svjesnosti o svijetu kao lazljivom, pakvarenom mjestu, postala sam katolik tek toliko, da baku ne strefi mozdani, a djeda drugi infarkt. ima nesto dobrote u meni still. makar to nista ne znaci, znam. jehovini svjedoci su mojoj majci nakon njenog nadahnutog govora o pozrtvovnosti i iskonskoj dobroti koja lezu u njenoj srzi, rekli da ide u pakao unatoc svemu, ako se ne misli ispovjediti i donirati toliko i toliko na taj i taj racun. jebi ga. godisnjica, dakle. druga neopoziva cinjenica koja uz ljevicarstvo i ateizam oznacava moju obitelj je chanel No.5. What do I wear in bed? Why, Chanel No.5, of course. Marilyn Monroe za svaku godisnjicu, rodjendan, ma kao banalni poklon zbog odlaska u inozemstvo, otac majci daruje samo jednu jedinu stvar: prokleti chanel No.5. koje to kozmicke sile vuku tog covjeka u najbolje parfumerije samo do te jedne jedine police? zar je to nesnalazljivost? nesnalazljivost? nesnalazljivost? ili mozda nesnalazljivost? mozda je moj otac u biti robot koji je trebao poginuti, nestati prije sedam godina kad je prvi puta izveo tu romanticnu gestu? ovih daljnih sest godina je samo ponavljanje iste petlje? chanel petica se moze iskoristiti i za izradu kemijskog oruzje ogromne razorne moci? otac nikad nije uspio preboljeti teen fantaziju merlinke koja se uvlaci u krevet s kennedyjem obucena jedino u? nista? chanel petica - gorivo buducnosti? mozda nas pokusava ubiti polaganim, ali neprestanim isparavanjem velike kolicine te tekucine? ili: "možda ima nekog lika koji prodaje taj parfem na crno u pola cijene!!pa zato kupuje!" mozda nikad necemo saznati. mozda cemo pokusati. mozda cemo zaboraviti. u svakom slucaju: nova chanel katastrofa neodgodivo je na pomolu, majka uskoro ima rodjendan.

- 21:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

21.09.2004., utorak

SLJAKANJE AND THE GREAT OUTDOORS

uvod i to: bas sam se pokusala prisliliti da pogledam onaj film na HRT-u s Natalie Portman, Tamo gdje je srce, kad mi je sve postalo nekako sumnjivo poznato. ne dovoljno poznato da bi se uspjela toliko zajebati da dva puta gledam isti film, no way, ne toliko bedast. ja sam citala knjigu, PREDLOZAK, tj. jer ponekad se u zivotu covjek ipak uspije zajebat, pa posalje Plavusu u knjiznicu da vrati knjigu i "uzme nesto dobro" po vlastitom izboru. bez smisla i veze s pricom u biti, ali uvod, drugi dio: slicno se dogadja i u prici o videoteci. vec kad zaneseno pocnem zahvaljivati anythingu gore na nebesima da je sister uspjela uzeti najgluplji film u povijesti kinematografije, celuloidne vrpce, covjeka samog, kad duboko disem jer znam, znam da nize ne mozemo ici, ona uspjeva naci It. ne, ne, ne It, kao Kingov It, It kao ono predugo, intenzivno dosadno "ostvarenje" u kojem glumi Elijah Wood i aaaaaah, ne mogu o tome vise pisati jer me pocinje primati kronicna dosada koja uzrokuje instant - artritis. prica: nakon dugo godina i puno losih filmova, opet sam za novac pokusala raditi. sljakati. joj koliko bi me sad ljudi vjerojatno najradje opalilo u glavu. i tako perem ja staroj auto, pustam neku "spaljevina" kompilaciju koje pocinje s video killded the radio star, pa plovi preko ramonesa na punk cover najdraze Mrs. Robinson, pa malo propellera, podjebavam susjedu koja sjedi ponosna kao aga i promatra svoj, hm... vrt i kokosinjac (?). sve u redu, uzivam i pitam se zasto to cesce ne radim, opustam se na svjezem zraku i zaboravljam. opcenito, zaboravljam se, skakucem prema ulaznim vratima i udaram lijevom rukom po kaktusu boje crnogoricnog stabla u jesen. tu svijet poprima cudnu boju i nista vise nikad nece biti isto. vadim jedan trn iz baze kaziprsta i sve je divno i krasno sve do danas ujutro kad u soku saznajem da je doticni potpuno paraliziran. how? why me? priroda mi pokazuje da nisam stvorena za sve to, povlacim se u kucu i ne izlazim cijeli dan u divljinu. u redu, mozda sam morala izaci, ali sve to su bili periodi ne duzi od 16 minuta. pouka: priroda je iz nekog razloga neprijateljski raspolozena prema meni, jadnom pojedincu izlozenom i samom. isto tako, bez valjanog razloga zakljucujem da niti rad nije za mene jer priroda je sve sto nas okruzuje. dodatak: u istu ruku su me istog dana pikali zbog onog testa za tuberkulozu, cudno kasljam u zadnje vrijeme. kasalj poprima ozbiljne dvodnevne razmjere. zakljucak dva: priroda je opasno mjesto koje vreba na nas svojim trnjem i medicinskim sestrama sa spricama namjerno punjenima otrovom. otkrice dana: york, 9 kn. "s cigaretom nisi sam". pocetak nove kampanje: trujmo se jeftino. i u drustvu.

- 22:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.09.2004., nedjelja

HURRY UP AND

mogu poceti? khm... najblizi zid. udarac. ne boli, jako. drugi udarac, ista saka. jos ne boli, ne. mozes jos. treci udarac. jaka bol. trnci u ruci. osjet plavog i ljubicastog na jeziku. kristalne oci. cetvrti. suze, ne mogu vise. ali zelim. PETI. sesti odmah slijedi. jer tako manje boli. zamahujem opet, zatvaram oci. stop. nemoj vise. boli me, ali necu prestati. TO SAM JA! sedam. polako otvaram saku. polazem dlan na plavi zid. toliko boli da se grizem za jezik. ne znam prestati. ocajno. KAKO SAM MOGLA? znati. "Istina u svitanje" javi SE!

- 19:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ZASTO VOLIM NASEG MINISTRA (Kako do Marofa?)

Eto zasto volim naseg ministra: on zivi u Hrvatskoj idilicno povezanoj tramvajima, autobusima, vlakovima (i nagibnim cak), zicarama i skelama koje nas prebacuju preko nasih rijeka. Volim ga jer on razumije nase potrebe i uvdja ono bitno, nasu lijenost. Jer doista, mi zustro uskacemo u svoje automobile zbog tastine i lijenosti, pa tko ce cekati tramvaj? Nismo mi radnicka klasa, nismo ni socijala, to je razlog. Cista tastina pretvara nas u teroriste na cestama, sa 0,1 promila u krvi, samozadovoljno jurimo i ugrozavamo zivote penzionera, djece i pasa lutalica. Right. Pa molim ministra da mi posudi svoju kartu tramvajski linija, ili busnih cak, do Novog Marofa. Primam i raspored HZ-a. Jer apstraktni zakoni na kraju udaraju na nas, pojedince. Svaki sa svojom pricom, bivamo oderani za vise dobro. Ovo je moja prica: zelim ici na koncert u Novi Marof, punk festu do koje trebam prijevoz. Nazalost, nema osobe toliko lude da na manifestaciju takve (kronicno alkoholicarske) vrste ode piti ledeni caj i gledati druge kako se zabavljaju. Zadnji vlak za Varazdin mi odlazi u 00:19, prerano, sljedeci ide u 9:30 ujutro. "Uskoci na tramvaj", predlaze mi moj ministar. Ispricavam se, ali jos se nisam razvila u toliko tezak slucaj sizofrenije, pa da se u nevidljivom (mozda cak nepostojecem) tramvaju, na odgovarajucim tracnicama odvezem do odredista. "Uzmi sliku", mozda mi porucuje moj ministar, pa da kao i on pocnem vidjati stvari kojih nema. Kao i on. Ili da se podignem na nove terase svijesti, pa dodjem do spoznaje da je Hrvatska u biti Zagreb, a mi, tzv. provincija, zivimo upletani u svoje matrice privida usred velikog grada. Prozac, molim! Prozaca za provinciju! Zovite drugog ministra, da nas odrijesi masovne zablude. Jer tramvaje ne vidim, busne linije ne vidim, zeljeznicke jos manje. Sto mi preostaje ministre? Utvrdili smo da prijevoza nema. Evo sto mi preostaje: izlazak na cestu u tri u noci, palac u zrak, u nadi da ce neko stati, mozda silovatelj, ili ubojica. Nema brige, imam mali nozic u torbi, nemam tjelesnu masu, nemam misice, ali nema beda, tako mi i treba kad stopiram. Taxi? Zao mi je, ali u Zagrebu (tj. onom malom dijelu Hrvatske koji smatram Zagrebom), ja sam ona socijala u tramvaju, student. Sto uciniti ministre? Da ostanem kod kuce? Zatvorim se u svojoj maloj matrici i molim boga da posalje nesto i do mene? Jer smijesno je to, ministre, lakse cu stici javnim prijevozom do Zagreba na koncert, nego do Varazdina. Zato, hvala vam na tom zakonu. Puno hvala, u ime tisuca mladih koji ostaju kod kuce vikendom. Voziti ne mogu, a kartu nocnih linija su zametnuli. Hvala vam u ime svih nas, koji cemo stajati uz cestu sa uzdignutim palcima i cekati mozda posljednju voznju u zivotu. Sami smo krivi, kad smo na krivom mjestu rodjeni. Imena izostavljena tek toliko, bez razloga. jucer jesam bila pissed off, kad sam to tipkala, ali ipak je sve dobro ispalo, stopiranjem. jebi ga, ne znam niti koliko je to bas dobro, ali, hm...

- 16:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.09.2004., četvrtak

PUNO VIKE NIZASTO

polozila, popila pivu. nisam dovrsila niti jedan cik, samo sam okolo zicala koji dim. dosla sam na ispit mrtva jos od jucer. ujutro, nakon ritualnog davljenja velikim kolicinama vode i podrigavanja, skontala sam da sve oko mene bazdi na grass. podocnjaci do poda (odstupanje od uobicajenog do koljena), strgani shirt kamufliran razderanom jaknom and i was ready to roll (ah, ma da, ne trazi mi se drugi izraz), spremna za jos jedan velicanstveni trijumf, kad ono, nista. recite mi sto je rana, pokazite na kojim mjestima zaustavljamo krvarenje i kako bi imobilizirali potkoljenicu? bas sam se nabrijana uputila prema vlastitoj potkoljenici (noga istegnuta) i pocela objasnjavati masuci naizmjence rukama, vratom i doticnom potkoljeniciom, kad je zena rekla "dosta". ali ja jos nisam zavrsila. uputila sam joj bamby pogled i uzela svoje papire. razocaranje. to je to? mirno i spokojno, popila sam pivu i nasla blizu birca maminu klompu kojoj joj je cucak s kojim redovito trci po zaobilaznici uspio maznuti. ona i njezin cucak i Silvija ( sa velikim zlobnim S, kao SS, ili Sotona, Sljedoljed, Saobracajna nesreca, Sabljozubi tigar). idem skuhati rucak i gledati dinu. ah, imam jos jedna zajeb u zivotu. mobitel mi je previse primitivan da prima poruke s novih SE modela? darling mi salje samo prazne poruke na moju nokijicu, gaddemit, moram mijenjati karticu da procitam kaj pise, a i u tom slucaju mi fali tekst. kao da pricam sa zidom.

- 12:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.09.2004., srijeda

PRVA POMOC, 2 DIO

nisam otisla u zagreb, zijev, bijes pravednika uspio se istopiti kod pomisli na spavanje i kavu. danas sam napokon pogledala lost highway do kraja, napravila fini rucak. mmmmm... what a nice day. naucila sam sve sto mogu znati o prijelomu zdjelice i imobilizaciji kraljeznice. sad s nestrpljenjem cekam svoju prvu tesku prometnu nesrecu sa nizom slucajeva prividnih smrti i besvjesnih stanja, a ja cu kao florence nightingale skakutati okolo i okretati ljude na bok, provjeravati disanje i traziti mrtvacke pjege. pjevajuci cu zamatati rane i imoblizirati teske lomove natkoljenica, zustro vaditi rigotinu i slomljene zube iz celjusti na koje cu prislanjati svoje usne i davati umjetno disanje usta na usta, jer nosa vise nema. kako je prekrasno prljav svijet prve pomoci, umrljan slinom, pliva u krvi. strsece kosti i macje oci... frakture zdjelice, uganuca, duboka rana, probusena pluca... ucila sam zamatanje rana i imobilizaciju na sestri koje je realisticno do detalja i mog zivcanog sloma glumila bol. naivno sam koristila majcinu rukom oslikanu, unikatnu bijelu maramu. napokon, nikad je ne nosi, ali i dalje je drzi zapakiranu u kutiji na najvisoj polici ormara, kao da je skriva. pa od koga? sad sretno idem uzeti svoj stash i odskakutati do garaze, leci na tepih, pusiti, igrati se s lopticom i jos malo pusiti. i lezati.

- 18:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.09.2004., utorak

LAZY FLIES

- 19:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

TREBAM VEZU

- 15:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

AND THEN

- 00:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.09.2004., nedjelja

Ezekiel 25:17

AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA! i urlik i vrisak i jos malo AAAAAAAAAAAAAAAAAA!!! mogu tako do sutra, prekosutra, za tri tjedna jos cu moci vristati i to glasnije i glasnije i glasnije. Chopor, moja zahtjevna mica maca lutalica je nestala nekoliko dana nakon potpunog prihvacanja u obitelj. svi smo pretpostavili da je odlutala dalje. pricali su mi da su je vidjeli na placu kod autobusnog kolodvora, ali nisam previse vjerovala. pricali su mi i da skejteri mlate jadno mace, ali ja nisam bila sigurna. nikad nisam bila tamo u pravo vrijeme. sad znam da je to bila istina, a znam to iz banalnog razloga jer je mojoj majci to receno. ona piskutava kuja koja je dobar dio dana potratila samo na pricu o mojim hlacama po susjedstvu, nasla je jos malo vremena za "specijalne operacije" u svom prenatrpanom rasporedu sagorijevanja jebenog kisika. tocno dovoljno da pokupi Chopor i odnese jadno mace na autobusni kolodvor. razmotrimo malo. vi ste gospodja u godinama koja ima obitelj i kucu i rucak koji u podne mora biti na stolu. vi ste ono sto mozemo nazvati strojem za radjanje. nikad niste imali posao, a zivot vam se svodi na bezumno tracenje vremana uz sebi srodan krug jednako neobrazovanih "prijatelja" (uz iznimku nekoliko osnovnoskolskih uciteljica pribliznog intelektualnog ranga). vrijeme uglavnom provodite na kavama. povremeno se bavite nogavicama svojih mladih susjeda, citate "gloriju" i "imperijal", te kupite nevine macice s ulice s toliko predanost i truda, da ste voljni nositi ih do drugog dijela grada u potpuno neprijateljsku okolinu. ja zelim pitati: zasto gospodjo? to mace se motalo uglavnom po mojem dvoristu i okolici. niste valjda toliko dobra srca da vas je zabrinula sigurnost jadnog macica u nasoj slijepoj ulici sa 6 kuca? jer, gospodjo, meni tu nesto ne odgovara u cijeloj prici o vasem milosrdju, ili vasem opcem poimanju svijeta. jer smatrati da ce se beba bolje snaci na najvecem gradskom parkiralistu koje se nalazi tik uz autobusni kolodvor i meni, a i sami pricate da nemam dodir sa stvarnosti, da, cak i meni se cini suludom. trenutno nemam nacin da vam se osvetim, ne dovoljno, jer, kao sto znate i pricate, ja ne vjerujem u bozju rijec i krscansko milosrdje, kao vi. ja necu okrenuti drugi obraz, o, ne. ali mogu povremeno procitati koju recenicu iz biblije, tek toliko, iz zabave, zbog Quentina Tarantina. And I will strike down upon thee with great vengeance and furious anger those who attempt to poison and destroy my brothers. da, bas ta recenica, gospodjo. samo treba pricekati pravi trenutak, biti malo strpljiv. ja cekam. vase unuke.

- 14:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.09.2004., petak

ON SET

Soundtrack za danasnji film mora poceti s Taboo (Peter Gabriel i N. Fateh Ali Khan). Veliko pospremanje. Report from my room: bez skrivanja, guranja i zaklanjanja, pravo spremanje, red prije svega i pod svaku cijenu. Bez glume, bez formalnosti, bez "toleriranja" i skrivanja. Nastojim iskoristiti svaku priliku da izgladim sukob koji traje vec cijeli mjesec predugo. Nismo bili najsretnije sastavljena ekipa, ali funkcionirali smo bolje od vecine. Seks, lazi i kamera na popravku, bez pravog povoda dusa ekipe je izbacena. Bez rasprave i argumentiranja, zavijeno nevjestim lazima i sitnim podmetanjima, uvjeravanjima, sve se dogodilo ispod povrsine. Tajnim sastancima i seansama, svima iza ledja, dvije osobe su uspjele bez pravih razloga (ako pravi razlog moze postojati u prijateljstvu) unistiti sve i ostaviti nas, prije svega zbunjene, bez mogucnosti djelovanja. Zavaraj i zavladaj. Svakom je servirana istina skrojena tocno po njegovoj mjeri. Koliko zelis vjerovati? (White rabbit, Jefferson Airplane) Sve se promijenilo, ja sam ostala s krive strane, ali nitko to ne zeli priznati. Koliko dugo mogu ili zelim balansirati izmedju dvije strane? Posebno kad znam koja je prava. Zauvijek, ako treba, jer iako se unutar druge polovice nalazi ona razorna struja, njoj pripada moja sestra, a manipulacija je usmjerena na "neodvojive". Jedino sto mogu je usvojiti novi drustveni ples, nevidljivost neke vrste, postati utvara, izdajica koji se iskrada i hvata svaku minutu u pokusaju da popravi stvar. (Sweet Jane, Cowboy Junkies) Kako ponovno spojiti ljude koji se vole? Kako gledati ljude koje volis promijenjene kad znas da su samo zrtve situacije. Ne mozes vise pricati, ne zelis o banalnostima kad znas da se presucuje jedino u ovim trenutcima vazno. A svaki potez je izdaja. (I'm dead, Millenia Nova) Razlog velikog pospremanja? Jos vise lazi. Pripremam pozornicu za jos jednu predstavu pod maskama za publiku koja ne smije niti najmanje posumnjati u autenticnost isplaniranog zivota. Glumci su primili upute, uskoro pocinje improvizacija. Nema scenarija. Nitko od njih ne zna da glumi. (Catacombs, At The Drive In)

- 13:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.09.2004., četvrtak

ZASTO NECU BITI VUK

jer mi je dovoljno trenutno zavijanje, bauljanje i nemir za vrijeme punog mjeseca. takodjer ne zelim, da ako bih, ne daj boze (a vjerojatno bih), zavrsila u zoo vrtu, za sponzora dobila jasmina stavrosa. live fotografija skoro bila prilozena. zbog opce sigurnosti i ocuvanja javnog reda, mira, morala i dobrog ukusa, odustala sam. vukovi zive u coporima i vole svoju djecu. iako sam imala macku zvanu chopor, ovo necu uzeti kao hint sudbine. nije primjeceno da vukovi imaju kucne ljubimce. ako i da, za koze cisto sumnjam. narafski, mogla bi postojati i solucija "vuka samotnjaka", ali ja kao ponosni vuk si ne mogu tako lako dopustiti glumatanje te vrste. loner my ass. smetala bi mi moja njuska na svim onim "indijanskim" (pardon, "native american") plakatima. ne mozes biti "siva eminencija" kad se iza tebe ocrtava snijezni vrh i glava poglavice sa "free spirit" porukom ispod u nekom jadnom, previse kicastom fontu. trudim se biti vegetarijanac. ne, ne, strike that. cini mi se da pravasi koriste moju ponosnu njusku u demonske ciljeve. ne zelim biti vuk, jer vukovi imaju bedrenu kost, 4 cak, a jedva se nosim sa svoje dvije koje prijete lomom, iskrvarenjem, sokom i smrcu (prva pomoc, neki bi jednostavno trebali biti oslobodjeni prije nego se sami ozlijede samo da "sve to sto prije zavrsi"). glavni argument: vuk najebe u basni. niti jednom kitu se nista lose nije dogodilo u basni.

- 21:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

08.09.2004., srijeda

ja ne mogu stvarno pisati, u punom tom smislu rijeci. niti pricati. dovoljno je da trepcem okicama i tupim suznim ocima zurim u svijet kao blesava ovca. nabavim kucnog ljubimca, kozu, dvije i odbijam trcati kad ih nema u blizini. da budem konj. mozda. ili kit. vise prostora, manje deklaracija. mozda izbrisu i onaj bar-kod koji nosim. mozda se sam izbrise sa hrapave koze, da lakse upoznam ocean, bez cipa u malom mozgu. da se igram sa skoljkama, hranim i druzim sa srodnima sebi. da pjevam i da me snimaju, ali to mi onako nece biti vazno. zivot bez pojma profita. samo da mogu nositi tu skoljku na glavi, pa da je ostali pokusaju srusiti. opet.

- 20:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #

PRVA POMOC

- Gospodjice, ako je covjek u stanju bez svijesti, u kakvom je stanju? - Mmmmm... - Razmislite, malo. Ponovili smo to nekoliko puta. - Mmmmmm.... Necu sad tvrditi da sam bas ja onaj skriveni, izgubljeni intelektualac koji ceka prepoznavanje, ali usudila bih se reci: besvjesnom? Ne, mislim da je to beneath me, ne mogu se prisliliti da odgovorim na to pitanje, ne mogu! Zena pokraj mene jos uvijek muca i muca i muca, pa reci j... te! Stanje bez svijesti, izvuci iz konteksta! Molim te! Bez svijesti. B E Z SVIJESTI. Bezsvijesti. BeZsvjesno. Ne. - Gospodjice, to je besvjesno stanje. Od nje nista, niti kimanje. U redu. Pet minuta kasnije nakon vjerojatno 16-og ponavljanja te iste definicije, predavac se opet okrece mladoj dami pokraj mene. Iz dosade citam njezine podatke na ugovoru, ima 19 godina, kao i ja, frizerka je i zivi u jednom od sela u okolici. - Gospodjice, kako prepoznajemo besvjesno stanje kod ozlijedjene osobe? - Che dise. - Molim? Da, da, "molim" na svim licima u sobi. Bevjesnim licima, vjerojatno. Naravno, ne do te mjere da se ne bi mogli cerekati, makar su svi jednoglasno zakljucili da nam udisaj traje duplo duze od izdisaja samo nekoliko minuta kasnije. Frustrira sve to. Kao skola logike za potpune idiote, veci dio tecaja Prve pomoci se sveo na banalne rasprave tipa: - Koja je svrha prve pomoci? Osoba 1: Pa da pomognemo. - Zasto? Osoba pokraj: Pa kad je to ljudski. Kad si moramo pomoci. Osoba pokraj osobe pokraj: (ispusta duboki uzdah i nastoji ne udariti se po celu, vjerojatno ja) - Ali koja je prava svrha prve pomoci, pomoc kome? Sabljozubom tignu nasukanom na obali Venezuele, mozda? Osoba pokraj: Pa ljudima. Aleluja. - Kojim ljudima? Ljudima u kojoj situaciji? And on and on and on. Tocno 17 minuta kasnije grupa je uzbudjeno dosla do zakljucka da se mora raditi o osobi kojoj je pomoc potrebna zbog ozljede ili bolesti. Ma nemoj me, bas kad sam se zagrijala za cisto eticku stranu cijele price. Sljedecih 20 minuta smo potrosili na otvaranje cijelog novog svijeta pristupa osobi koja je ozljedjena. Moras se diviti nadobudnosti covjeka kojem bi prvi logicni korak pristupa bio reanimacija. Prvi korak. Shoot first, ask questions later. Cak i ako vristi da prestanes, jebi ga. Nekoliko minuta samo uzeli i za spekulaciju o prirodi srca. Is it a bird? Is it a plane? No, it's a muscle! Besmisao, besmisao, besmisao. I onda napokon, nesto korisno, zaustavljenje krvarenja! Praise the Lord! Not so fast. Taj dio skoro da i nismo dotaknuli. Zasto? Ne znam, ali dobili smo savjet: nakon 20 trbusnjaka, sve nam bude jasno. Huh? Ne mogu to niti opisati, jer nista na tom tecaju nije bila cista zajebancija. Cak i kad je bilo potpuno jasno da to je zajebancija, neki su zbunjeno treptali u nevjerici. S leptiricima u trbuhu cekam sljedeca dva sata, after all, placam to 300kn. U duhu tecaja: "Marge, don't discourage the boy! Weaseling out of things is important to learn. It's what separates us from the animals! Except the weasel." Homer Simpson

- 14:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.09.2004., utorak

SO I WALKED

I ziherica koja je drzala lijevu nogavicu na cipeli just right je otpala. Dva dana prije, a ja volim reci da sam zaboravila. Skoro neprimjetna promjena. Prema zakonu krive osobe u savrseno krivo vrijeme, uspjela sam sresti susjedu, namjestiti big fat grin i nadati se jednostavnom zaobilazenju uz pozdrav. Ne zbog ziherice i nogavice ili ozona, jednostavno zato jer je tipicna stara, dosadna, isfrustrirana kuja s iritantnim glasicem koji uvijek izrazava duboku zainteresiranost i zabrinutost (mogucu sigurnu uporabu tableta, takodjer). - Dobar dan. Dovidjenja, nadam se ne skorog. - Bok macak, kud ides? - Zaboli te. U grad. - Da? - Da, ne bi povjerovala, da nisam rekla. Zast me i dalje gledas? Koji jebeni odgovor traizis? Aha... - S prijateljicama na kavu? - Da, idemo naci pravog covjeka da te siluje i ubije. Takve stvari volimo dogovarati uz kavu. Ne, idem na predavanje. Auto skola. - Znaci ides u auto skolu? - Da, bas mi se zuri, imam jos samo dvadeset minuta i 200 metara ispred sebe, 'djenja. - Cekaj, trebas si malo sloziti hlace, znas. Ovdje dolazimo do cijele svrhe razgovora. - A, da, stvarno. Znam. - Pa nejdes valjda takva? - Jebi stvarno ne mogu, mozda ima jos bolesnika koji s povecalima puzaju po gradu i traze ziherice koje nedostaju. Da, a niti ne vidi se. Shvati da je ovo pogled osobe koju zaboli i za to i za tebe. - Pa znam da se ne vidi, ali budu ti se hlace strgale. - Nalet inspiracije, must resist temptation. To je vise pitanje principa. Sweetest smile. - Kakvog principa? - Zbunjenost i ismijavanje, could it be? Jedva ceka da to isprica mojoj baki. Znak potpore za poginule u Rusiji, u onom napadu. Da nema metala, ne bi bilo oruzja. Pozdrav. Stvarno moram ici da ne pocnem pricati jos besmislica. 'Djenja. Dan kasnije me baka pitala kaj to podupirem.

- 16:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.09.2004., ponedjeljak

NIJE SAMO U MOJEM INTERESU

“Kurvo, kurvo prokleta! Prokletnice, sta mi radis! Fuj!”da da, nema sumnje, ta buka dolazi bas iz mojeg dvorista. Ja stojim na prozoru i gledam dolje zbunjana kao i klinci na biciklima koji bas prolaze ulicom. Nema frke, uskoro se ponovno usredotocujem na susenje kose. Imala sam naporan dan koji je poceo vec u nedjelju. Vlastitom krivnjom sam otisla u kino gledati vjerojatno najnesuvisliji film u posljednjih 6 mjeseci. Mogu na sebe svaliti i kavu s mlijekom narucenu u pola 11. Noc mi se ponovno, sto mi se u zadnje vrijeme cesto dogadja, svela na surfanje, cokoladu i cokoladno mlijeko. Krivi mjesec, to je najcesci savjet. Samo, cisto bacanje krivnje na svemirsko tijelo ne rijesava problem. Oko 3, pola 4 sam odlucila da si moram dopustiti mogucnost tvrdnje da sam pokusala spavati. Ostatak noci, sve do 6 ujutro sam provela u polu-snu-polu-deliriju na granici sna ili halucinacije djelomicno izvan kontrole. Liked it, ali necu ulaziti u detalje. U pola 7 sam bila na putu za Vz, bez razloga. Kava, bolnica i stopiranje home. Ne volim bolnice, ja sam jedna od onih koji se ruse kad im se priblizi osoba koja se oporavlja od operacije. Hipohondar. U jadnoj sobici koja treba predstavljati “djecji odjel”u mene je tuzno zurilo malo dijete. Pola sata. Sto da joj kazem? Da ne znam s malom djecom? Sto? Da se ne snalazim u takvim situacijama? Kad sam pregledala sve zidove i procitala sve “Maja/Borna/Marija/Tea/Domagoj/etc. i mama”mogla sam se samo ceriti kao lose nacrtani Pasko Patak koji se u nekoliko verzija ocrtava na zidu, bez cilja i valjanog razloga. Dovoljno da se zgadim sama sebi. Primiti stop nije bilo tesko, umjetnost je izdrzati voznju, pokazati interes za razgovor i izdrzati odvratno prljav auto uz trestanje “hrvatske cirilice”(ponosno naglaseno od vozaca, da, njegov sin ima 20 godina i to slusa, wink mojoj suputnici, aha, naravno, primljeno na znanje, jej). Rucak je, po obicaju bio nepodnosljivo raskuhan. Spasila me limenka konzerviranog graha koju sam kupila u Vz. Limenka konzerviranog graha. Pa koja normalna osoba mojih godina uopce dobiva poriv da to uzme s police? Napominjem da sam uz grah kupila i jednu Janu, dva ledena caja i dva klipica. Might as well just shoot myself right now. Ono “Kurvo!”urlanje je bilo usmjereno na cvorka. Ipak joj placamo za nesto, pa ako vec ne zna kuhati i unistava mi gace peglanjem, bar je dosljedna u urlanju na dvoristu, makar to trebala ponoviti 4 puta. Viva apaurin! Dva vitamina se spremaju na opaku sevu u staroj bubi iznad grada, ali ih sprijecava uvijek prisutan momak u plavom (pig). Sprijecava ili unistava, nema veze, policija najbolje zna. Poucen iskustvom izgaranja jadnih pohotnih vitamina, te zabrinut da ce mu kcerkica biti uskracena za uzitak gledanja, pig, na opce iznenadjenje nacije, od sada koristi samo tertrapak. Jer tetrapak spasava ono najvaznije. Nasu privatnost.

- 22:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.09.2004., nedjelja

KRV

Cinilo mi se da se samo meni to dogadja. Kao da ikad mozes biti potpuna iznimka. Orbit gum, one ljubicaste boje, ne znam koji okus. Dal itko moze stvarno okusom prepoznati ono sto pise na paketicu? Samo taj okus mi u ustima dva sata nakon i najmanjeg doticaja s jezikom u grlu ostavlja feeling krvi. Kao, ne znam, osjecaj nakon smrkanja, samo, dogodilo se neko sranje, pa ti sinusi krvare, krvare do bola. Sad pokusavam u usta utrpati smint, disgusting. Ima nas jos.

- 22:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ORBIT

- 11:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.09.2004., subota

n.p. JOHNNY CASH - HURT

- 00:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.09.2004., petak

1029 MINUTA?

Kazu da se covjekovo mentalno stanje moze mjeriti situacijom u njegovom zivotnom prostoru. Must agree completely. Kad su svi cd-i ispremjesani i razbacani po kuci u malim hrpicama, znam da ne zelim fokusirati svoju energiju, ili zivot uopce, u bilo kojem smijeru. Rasprseno skakucem okolo i ovo pisem kao da radim jeftinu analizu za neki zenski casopis. Ne koncentriram se. Jebi ga, mozda jesam bas ono sto pisem. Sve srednjoskolske krize, premda su imale poguban utjecaj bas u svim aspektima zivota, najvise stete su nanjele kolekciji cd-a. Mozda sam jos doslovnije - ono sto slusam. U kojem sam stanju sad? Simbolicnom, da kazem. Cd-i* vec 8 mjeseci stoje striktno "na stolu" ili "u onoj vrecici". Takodjer, mastovitije, "pogledaj ispod kreveta mozda je tamo", dok se ne zamislim "jer mozda je posudjen", ali na kraju zakljucujem da "taj cd vjerojatno nikad nisam ni imala" jer "ponekad znam pomijesati san i javu", to je zbog "utjecaja mjeseca",must say, ne ispunjava me bas s pouzdanjem. Prazne kutije "kao olupine" "skupljaju prasinu" na policama, kao "krhka prijateljstva" i "plitki odnosi" sa svima do kojih bi mi trebalo biti "stalo". Vecina ih nikad vise nece biti popunjena, jer ionako previse mijesam san i javu. Gubim stvari. Vecina muzike prebacena je na hard, vise nema pravi fizicki doticaj sa prostorom, realnim vremenom. Kao veze na netu. Delete je dovoljan za klinicku smrt. Ostatci ostataka nabacani su u vrecice, mahom mp3 kompilacije, rijetki originali. Sve u zivotu pretvara se u povrsno prepoznavanje muzike, ljudi, bez pravog impulsa za dubljim upoznavanjem. Dolaze i odlaze kao "privremena zabava"? Ovi koji ostaju, nagurani u vrecice, kao da uvijek spremno cekaju da budu odneseni. Ja samo cekam da odem. Izmedju lokacija, vucem stvari sa sobom. Ne mogu se prisiliti da nesto ostavim da me ceka. Sve pod kontrolom, makar samim time bilo unisteno. Ionako vecinom nisu moji. Posudjeni su, a rijetko vracani. Ponekad i unisteni. Krivo sprzeni, ali ostaju jer necu se potruditi da ih bacim, odbacim. Sve zadrzavam u zivotu, koliko god nepotrebno bilo, nepotrebni bili. Isto toliko ih je ukradeno od mene, mozda nemarno ostavljeno. Ne trudim se vise oko originala. Nema vise bolesne opsjednutosti i "uzaludnog trosenja love". Second – hand albumi, sprzeni na jeftinu podlogu koja truli. Evo mog zivota. Tiha podloga za u sustini ipak muzicki blog. (i jato gusaka bolje intuitivno shvaca gramatiku od mene u zadnje vrijeme. a sigurno im je i puno zabavnije.) *zvjezdica. (upravo me odusevila zvjezdica, moram ih poceti cesce koristiti...) zaboravih ostalo.

- 04:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.09.2004., srijeda

SRIJEDA, IS IT?

- 23:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #

KAD IH NAJMANJE OCEKUJES, DOLAZE

Mali glasnici krize, patuljci, krijesnice, glasici koji te navode na razlicite lose stvari kao sto su tipfeleri i cigarete i cuga i sastanci s ljudima s neta. Bamby odlazi nagibnim vlakom u smrt zbog tehnickih problema koji nisu nikad bili ispravljeni. Moram vratiti film u videoteku sa 6 kuna u novcaniku. Opljackati ljubaznu bakicu na putu do kave? Must remember da stavim crvenu masnu u kosu i umijem se. Namjestim siroki smijesak i pozadina za zlocin je postavljena, samo treba podici zastor. Ali kraj mjeseca je, penzici vise nemaju love, niti za kruh. Sve su potrosili na proslavi za povratak rukometasa. Piva ispred kvartovskog ducana i prijenos utakmice u lokalnoj birtiji. Rukomet, jej, o jej. Novi hrvatski san. Svi po rukometne lopte! Nogomet je tako passe, teniski reket ceka svoju priliku sljedece godine (mala Spremovka nije medijski dala famoznih 110%). Dal ova nacija uopce zna disati? Jasna poruka nam se salje nakon svakog ispada ponosnih mi sugradjana. Zelis uspjeti? Primi se lopte. Nije vazno u kojem obliku i velicini. Sport ne diskriminira, nije vazno koliko si dobar u matematici i da li znas citati, vazno je samo koliko si steroida mozes priustiti. Dobro kazu da su hrvatske medalje cudo nad cudima s obzirom na to koliko malo ulazemo u sportase, uvjeravaju me. Ispricavam se, a ja naivna mislila da je tu bitan covjek i njegova ustrajnost, predispozicije i to. Ali "Pa da li sam ja svjesna koliko kostaju odlasci na turnire?" Ocito ne kad otac skvici na mene nakon svakog sastanka gradske skupstine na kojima se sportasima odobravaju desetci tisuca kuna. Usudjujem se pobuniti, ali ne mogu se relano boriti protiv: "Pa znas koliko kostaju dresovi i mito i benzin i autobusi?" Tek koliko mora kostati docek pobjednika kojima je sama Djevica bozanskom intervencijom omogucila da u sobi objese jos jednu medalju. Niposto, opet, oni sami. Majka je ponosno uletjela u sobu na Dan pobjede, dan kad je Hrvatska opet pokazala svijetu. Sto ono? Nije vazno, glavno da smo im MI pokazali i da NAS sad vide, kad se MI smijemo. Gledala sam jadni trash film o budizmu i losim efektima u to vrijeme simultanog nacionalnog orgazma. - Promjeni na HRT! – objavljeno je svecano kao od boga samoga. – Pobijedili smo! Pobjedjujemo! - Cekaj, dal smo pobijedili ili samo vodimo, pobjedjujemo? - Ne zajebavaj. – odvratila je. - Necu, gledam film. Jej, slava nama. To nasi. - Kaj si ti za covjeka? - Ne znam, ne zanima me. Gledam film. – bas je pocela scena s laznom vatrom i letenjem izmedju stupova. Grand finale, zavrsni obracun dobra i zla, a je ne smijem pisnuti nista negativno jer majka stoji iza mene i ne moze vjerovati da zivi sa takvom hrpom nezainteresiranih idiota - imam i sestru. - Ozbiljno ne mislis gledati rukometase? – ne razumije, jednostavno ne razumije. - Ne. – slusam srce koje se slama u pozadini. Bas sam govno, sutra joj kuham kavu da se iskupim. Trebala sam to jos jucer napraviti. I danas. Jebes rukometase, ne znace mi nista i jos su me natjerali da majci slomim srce. Inace, izbacili su me iz rukometnog kluba, davno. Nemam dosta agresivnosti. Previse razmisljam i bas nemam smisla za "sportsku eleganciju". Good riddance. Ili sam samo ljubomorna. Da, to je to.

- 00:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.