10 dana divljine
21.08.2004., subota
PALE
|
Nisam mislila pisati o odmoru. Zelim samo reci da je naprasno prekinut tocno trideset i drugog dana nakon prvog dodira moje bose noge sa vrucim sljunkom na parkiralistu ispred zgrade dovoljno udaljene od mora da dugo trebam hodati do plaze. Bas u trenutku kad su sinusi poceli uzivati sve mi je ponovno oduzeto.( U ovom trenutku presucujem cinjenicu da zadnjih 12 dana nisam vidjela plazu, ni kupaci kostim, ni kremu za suncanje i samo jednom sam slucajno lijevim stopalom dotaknula slanu plavu vodu.) Boli i da su me taman tete u vecini ducana pocele prepoznavati, ljudi na kioscima su napokon zapamtili brand otisnut na kutiji cigareta koje cu manicno uvlaciti u pluca dok mi auleole ne popucaju. Postoji jos sitnica. Premda ih se sad ne mogu sjetiti. Izbjegla sam bolni oprostaj s ekipom glumeci da se nista ne dogadja. Stajali smo na kraju rive i gledali se u nevjerici "pa necemo se valjda tako hladno oprostiti". Ipak smo svi uspjeli odrzati neku zadrzanost u zraku i formalno se dogovoriti za cugu, rostiljade, kave i ostale aktivnosti koje vrlo vjerojatno mislimo zaboraviti ili zaobici. Lakse je glumiti amneziju, privremenu komu na 10 -11 mjeseci, pa se probuditi sljedece godine na istom. Da rezimiram, bilo je svega od sukoba s lokalcima (razbili su nas blage, nevine pacifiste zbog litre vina), gubitka mobitela, upoznavanja i rokanja i opijanja i preskakanja nocnog kupanja bas svake noci. Sve u svemu mirno i po obicaju. S druge strane, otisla je u dim moja odluka o prestanku pusenja. Cigarete nisu poskupile u malim rupa kaficima na kontinentu koji jos drze stare jeftine zalihe po samo 17 racionalnih kuna. Ne pijem vise kavu. Obnavljam mozdane stanice zelenim cajem. Na mjesec dana cu opet biti vegetarijanac, uvesti toliko izbjegavanu tjelesnu aktivnost u zivot i jos malo se zavaravati da ce tako i biti. Jedini morski suvenir mi je mala, simpaticna pivska skemba koju, prema nekim informacijama, ne da ne bi trebala, vec ne bi smjela ubiti. Objasnjeno mi je da je grijeh unistavati plodove svoga rada. Upucena sam i na razmisljanje i zbrajanje potrosenih dana i pametno ulozenih kuna u njeno stvaranje. Razmisljam i o tome da odemo na grupnu terapiju, skemba i ja, pa zajedno odlucimo kamo dalje. Ocito je, kad malo razmislim, da ona ima znatno visu vrijednost od mene. Moja abdikacija je, ocito, samo pitanje vremena. A odgovor na najcesce pitanje nakon povratka: jebi ga, ja se ne suncam. Milka onome tko ga uspije pogoditi. |
