Imam bonding trenutak s majkom. Pozvala me na kavu na terasi i pregledavanje "literature". Vjerujem da nije potpuno pop... ali naznake sloma jesu out there. Pokusavam otipkati nesto pametno, ipak mi je i rok blizu, ali inspiracija mi ne dolazi ni kod pogleda na vrtnog patuljka koji nosi solarnu svjetiljku, ponosno podignutu u zrak. Jer: "Noću taj patuljak budno motri, a njegova svijetiljka svijetli". Iskreno, ideja da nesto naruceno preko kataloga ima sposobnost "motrenja" usred noci (svjetiljka se danju automatski gasi), ne znam koliko bi se ugodno osjecala. Patuljak kao Isus u "Carrie", strava. Vrtni patuljci su usli u modu prije nekoliko godina kod manje intelektualno nadahnutih 78% populacije. Stabilno drze trece mjesto na ljestvici kica sa plasticnim labudovima (veliki comeback prije dvije godine) i monstruoznim, antikom nadahnutim fonatanama. Davno sam gledala dokumentarac o njima. Postavljeno je pitanje koliko je to kic, a koliko lifestyle. Ako postane autenticno, vise nije kic. Uvijek je lakse "priznati za pravo" ekscentricnosti i sve vrste gadosti ljudima koji se ne nalaze u nasoj neposrednoj blizini. Recimo, Nizozemcima. Ne znam koliko se ta autenticna ekscentricnost moze prenjeti na ljude u mom gradu.
Kad vrtni patuljci uopce mogu dobiti priznanje? U kojim situacijama? Vrt dobrocudne bakice prepun nasmijesenih patuljaka ponekad zna izgledati "bas right", na odredjeni provincijalni, ljupki nacin. Patuljci iziruju iz svih kutaka oko male, oronule kucice obrasle brsljanom i poljskim cvijećem. Krvavo – crvena ruža penjačica natkriljuje mali stolić i klupicu na kojoj bakica provodi ljetne dane sa jedinim društvom, sveprisutnim patuljcima. Na stupicima drvene ograde sjaje se sarene staklene kugle. Ciju bajku ja upravo plagiram?
S osmjehom, mogu ustvrditi: niciju. Na kraju moje ulice, postojala je takva kucica i takva bakica, mozda manje dobrocudna od bakice u mojoj masti. Mala oronula jednokatnica je bila potpuno zasjenjena velikom jelom, gotovo dvostruko većom od kućice. Bakica je umrla, jela je srusena, a nekoliko godina kasnije, na mjestu kucice i vesele druzbe pojavilo se gradiliste. Na kraju ulice sad stoji manje romanticno skladiste gadjevinskog materijala.
Ne sjecam se kad je umrla, ali sjecam se reakcije klinaca u ulici. Odmah drugi dan nakon njezine smrti, sve njene stvari su iznesene na ulicu da ih pokupe smetlari. More i more vrtnih patuljaka, servisa za caj i oslikanih tanjura. Svi klinci iz kvarta skupili su se ispred kucice, na velikom parkiralistu tvornice. Samo smo stajali i gledali s osjecajem da se dogadja nesto sto nije u redu. Bakica nikad nije bila posebno dobra prema nama, nije to neka klisej prica o izgubljenoj ljubavi. Ipak, falilo nam je nesto, ne ona, vec onaj osjecaj, stih, toliko prirodno uklopljeni mali raju u nase "gradiliste". Svi smo u tom kvartu bili novi, nase kuce su netom bile izgradjene u onom ostatak iz sedamdesetih gastarbajter stilu.
Voljela sam na taj nacin zamisljati "bakinu kucu". Takva baka, u takvoj kuci, okruzenoj patuljcima, nije imala briga i crnih mrlja u svom zivotu. Nije me mogla razocarati. Kao da se rodila samo za bas tu ulogu u starosti. Sturkli se svakg dana peku u njenoj pecnici, a mala kuhinja odise mirisom starosti. Cesnjak i zacini vise na zidovima. Uvijek ima veliku zalihu caja od lipe i kiflica posipanih secerom. Takva osoba moze s punim pravom posjedovati vrtne patuljke.
Seen my evil melt away.
Post je objavljen 03.07.2004. u 14:57 sati.