Nije tajna da mi roditelje pere kriza srednjih godina. Sad kad ja napokon pocinjem prihvacati ono sto jesam, izvacim se iz teen anoreksicnih fantazija i popunjavam praznine na karti oblina, starci su mahnito usmjereni na mrsavljanje.
MY ANA ('S SONG)
Tanka je granica izmedju psihickog poremecaja i vitke linije. Ispravak mojih srednjoskolskkih dana bi glasio: tanka je linija odnosa izmedju psihoze i njoj pripadajuce prezabrinute majke i mojeg pokusaja da smanjim sise. Sa sesnaenst godina meni je dijagnozirana anoreksija. Samo, mi ne vjerujemo u psiholosku pomoc, pa je majka sama dosla do tog zakljucka. Na moja preklinjanja da me vodi psihijatru, odmahivala je rukom.
U to je vrijeme u mojoj prisutnosti uvijek imala jebeno zabrinut izraz lica, posebno kultiviran samo za prilike kad me na sve nacine pukusavala sopati ko puricu pred bozic. "Pa znam da se izgladnjujes, nikad te ne vidim da jedes." Cinjenica da niti druge clanove obitelji ne vidi da jedu jer nikad zajedno ne konzumiramo apsolutno nista, njoj nista nije znacila.
Ja sam bila samo zbunjena klinka koja se nasla usred sukoba dvije jednako jake sile: biti musko ili zensko. Nije da sam vjerovala u doslovnu fizicku provedbu tog izbora, iako sam znala i na taj nacin provocirati ekipu na obiteljskim okupljanjima.
Nikad nisam bila tipicno zensko stvorenje. Imam vise oziljaka nego vecina pripadnika muskog spola, vise prica o skorom lomu kostiju, vratolomijama i fajtovima. Tom girl u punom smislu rijeci. Savrsene predispozicije za lezbijsku pricu sa sretnim krajem. Usred svega toga, sise su bile zadnja stvar koja je potrebna curi spremnoj na bas sve da ostane muskarac. Imam muski um, tvrdila sam, a i danas mogu tako opravdati svoje reakcije i neocekivane postupke.
TITS?! (GRUDNJAK TALK)
Uske majcice koje sam navlacila na sebe uz zavoje (tri puta) nisu djelovale. Kupnja prvog grudnjaka je bila ziva nocna mora. Priznati da mi to treba, znacilo je priznati poraz. Bila sam ogorcena time da ratio gubi pod pritiskom hormona. Tko moze doci na ideju da u grudnjak trpa vatu? Jesus christ, meni su to i dalje slucajevi za odstrel pred zidom.
Smanjenje broja grudnjaka moglo je lako biti postignuto rapidnim mrsavljenjem. U isto vrijeme bi bila rijesena i pojava, kod zenske populacije toliko idoliziranog, "strukica". Nisam uspjela zbog nedovoljne ustrajnosti. Konstantno treniranje i anoreksija oduzimaju vrijeme i energiju. Nisam imala dovoljno mentalne snage da to provedem u djelo, a discrace za cijelu zajednicu anoreksicarki diljem svijeta.
Dobila sam i sise i bokove i strukic. Bacila vecinu odjece i pocela stvarati kolekciju grudnjaka. Do danas sam zadrzala poprilicno zaigran stav prema grudnjacima. Sad ih gomilam iz cistog gusta u nemogucim bojama. Ponekad cisto tek toliko, kao da su igracke. U prilog tome govori cinjenica da cak i otac zna koju velicinu za mene traziti u ducanu. Nikad grudnjak nisam prihvatila kao formalnost, kodeks, striktni polozaj koji taj odjevni predmet ima kod nekih zena. Kolicina koju posjedujem, usporedjena s vremenom kad ih uopce nosim dovodi do zakljucka da bacam lovu u vjetar. Jebi ga, ima u tome doza fetisizma, ovaj puta opravdano mogu reci – krivo je drustvo.
CEMU? (SUPERMAN SHEME)
Kako uopce trebam izgledati i kad se najbolje osjecati? Znam koji je klisejizirani odgovor, ali mislim da se na mene ne moze primjeniti, kao ni na vecinu populacije. Mogu li se uopce dobro osjecati? Jer, cemu onda uopce mogu teziti, ako cu vec postati pomirena osoba sa tzv. zrelim pogledmo na svoje tijelo?
Gledam roditelje. Situacija se zaokrenula kad je sestra stigla do puberteta. Od njene ocite anoreksije koju je priznala nisamo culi ni "a". Svi su kolektivno krenuli na dijetu i fizider napunili povrcem i jogurtima.
Tko je ovdje lud? Jucer sam jedino ja rucala dok su roditelji grickali svaki po jednu mrkvicu i sa osjecajem krivnje srkali jogurt. Sestra koja me prije cinkala da ne jedem, na frizideru ima popis zabranjenih namirnica. Ja sam sve sazela u jednu sintagmu "hrana (– jabuke)".
Sad je vrijeme da ja zaigram supermana u obitelji. Oslobodim frizider od prevelike kolicine light hrane i alu – folije, jer sve se jede u porcijama. Mislim da je vrijeme da krenem, jer i na sebi primjecujem promjene. Danas sam ostatak pive u limenci, jer pred roditeljima ipak ne mogu cijelu pivu iz gusta izlijati u sebe, pokrila folijom prije nego sto je vracena u frizider.
Post je objavljen 15.07.2004. u 21:22 sati.