Mjesec u mom oku...

subota, 30.01.2010.

Ljuta sam, Jessie... toliko sam ljuta da bih mogla vrištati... i dignuti na noge pola susjedstva, šefa i tko zna koga sve ne...

Ljuta sam na sebe... na sve ovo što mi se dešava, a ja se osjećam nemoćno iako sam samu sebe dovela do ove točke. I nikako da se saberem i to mi je najteže... jer u biti ovo zbunjeno dekoncentrirano stvorenje nisam ja... Zato se ljutim...

Večeras dupla doza tai bo vježbi... moram ispuhati ovu energiju... Ne mogu sruštiti zgrade vrištanjem...

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 12:24 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 27.01.2010.

Danas mi samo dvje stvari padaju na pamet... smatram da uopće nisam dobra osoba... i... još uvijek sanjam da smo zajedno..., a obje zahtjevaju objašnjenja za koja nemam snage...

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 21:42 • 0 Komentara • Print • #

petak, 22.01.2010.

Neopisivo je što mi sad sjedi na grudima...kamen ili neki tupi predmet koji pokušava otkinuti i ono malo ljudskosti što mi je ostalo...

Što mi je... pitam se...samu sebe ispitujem, kao detektiv pokušavam naći odgovore, ali oko mene tek dokazi bezbrojnih pitanja i ni riječi više...

Ni kroz stihove više ništa ne izbacujem...sve opet gomila se i strah me je da će se grudi samo rasprsnuti od pritiska... Odlučila sam šutjeti nekoliko dana, ne objavljivati stihove, možda upisati poneki komentar ili ovakav osvrt na zbivanja u mojim mislima...Možda je tako bolje...

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 21:56 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 20.01.2010.

Reci mi...što je to čežnja...To što je stalno mi u mislima da ponekad pomislim, ako ga zamislim malo više, osjetit ću dodir njegovih prstiju na mom ramenu...

Smijem se samoj sebi... dok si izmičem tlo pod nogama... Zar je ledena princeza dopustila da okopni ledeni dvorac oko njena srca i sad se utapa u predubokoj vodi što je za njim ostala... Nema nikoga da ti pruži ruku, draga... u ovome si sama, potpuno sama... i bilo bi bolje da se sabereš... Svjesna sam... koliko me uzdiže ta čežnja toliko me i razdire, možda i više... jer ga nikad neću imati...

Ipak... voljeti ga mogu...on nikad ne mora znati koliko...

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 22:00 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 19.01.2010.

...Svatko je od nas, vjerujem, bar jednom poželio srcu zabraniti donošenje ikakvih odluka...i možda bi bilo lako da nismo bića koja se nekako hrane osjećajima... lijepi nas osjećaju uzdižu, oni manje lijepi vuku ka dnu...
Ja sam probala zabraniti srcu odlučivanje, pokušala ga zavarati da je razum rođen da vodi sve, čak i osjećaje pa sam se oglušila na glasove kojima mi je šaptalo ... da moj izbor nije najbolje riješenje da postoji drugi put kojim mi je krenuti... Nisam ga slušala, odmahula sam rukom i razumno krenula u nešto što nikom drugom nije bilo razumno...Nije se pokazalo ispravnim...
Možda je vodstvo razuma tek neko privremeno riješenje..., ali srce uvijek pobjeđuje... slomilo se na kraju opet ili ne... U mojoj je igri života ono izašlo kao pobjednik i sad je razum stavljen na kušnju... pokušavam balansirati s onim što imam... iako sve se čini uzaludno i prekasno...
Ma koliko srce sad znalo što hoće i ono je rastrgano jer ništa više nije jednostavno kao nekad... kao taj trenutak prije no što sam odlučila razumu dodijeliti vodstvo...

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 14:41 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 18.01.2010.

Kamen na grudima... kako nepoželjna stvar...

Srećom... taktika "ne čujem, ne vidim, ne govorim, ali radim do iznemoglosti..." vrlo efikasno privremeno udaljava misao o tuzi...

Sutra je novi dan... možda mi dopusti disati...

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 15:25 • 0 Komentara • Print • #

subota, 16.01.2010.

Osjetim tako ga blizu... kao da me grli rukama... i na tren se učini kao da nisam tu gdje jesam...

...igra sudbine...

... a onda ugrizem usnicu i vratim se ovoj stvarnosti... Jer ponekad me boli... zbog sebe... više zbog njega... i pitam se...

... zar nije nam bilo suđeno ...

... ili sve bilo je ... bad timing...

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio daljnje komentiranje ovog posta.'); u 12:16 • 1 Komentara • Print • #

petak, 15.01.2010.

Štošta mi prolazi glavom... naviru riječi koje ne smijem izgovoriti...

Igramo se... pravimo neuki, ali znam... razumijemo se bez riječi..., ali odakle mi pravo... Trebala bih pobjeći glavom bez obzira... ostaviti mu priliku da pronađe sreću... koju toliko zaslužuje...
Još ostajem, a ne bih smjela...

Kako otići i zaboraviti sjaj njegovih nebeskih očiju...

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 15:34 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 13.01.2010.

...na dlanu... umjesto linije srca...ispisano jedno ime...

...šapćem, ali nadam se da me ne čuje... jer ja ne smijem izreći, a on ne smije čuti... te riječi s mojih usana...

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 14:45 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 11.01.2010.

Ledena... ledena kraljica sam danas... Umor mi je umrtvio osjećaje, hladnoća zauzdala tijelo... i samo je jedna želja... usnuti... i sanjati... dok sunce ne dodirne obraze, rukom mi nježno dodirne kosu... poljubi moje željne usne... jedine koje su sad još tople i željne...
Usnuti ću... i čekati... u snovima gdje u trenu prođu dani... godine... sanjat ću neke priče... neke događaje, koji će čuvati moju dušu na sigurnom... daleko od umora i hladnoće... Sanjati...

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 13:13 • 0 Komentara • Print • #

subota, 09.01.2010.

...četiri...godine... jedno sjećanje...

Zastaje mi srce večeras...tuga je preuzela kormilo i sad plovi mojom dušom i ostavlja sivi trag nekih događaja kojih se ne želim sjećati...nekih osjećaja koje ne želim osjećati...

Ne volim januar...uvijek me prene taj stih nakon ulaska u novu... Sjeti me januar na ljude, kojih više nema u mojem životu, a čije smo rođendane tad slavili, na sretne događaje koji su sad tek uspomene... na neke nade koje sam izgubila putem... na jednu ljubav za koju sam mislila da je ona prava i čija me sjena još proganja snovima... i na...

... dane neizvjesnosti, boli...tuge... Na dane za koje sam mislila da ću zaboraviti, ali oni su tu... skriveni u svakom danu januara... i svake godine sve su mi teži kamen na grudima... iako sam svjesna da nikad nije bilo drugog izlaza... nikad druge opcije...samo jedna jedina... I ta težina ne nestaje, ne nanosi mi bol..., ali ta tupa tuga izjeda me iznutra...

Ponekad je teško šutjeti...još teže kad znaš da tvoje riječi ne bi bile razumljive... Nekima su ta poglavlja odavno zatvorena...

Znam... sve ima svoje razloge...svjesna sam... i biti ću opet svoja... kad prođe januar...

09.01.2010. u 23:24 • 0 Komentara • Print • #

Draga Jessie,

ponekad se učini, kad pročitam sve što napisah na tvojim stranama, da se sve vrti oko mene...Ja, ja ja...ja pa ja...ja, ja, ja, ja , ja , ja... opet ja, ja i ja... samo moji osjećaji i ja...

Ali nije li to posljedica cjelodnevnog uvažavanja tuđih misli i osjećaja... Cijeli dan pokušavam balansirati između majčinstva, obiteljskih obveza i zadataka, posla, prijateljstava... pa za mene ne ostane do koji trenutak vremena... onaj sebični trenutak, koji se drznem uzeti samo za sebe...U tom jednom trenutku osjetiti svu slobodu i ispunjenost, namiriti sve želje što se skupljaju u grudima... Tad dopuštam dvadesetjednogodišnjakinji u meni da živi onaj život koji nije imala hrabrosti živjeti...

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 00:59 • 0 Komentara • Print • #

petak, 08.01.2010.

Jessie,

pokušavam ugrijati ruke tipkajući i grijem ih toplim dahom, ali ledeno je... Jedan bi topli zagrljaj štošta riješio... Maštam, oprosti mi, ali zamišljam njegovo tijelo uz svoje... njegove tople ruke, drhtave, ali sigurne...
Svako ima neki dar... moj dar je beskonačna mašta i fotografsko pamćenje... i sasvim se dobro mogu vratiti u svaki dio svog života... i onaj koji je odavno završio... i onaj koji sam samo sanjala... i boje, mirisi... sve je dovoljno živo...

Završiti ću ovih nekoliko trenutaka pauze suncem svog paralelnog svijeta jer ovdje je danas nebo prosulo suze na sve oko sebe..., a tamo...tamo je toplo... toplina izvire iznutra... izvana... tamo je baš kako želim...

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 11:54 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 07.01.2010.

Jessie,

što je to što tišinu čini glasnom...
Stavim nekoliko riječi na papir i zastanem... ne znam što dalje...reći... zapisati... Riječi u meni utihnu, a meni se čini kao da vrištim jer ne žele izaći...

Jučer je bio dobar dan... solidno druženje, smijeh i neki dogovori za buduće izlaske... Što će se ostvariti... ne želim praviti prognoze... uvijek se izjalove... Vrijeme ionako ide, nezaustavljivo je, pustit ću da njegov tijek donese što donese po tom planu... Radije ću se pobrinuti za ostalo... za tišinu... koja me nekad razdire, a ponekad ostavlja preravnodušnom... kao sad... sad mi je sve ravno... do neba i dalje... iako je toliko toga što treba dovršiti, napraviti...poslovno...privatno... Ja bih sad najradije legla i zaspala... usnula drugo vrijeme i drugo mjesto... ne budila se neko vrijeme... ali stvarnost ne da... Nije to u mojoj prirodi...

Zadnjih sam se dana prisjećala nekih događaja... Samo mi odjednom neke slike prođu glavom... neki takt pjesme potakne doživljaje i ja se nađem u fragmentima misli... sjećanja... na neke dane i noći kad sam vjerovala da je svijet potpuno moj... snažna i nepobjediva... Divan je taj osjećaj svemoći... I ponovno sam bila okružena osobama kojih već odavno nema kraj mene... sjećanja znaju biti toliko živa da još osjetim miris bure tih noći i promrzle obraze... i zvuk riječi i mojih potpetica...
Lijepo je sjetiti se... lijepo je imati uspomene...

Reci mi... što činiti kad je tisuće riječi tu negdje u glavi..., a ti šutiš... Sve što napišeš zvuči previše... sve što ne izustiš vrijedno spomena... što tad...
Ostajem tiha... pametnije je kad šutim...

07.01.2010. u 14:05 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 05.01.2010.

Ova me Baglionijeva pjesma uvijek nekako povede daleko... na neke obale sjećanja (jesu li to sjećanja ili isječci onoga što bih voljela da je postojalo...) i ja im se predam... nekad protiv toga ne mogu...nekad neću...
Accoccolati ad ascoltare il mare
quanto tempo siamo stati
senza fiatare...
seguire il tuo profilo con un dito
mentre il vento accarezzava piano
il tuo vestito...

I ponekad se osjetim baš tako... kao ženski lik te pjesme viđen njegovim očima...
E tu
fatta di sguardi tu
e di sorrisi ingenui tu...
...tisućama pogleda te darivam... osmjehujem se naivno, ali točno znam... slijed budućih događaja... taj je san uvijek isti... uvijek predivan, baš kao dodir pijeska i mora pod nogama... kao zrake sunca u tvojoj kosi... sjene strasti u tvom oku... Sanjam li...budna...

A ti... uvijek tako nevino nesiguran u to što mi značiš...samo se pitaš pitanja na koja slutiš odgovore... znaš...i ti znaš taj slijed događaja... tu savršenu priču...
E tu
in un sospiro tu
in ogni mio pensiero tu...
ed io
restavo zitto io
per non sciupare tutto io...
e baciarti le labbra
con un filo d'erba
e scoprirti piů bella
coi capelli in su
e mi piaci di piů
e mi piaci di piů...
forse sei l'amore.

Igramo tu igru... zove li se ljubav... pitam se... Dok traje ova savršena pjesma ja sam kao u tvom zagrljaju... osjećam savršenstvo ruke u ruci...
A kad zadnji taktovi nestanu... samo jedno ostaje... dodir tvojih očiju u mom srcu...
Prisjećam li se ja to... ili sanjarim li samo...

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 14:38 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 04.01.2010.

Korak naprijed i eto me u novoj godini... vidjet ćemo, draga Jessie, jesam li tim korakom zagazila na zlatnu stazu ili u govno... Kako bilo, novo je desetljeće otvorilo vrata... i godine idu naprijed, ne zastaju, ništa ne pitaju...

Osim zdravlja, svima dragim i sebi... jedna je sebična želja... Ne, ne ona duboko skrivena, draga, ne... ova je mnogo jednostavnija, bezazlenija... Želim se dobro naplesati... Jednu večer da imam za sebe... jednu, kao one nekad davno... ples do zore... Podsjetile su me neke nostalgične melodije, koje cijelo jutro puštaju na radiju, na te dane kad je podij bio moj... I noge prate ritam i tijelo se njiše... još znam i mogu... samo čekam priliku... Eto moje želje za ovu godinu...

04.01.2010. u 15:02 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.