Mjesec u mom oku...

petak, 29.10.2010.

Idi i ne okreći se...

Ponekad ti poželim reći...zaboravi...Zaboravi me jednostavno, kao što recimo zaboravljaš neku nepotrebnu stvar, odavno odbačenu, tko zna gdje. Ne daj da ti budem važna... ne dopusti da ti značim toliko da preokrenem cijeli tvoj život...

Voljela bih, znaj, stisnuti se u tvoj topli zagrljaj. Voljela bih nasloniti glavu na tvoje grudi i zatvorenih očiju slušati kako ti srce uzbuđeno kuca jer sam ja tu... i kako nam se postepeno bila ujednačavaju, kucajući istim ritmom... Kao da su napokon oba srca pronašla to nešto što su naizgled uzalud tražila. Voljela bih u tebi pronaći mir ovoj duši i zagrljena s tobom živjeti ovu stvarnost.... Voljela bih te voljeti...onako kako zaslužuješ... Ne na daljinu, ne samo riječima...voljela bih te voljeti sobom cijelom...

Ali ja nisam ta... Moja je stvarnost zamršena. Moje su ruke vezane i moje noge znaju samo jedan put... unatrag... Ne možeš živjeti tako...ne ti. Zato ti poželim reći...zaboravi. Idi i ne okreći se... Nikad.

utorak, 05.10.2010.

Kao val...

Zapljusne me s vremena na vrijeme gruba istina i do kosti osjetim neugodu hladnoće, kojom me obuzme... On nije moja stvarnost... i nikada to neće biti. On možda jest moja sudbina i moja ljubav, ali nikad neće dodirnuti ove moje željne ruke... I koliko god ja čeznula za ljubavlju u njegovim očima, moram shvatiti da su ta vrata jednom zauvijek zatvorena i da se on nalazi s druge strane... nedostupan i nedodirljiv...Svaki izbor sad je uzaludan... sve odluke, koje sam ikad donijela udaljile su ga zauvijek. A ja ipak sebično tražim ljubav i u najmanjem njegovom izgovorenom slogu... stvaram iluziju da me može voljeti..., a trebala bih jednostavno pustiti ga iz svojih misli i dopustiti mu da nastavi živjeti tamo daleko, bez ovih okova riječi... neizgovorenih, ali sveprisutnih...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.