Mjesec u mom oku...

srijeda, 22.02.2012.

...tu unutar ovih mojih zidova... razmišljanja s mirisom lavande...

Ponekad su dani samotni... i u vrevi ljudi koje poznajem nekad je lako biti sam... Hodam omeđena nevidljivim zidom i osjećam ga posvuda oko sebe, skoro mogu napipati njegove stranice... Ja unutra, svi ostali izvana...

Izbacim krozanj neke osjećaje na juriš... za one koji ih zaslužuju svojim prisustvom... svom svojom slatkom sveprisutnošću u mojem životu... osmijehom, vedrinom, ljubavlju..., a ostalo ostaje iza zidina tišine, nedorečeno, skriveno, naizged od sviju zaboravljeno... Samo ja znam koliko sve to nije ni tiho i koliko je još živo, ali šutim... jer šutnja je ponekad pravi izbor...

Iako... poželim nekad na papir staviti cijelu priču...fragmente spojiti u jedno i reći sve ono što smije i što ne smije biti izrečeno... Svako sjećanje, pa i ono najmanje, na neki osjet, svaku uspomenu na osjećaje proživljene tijekom svih ovih godina... sve to poželim prenijeti na papir, koji podnosi sve pa bi i ovo moje pisanje podnio... Ali onda zastanem... Zar nakon sve tišine, svake probdjevene šutnje ima smisla izreći nešto čemu je odavno postao kraj? I buditi uspavane zvijeri prošlih vremena, izbacivače vatre, koja može progutati sve što trenutno postoji u ovim našim odvojenim svjetovima?

Svaki se moj izbor svede na jedno... Šutnju s velikim početnim slovom... Jer mi se čini da bi svaka moja riječ imala prizvuk onoga što ne smijem reći... Jer ne bih mogla skriti, ni od koga, uzdrhtale ruke prepune zabranjenih priča iz zemlje koja samo meni pripada...

Ostaje u meni... neizbrisivo bogatstvo svih neizrečenih riječi... One još imaju strpljenja i prostora tu unutar ovih mojih zidova...

subota, 04.02.2012.

"Svo ovo vrijeme samo sam na tebe čekao..."

Sanjala sam te noćas... Ponekad se ušunjaš tiho, gotovo neprimjetno u moj san i ostaviš poruku neke davne istine... i držiš me tako danima... nakon svakog novog buđenja...

A znam da ne bih smjela. Zanositi se riječima koje mi odavno ne pripadaju. Uljuljkivati se u snove koji su odavno odsanjani: moji s nekim drugim, tvoji s nekom drugom... a opet kao da... Kao da to nisu bili ti pravi snovi... kao da nedostaje onaj jedan... naš...

Jednom će prestati sve zvučati kao da živim u prošlosti... jer ne živim... Živim u nekom međuvremenu koje nije ni prošlost ni sadašnjost ni budućnost... ili je sve od toga... Ali nikom to ne spominjem jer tko bi razumio... osim... Da, znaš...

A nakon svih snova i svih riječi opet ostaje ta tišina... Ona, ma kako zvučna bila, nikad neće izgovoriti naglas sve što ti želim reći. Ti znaš da sam to već odavno rekla ti u mislima i nikad neće postojati prilika reći ti to stvarnosti... iako će postojati potreba... kao sad...

Zato zapisujem... pričam... ovako... još uvijek pred očima čitajući one tvoje riječi iz sna...

<	veljača, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29

Travanj 2015 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (2)
Siječanj 2011 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (2)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (4)
Siječanj 2010 (16)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (4)