Sanjala sam te noćas... Ponekad se ušunjaš tiho, gotovo neprimjetno u moj san i ostaviš poruku neke davne istine... i držiš me tako danima... nakon svakog novog buđenja...
A znam da ne bih smjela. Zanositi se riječima koje mi odavno ne pripadaju. Uljuljkivati se u snove koji su odavno odsanjani: moji s nekim drugim, tvoji s nekom drugom... a opet kao da... Kao da to nisu bili ti pravi snovi... kao da nedostaje onaj jedan... naš...
Jednom će prestati sve zvučati kao da živim u prošlosti... jer ne živim... Živim u nekom međuvremenu koje nije ni prošlost ni sadašnjost ni budućnost... ili je sve od toga... Ali nikom to ne spominjem jer tko bi razumio... osim... Da, znaš...
A nakon svih snova i svih riječi opet ostaje ta tišina... Ona, ma kako zvučna bila, nikad neće izgovoriti naglas sve što ti želim reći. Ti znaš da sam to već odavno rekla ti u mislima i nikad neće postojati prilika reći ti to stvarnosti... iako će postojati potreba... kao sad...
Zato zapisujem... pričam... ovako... još uvijek pred očima čitajući one tvoje riječi iz sna...
Post je objavljen 04.02.2012. u 11:19 sati.