Mjesec u mom oku...

ponedjeljak, 26.03.2012.

"Kad preostaje samo jedno za reći...oprosti " - isječak

Polako preslagujem razglednice svog života, prebirući po, uglavnom, lijepim sjećanjima. Život se nekako pobrinuo da me ona loša napuste s vremenom. I mada me sjeta ponekad ne napušta, zaroni u crvenkast sjaj moje kose i nastani mi se na trepavicama, umjesto suza, uvijek nekako sreća pronađe svoje mjesto u svakodnevici raznolikih mogućnosti.

Za sreću i za osmijeh se treba boriti. Znam. Kao što znam tko je najopasniji neprijatelj, možda i onaj jedini, a to sam ja sama. Istovremeno i napadač i branitelj. Osvajač s obje strane. Od kojih svaka podjednako i gubi i pobjeđuje. A u jednoj takvoj pobjedničkoj borbi za osmijeh shvatila sam...

Ja ti dugujem ispriku.

Ispriku za nešto, što, nadam se, nikad nisi saznao, ali što je učinjeno, učinjeno je, a isprika je isprika. Da se pomirim s tobom i sa samom sobom. Da pregrmim to zavaravanje, preskočim čudnovati jaz, koji sam iskopala ispod svojih nogu, izgradim branu da bujica riječi više ne poplavljuje ove grudi, ne tako jako i razarajuće kao dosad.

Nedopustivo je bilo tumačiti tvoje riječi potpuno subjektivno. Tražiti između slova nešto čega tamo nema, analizirati srcem svaki ispisani slog. Jer riječi su riječi. Bar kod tebe, za razliku od svih ostalih, su uvijek bile iskrene i otvorene i baš onakve kakve jesu tog trena. Prepune lijepih i dragih osjećaja, ali jednostnavno ne onakvih, kakve je moje srce potajno priželjkivalo.
A ja sam te uzdigla do mjesta na koje ne pripadaš. Dala ti ulogu u mojem životu koju ti nikad ne bi mogao glumiti, jer ti nisi glumac u ničijoj drami. Ti si glavni lik. I biti ćeš glavni u nečijoj tuđoj stvarnosti. Mojoj nisi nikad pripadao niti si se pretvarao da pripadaš. I zato sam te uvijek cijenila. I zato ti nikad nisam ništa rekla. I zato sam izabrala neki drugi put u kojem ti nisi glavni glumac i proživjela dio života s nekim tko nema sličnosti s tobom, ali ima ljubavi za mene. S nekim tko nije zamjena jer ja nisam tražila zamjenu za jedan nenadomjestiv san, tražila sam stvarnost. A u toj stvarnosti ja ga mogu voljeti jednako kao što sam tebe mogla voljeti u tom snu. Jer u meni postoje mnoge nijanse ljubavi i sve su prave.

Zbog ovog što pišem ne znači da sam bila lažljiva. Jer svaka moja napisana riječ tebi bila je iskrena i od srca. Osjećaj zarobljen u tom trenutku. Jer ti si meni bio i ostao najbolji Prijatelj. Nakon svog ovog vremena i nakon svih lutanja i pod svim bojama neba koja su me pratila. Tako da sve ono ostalo to nikad nije promijenilo. A to „ostalo“, ti dodatni osjećaji koji su nastali putem, oni su moja briga i moje breme. Nešto što ide meni na dušu. Ne tvoje i ne tebi. I zato ih nisam nikad izrekla. Jer ti si bio dovoljno jasan u onome što sam ti ja. Prijatelj. Jedna od najljepših i najjačih riječi. Dovoljna. Zato nikad nisam htjela pomaknuti ili prijeći granicu tog velikog prostranstva.

To znači da nikad neću saznati što se nalazi s druge strane te ograde, ali ja mogu živjeti s tim. Jer odgovor na to pitanje „je li trava zelenija u tuđem dvorištu“ ne bi donijela sreću. Ni tebi, ni drugima. A ja, ja sam ipak najsretnija kad su sretni oni koje volim. Tad je i moj osmijeh potpun, baš kao što je puno i moje srce.
Sad: je li to moja slabost ili moja snaga, u to neću ulaziti. Ja ne želim znati, a na drugima nije da mi sude pa to pitanje ostaje zauvijek bez odgovora.

I zato: oprosti. Što si mi osim Prijatelja bio još nešto. Ono neizrečeno. Ono skriveno. Ono nedoživljeno. U meni ćeš uvijek to ostati. Iako neizrečen. Skriven. Nedoživljen. Ali najviše ipak moj vječni i nezamjenjivi - Prijatelj.

26.03.2012. u 11:42 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 21.03.2012.

Svi smo mi donekle izgubljeni. Prosuti ovim svijetom u trenu rađanja, nasumce, kao sjeme nošeno vjetrom, prepušteni da pustimo korijenje ili odletimo u nepoznato... Nekad to ovisi o nama, o tome od čega smo sazdani iznutra, a nekad sudbina jednostavno uplete svoje prste i povuče nas svojim tokom. Nisam još ustanovila što je teže i na koji je način bolje..., ali to pitanje ionako nema nekog konkretnog odgovora.

Jedino je važno na koji se način pronalazimo... sami sebe, u ovom labirintu prividnog prostranstva, u ovoj krletci sazdanoj od širine naših svjetova...ili one koji svijetle jednako kao mi... Srcem, dušom... ili oboje...

Jednom kad pronađemo pravi omjer hrabrosti i razuma samo jedno nam je činiti: poći već ugaženim putem do mjesta gdje zaista pripadamo. Nečijeg srca... A nakon toga, potrage gube čar, a lutanja smisao... I oči, ma koje daljine gledale, uvijek je pred njima jedna slika... lice onog kojeg volimo...

Zato nakon svega sve se svede na jedno... Ljubav... Ljubav kao vječna nepoznanica, ali i odgovor na sva naša pitanja...

21.03.2012. u 13:32 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 19.03.2012.

U ovo vrijeme prolaznih vrijednosti, dvostrukih mjerila i neispunjenih obećanja, sve se zamrzlo u meni, samo još jedan plamen tinja – Nada...

... a uz nju grije se u svoj ljepoti svog postojanja, neizbrisiva i najjača... Ljubav

19.03.2012. u 10:46 • 0 Komentara • Print • #

petak, 09.03.2012.

"Znam pile,i ti sanjas rimovanja,krike,i tisinu..nemu.. I znas,da si svugde..u mom svemu..."

Kako prolaze godine! A neke riječi...eto...ostaju...

09.03.2012. u 13:10 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	ožujak, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31