Mjesec u mom oku...

ponedjeljak, 17.10.2011.

IZLAZ

Ne znam... Ne, lažem, znam... laknulo mi je što sad zaista znam da voliš nju! Čak iako je to znak da te neću imati ni platonski, laknulo mi je. Napokon su se posložile sve kockice dogomjesečne borbe u meni i traženja razloga... Igra skrivača sa samom sobom... spajanje puzli i komadića mozaika od našeg odnosa i naših riječi, previše je i za mene. Te sam igre prerasla.
Nije mi drago što te Ona boli... Ne naslađujem se iz tuđe nesreće, a ponajmanje iz tvoje... Jer znam koliko mnogo zaslužuješ, a osjećam da premalo dobivaš zauzvrat... I nadati ću se da ćeš uskoro pronaći snage i stisnuti kvaku tih vrata iznad kojih jednostavnim riječima piše IZLAZ. Mi sami krojimo svoju sudbinu. Trebao si to dosad naučiti...
I sad kad su me tvoje riječi oslobodile, sad kad si siguran od toga da te neću povrijediti ili nanijeti ti bol svim onim što jesam, sad kad znam da me ne voliš, vrijeme je da potražim svoj izlaz... Ostati ćeš vječno moj mali princ i moja inspiracija, ona ljubav koja se ne zaboravlja...

Meni si bio ono što je ona trenutno tebi... i zato te tako dobro razumijem... ali kako nam nikad nije bilo suđeno dobro je što je sve ispalo ovako... Srest ćemo se opet negdje nekad... ukrstit će nam se riječi i neki mali trenutak u vremenu vratiti će se sjećanje... Do tad... sretno ti ... i doviđenja...

utorak, 11.10.2011.

Nitko ne može utažiti tu glad koju osjećaš. Nitko je ne razumije i ne vidi... I sve ono što tražiš samo su bezuspješni pokušaji... zadnji posezi po nečemu što ti nikad nije pripadalo... Nikad ni neće...

Jedno te molim: kao jedno tvoje Ja drugome tvojem Ja, okani se... okani se tog iskanja te žudnje za nečim... Okani se jer će te progutati vatra iznutra... već te izjeda dok pokušavaš skupiti mrve ljubavi iz njegovih riječi... Svakodnevnih riječi, prijateljske naklonosti... Nije on tvoje rješenje... Samoću kojom goriš, ništa ne može ubiti... Jednom je možda postojao spas... nakon svih ovih godina ostala je samo samoća unutar tebe... ne budi bezobzirna i pusti ga da živi, da ode i nikad da ne okusi umjetni okus grižnje savjesti...

Sve njegovo pripada nekoj drugoj... kloni se... i budi sretna za njega... Ne daj da ga ni tvoja sjenka dotakne... da ne prospe sjete prah... Odlazi!

Ako postoji netko pred kim ogoliš dušu s lakoćom kao da je to najobičnija stvar na svijetu jednom si moraš odgovoriti na pitanje koje se oduvijek nameće, a uporno ga ignoriraš: Što ti ta osoba znači?

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.