Mjesec u mom oku...

subota, 14.11.2009.

14.11.2009.

Jessie,

dugo te nisam tako oslovila, zar ne? Tim imenom po pjesmi koja kao da je mojom maštom pisana i koje ti tako dobro pristaje.

Opet sam ti tu, nižem slovo na slovo kao nekad, samo za tvoje oči. Jer ne znam kome bih drugom izrekla taj splet osjećaja koji se odvija u meni, iza ove fasade brižno uređene za ljude oko mene: blagi osmijeh u kutu usana, sanjarski pogled u neodređenom smjeru, uspravno i sigurno držanje... Jesam li ja to vježbala godinama? Da, vježba zaista čini savršenstvo. Nitko ne primjećuje težak kamen na grudima, kojeg osjećam u toj mjeri da se plašim da će me baciti na koljena ili suze koje kucaju u zjenice, a ne dam ih vam... A ja u inat ne želim da itko primijeti jer ne želim objašnjavati ono što znam da neće razumijeti...

Večeras je nekome teško, a ja mu ne mogu pomoći... A željela bih, ali nemam na to pravo. I zato je teško...osjećati nečiju bol kao da je tvoja, a biti nemoćna učiniti da nestane... Pouzdam se u njegove najdraže, da će mu pomoći u tome i da će mu biti bolje... Na meni je čekati da mi javi ishod... iako bih platila i cijenu da mi se nikad više ne javi, da ne pročitam više ni jednu njegovu napisanu riječ, ali da bude zauvijek sretan... Nisam nesebična... samo previše ga volim i ne želim da pati...

A ja? Ja sam druga priča... dovoljno sam snažna kročiti životom i s tugom u srcu... Moje srce lutalice svašta je podnijelo i još može podnijeti i zahvaljujem tom divnom dječaku što me prisjetio na to... Jer ja se tuzi nasmijem podrugljivo i inatim se dok je ne istjeram... Moje smeđe oči tad promijene boju u zeleno, a nitko to ne shvaća da inat kola mojim žilama u toj mjeri... da borbe traju... samo moj odraz u ogledalu gleda te mačje oči kako frkću i ne daju se suzama...


07.12.2009.

Draga, draga Jessie...

tvoja je lutalica opet podigla šake i bori se... sporije nego inače, ali borim se... Sad bih rado onako eastwoodovski podigla magnum i rekla: Come on, Sadness, make my day... i onda ispalila metak (ili više njih - u stilu Mirka i Slavka) u tu Tugu što me trenutno ne da... Eh, da sam neki junak mangi pa da malo ispucam tu dozu negativnog adrenalina... da trčim, letim, pucam, borim se šakama i nogama, vješta u svemu i brža od Nema iz Matrixa... i na kraju bitke potučem neprijatelja i izađem iz borbe tek s ogrebotinom ili dvije i malo uništene odjeće :).
Šalu na stranu... danas bih zaista trebala bar boks vreću... Nemam mira.

Jedno me pitanje muči... kako dalje?


08.12.2009.

Jessie,

Skrivam li se ja to tako vješto iza nekih kulisa osmijeha ili tuge? Što li sam naučila iz svih ovih godina... pobjeđivati ili podnijeti poraz stojećki s osmijehom na usnama... okrenuti drugi obraz...? Ili možda kombinaciju dviju opcija...

Ja ne plačem... nebo danima plače za mene... Tuguje... Ja samo nosim u grudima težinu da me podsjeća...

09.12.2009.

Jessie,

ako ti pišem danima, ako razvučem riječi na više cjelina hoće li tad manje boljeti... ili će samo umnožiti taj osjećaj dubine...tuge...

Ne pitaj me, sve što ti pišem pitanja su bez odgovora i odgovori koji ne trebaju pitanja. Pišem ti jer osjećam...valjda je to dobro... osjećati... makar i izgubljenost i nemir i tugu...baš kao i ljubav... možda je i to bolje nego biti samo prazna školjka. Godinama sam i to bila...prava porculanska lutkica širom otvornih očiju, koje gledaju, a ne vide...Nije to ništa posebno, samo je možda glupo. Život prolazi kraj tebe, a ti ne primjećuješ.

četvrtak, 12.11.2009.

Otimam se negativnim mislima dozivajući te srcem... još me proganja taj osjećaj da će se desiti nešto što će me spriječiti reći ti sve ono što sam odavno željela... Moj je najveći strah da nikad nećeš saznati sve ono što sam ti odavno htjela reći, a nisam... Ako ovo ikad pročitaš, oprosti mi što sad nisam šutjela, a što prije nisam dovoljno rekla... ali neke riječi moraju biti izgovorene... Život je prekratak da bi šutjeli...

Ono što znaš jest da postoje neke riječi koje sam pisala godinama unazad i nikad ti ih poslala, a nedavno su me podsjetile... možda je prikladnija riječ uvjerile me u to što si oduvijek bio i oduvijek mi značio... Najdraži Prijatelj vrlo je jaka riječ... jedna od najjačih kojima te mogu osloviti i gledajući unatrag kroz sve ove godine nitko te nikad ni jedan tren u tome nije zamijenio... Čak ni onda kad su nastupile godine šutnje i kad sam se prestala nadati da me se još sjećaš... Čak i onda kad sam se sa sjetom kao kroz gustu maglu tek ponekad sjetila prizvuka tvog imena... čak i tad si značio više nego itko ikad... I sve ove godine nikad nisam srela nekog poput tebe...

Imali smo iste poglede na svijet i prožimali smo se u gotovo svim stvarima, nadopunjujući jedno drugo gotovo savršeno, u tančine, prepoznajući jedno u drugom sve ono što smo mislili da nikad nećemo naći u drugoj osobi... Danas, dok čitam riječi koje sam ti pisala, shvaćam koliko toga otkrivaju i da je samo malo trebalo da ti se primaknem i šapnem ti na uho ono što i danas skrivam duboko u sebi, a trebala sam ti reći nekad davno...

Ali meni je bilo lakše pobjeći iz straha da ću te, saznaš li ikad tu istinu, izgubiti... ne shvaćajući da te bijegom gubim ionako... Pokušala sam ljubiti razumom i graditi ljubav bez čvrstih temelja... jer kad su razlozi pogrešni i kad znaš da to jesu, a ustraješ, tvrdoglavo i uporno kao ja, sve ti se može samo obiti o glavu... Vrijeme čini svoje i naplaćuje dugove, a ja mislim da sam zaglibila. Preduboko da sad ustanem i kažem jednostavno odlazim...

A sad kad čitam tvoje riječi u kojim opisuješ što smatraš ljubavlju, shvaćam da su to one iste riječi, koje si pisao i toliko godina ranije... one iste riječi, kojima sam i ja nekad opisivala ljubav i mislila da nikad neću odstupiti od tih uvjerenja... Ti si nastavio zacrtanim putem, ja sam potpuno zastranila...

I sad, kad ti nemam pravo reći to što sam skrivala godinama jer moj je okov dovoljno vidljiv, a ti još živiš svoju slobodu u potrazi za nekim ista čista srca, ja zapisujem u ove redke... VOLIM TE... oduvijek i zauvijek... onom vrstom ljubavi za koju sam nekad živjela... Sve ostalo blijeda je sjena nečega... Suočavam se sa činjenicom znanom odavna, a tek sad shvaćenom u potpunosti - moje ti srce pripada kao nikad nikome, zauvijek je zapisano u onoj tinti pisama poslanih nekad davno... iako sam tad govorila da nikad nikome ne mogu potpuno pripasti... koja zabluda...

Od svih pitanja koja se nameću vezano za sadašnjost i prošlost, samo jedno bih ti postavila... Je li ono što smo imali nekad bila Ljubav? Ja živim sa svojim odgovorom, a bez tvog... i to je moja budućnost... Da sam imala hrabrosti nekad davno, sad bi možda bilo drukčije...

A ti? Svim ću srcem željeti da nađeš to što tražiš... savršenu osobu za svoje srce... nekog tko će te bezuvjetno voljeti, čiji će ti osmjesi i zagrljaji unostiti i mir i nemir u srce...

Ponekad sanjam da sam to ja... Nekad su buđenja lakša, a nekad me ošinu snažno pa teška srca shvatim uzaludnost tih snova... jer nemam prava na tebe nakon svega i ništa ti nemam za dati osim srca, sve ostalo je vezano...nepravedno je vezati i tebe nekim okovima...,ali snovi ne prestaju... srce je srce... ne prestaje se nadati...

Beskrajno ću te nastaviti grliti ovim daljinama između nas i držati te za ruku kad zatrebaš utjehu, najdraži Prijatelju... nesuđena Ljubavi...

<	studeni, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Travanj 2015 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (2)
Siječanj 2011 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (2)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (4)
Siječanj 2010 (16)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (4)