Otimam se negativnim mislima dozivajući te srcem... još me proganja taj osjećaj da će se desiti nešto što će me spriječiti reći ti sve ono što sam odavno željela... Moj je najveći strah da nikad nećeš saznati sve ono što sam ti odavno htjela reći, a nisam... Ako ovo ikad pročitaš, oprosti mi što sad nisam šutjela, a što prije nisam dovoljno rekla... ali neke riječi moraju biti izgovorene... Život je prekratak da bi šutjeli...
Ono što znaš jest da postoje neke riječi koje sam pisala godinama unazad i nikad ti ih poslala, a nedavno su me podsjetile... možda je prikladnija riječ uvjerile me u to što si oduvijek bio i oduvijek mi značio... Najdraži Prijatelj vrlo je jaka riječ... jedna od najjačih kojima te mogu osloviti i gledajući unatrag kroz sve ove godine nitko te nikad ni jedan tren u tome nije zamijenio... Čak ni onda kad su nastupile godine šutnje i kad sam se prestala nadati da me se još sjećaš... Čak i onda kad sam se sa sjetom kao kroz gustu maglu tek ponekad sjetila prizvuka tvog imena... čak i tad si značio više nego itko ikad... I sve ove godine nikad nisam srela nekog poput tebe...
Imali smo iste poglede na svijet i prožimali smo se u gotovo svim stvarima, nadopunjujući jedno drugo gotovo savršeno, u tančine, prepoznajući jedno u drugom sve ono što smo mislili da nikad nećemo naći u drugoj osobi... Danas, dok čitam riječi koje sam ti pisala, shvaćam koliko toga otkrivaju i da je samo malo trebalo da ti se primaknem i šapnem ti na uho ono što i danas skrivam duboko u sebi, a trebala sam ti reći nekad davno...
Ali meni je bilo lakše pobjeći iz straha da ću te, saznaš li ikad tu istinu, izgubiti... ne shvaćajući da te bijegom gubim ionako... Pokušala sam ljubiti razumom i graditi ljubav bez čvrstih temelja... jer kad su razlozi pogrešni i kad znaš da to jesu, a ustraješ, tvrdoglavo i uporno kao ja, sve ti se može samo obiti o glavu... Vrijeme čini svoje i naplaćuje dugove, a ja mislim da sam zaglibila. Preduboko da sad ustanem i kažem jednostavno odlazim...
A sad kad čitam tvoje riječi u kojim opisuješ što smatraš ljubavlju, shvaćam da su to one iste riječi, koje si pisao i toliko godina ranije... one iste riječi, kojima sam i ja nekad opisivala ljubav i mislila da nikad neću odstupiti od tih uvjerenja... Ti si nastavio zacrtanim putem, ja sam potpuno zastranila...
I sad, kad ti nemam pravo reći to što sam skrivala godinama jer moj je okov dovoljno vidljiv, a ti još živiš svoju slobodu u potrazi za nekim ista čista srca, ja zapisujem u ove redke... VOLIM TE... oduvijek i zauvijek... onom vrstom ljubavi za koju sam nekad živjela... Sve ostalo blijeda je sjena nečega... Suočavam se sa činjenicom znanom odavna, a tek sad shvaćenom u potpunosti - moje ti srce pripada kao nikad nikome, zauvijek je zapisano u onoj tinti pisama poslanih nekad davno... iako sam tad govorila da nikad nikome ne mogu potpuno pripasti... koja zabluda...
Od svih pitanja koja se nameću vezano za sadašnjost i prošlost, samo jedno bih ti postavila... Je li ono što smo imali nekad bila Ljubav? Ja živim sa svojim odgovorom, a bez tvog... i to je moja budućnost... Da sam imala hrabrosti nekad davno, sad bi možda bilo drukčije...
A ti? Svim ću srcem željeti da nađeš to što tražiš... savršenu osobu za svoje srce... nekog tko će te bezuvjetno voljeti, čiji će ti osmjesi i zagrljaji unostiti i mir i nemir u srce...
Ponekad sanjam da sam to ja... Nekad su buđenja lakša, a nekad me ošinu snažno pa teška srca shvatim uzaludnost tih snova... jer nemam prava na tebe nakon svega i ništa ti nemam za dati osim srca, sve ostalo je vezano...nepravedno je vezati i tebe nekim okovima...,ali snovi ne prestaju... srce je srce... ne prestaje se nadati...
Beskrajno ću te nastaviti grliti ovim daljinama između nas i držati te za ruku kad zatrebaš utjehu, najdraži Prijatelju... nesuđena Ljubavi...
Post je objavljen 12.11.2009. u 00:07 sati.