14.11.2009.
Jessie,
dugo te nisam tako oslovila, zar ne? Tim imenom po pjesmi koja kao da je mojom maštom pisana i koje ti tako dobro pristaje.
Opet sam ti tu, nižem slovo na slovo kao nekad, samo za tvoje oči. Jer ne znam kome bih drugom izrekla taj splet osjećaja koji se odvija u meni, iza ove fasade brižno uređene za ljude oko mene: blagi osmijeh u kutu usana, sanjarski pogled u neodređenom smjeru, uspravno i sigurno držanje... Jesam li ja to vježbala godinama? Da, vježba zaista čini savršenstvo. Nitko ne primjećuje težak kamen na grudima, kojeg osjećam u toj mjeri da se plašim da će me baciti na koljena ili suze koje kucaju u zjenice, a ne dam ih vam... A ja u inat ne želim da itko primijeti jer ne želim objašnjavati ono što znam da neće razumijeti...
Večeras je nekome teško, a ja mu ne mogu pomoći... A željela bih, ali nemam na to pravo. I zato je teško...osjećati nečiju bol kao da je tvoja, a biti nemoćna učiniti da nestane... Pouzdam se u njegove najdraže, da će mu pomoći u tome i da će mu biti bolje... Na meni je čekati da mi javi ishod... iako bih platila i cijenu da mi se nikad više ne javi, da ne pročitam više ni jednu njegovu napisanu riječ, ali da bude zauvijek sretan... Nisam nesebična... samo previše ga volim i ne želim da pati...
A ja? Ja sam druga priča... dovoljno sam snažna kročiti životom i s tugom u srcu... Moje srce lutalice svašta je podnijelo i još može podnijeti i zahvaljujem tom divnom dječaku što me prisjetio na to... Jer ja se tuzi nasmijem podrugljivo i inatim se dok je ne istjeram... Moje smeđe oči tad promijene boju u zeleno, a nitko to ne shvaća da inat kola mojim žilama u toj mjeri... da borbe traju... samo moj odraz u ogledalu gleda te mačje oči kako frkću i ne daju se suzama...
07.12.2009.
Draga, draga Jessie...
tvoja je lutalica opet podigla šake i bori se... sporije nego inače, ali borim se... Sad bih rado onako eastwoodovski podigla magnum i rekla: Come on, Sadness, make my day... i onda ispalila metak (ili više njih - u stilu Mirka i Slavka) u tu Tugu što me trenutno ne da... Eh, da sam neki junak mangi pa da malo ispucam tu dozu negativnog adrenalina... da trčim, letim, pucam, borim se šakama i nogama, vješta u svemu i brža od Nema iz Matrixa... i na kraju bitke potučem neprijatelja i izađem iz borbe tek s ogrebotinom ili dvije i malo uništene odjeće :).
Šalu na stranu... danas bih zaista trebala bar boks vreću... Nemam mira.
Jedno me pitanje muči... kako dalje?
08.12.2009.
Jessie,
Skrivam li se ja to tako vješto iza nekih kulisa osmijeha ili tuge? Što li sam naučila iz svih ovih godina... pobjeđivati ili podnijeti poraz stojećki s osmijehom na usnama... okrenuti drugi obraz...? Ili možda kombinaciju dviju opcija...
Ja ne plačem... nebo danima plače za mene... Tuguje... Ja samo nosim u grudima težinu da me podsjeća...
09.12.2009.
Jessie,
ako ti pišem danima, ako razvučem riječi na više cjelina hoće li tad manje boljeti... ili će samo umnožiti taj osjećaj dubine...tuge...
Ne pitaj me, sve što ti pišem pitanja su bez odgovora i odgovori koji ne trebaju pitanja. Pišem ti jer osjećam...valjda je to dobro... osjećati... makar i izgubljenost i nemir i tugu...baš kao i ljubav... možda je i to bolje nego biti samo prazna školjka. Godinama sam i to bila...prava porculanska lutkica širom otvornih očiju, koje gledaju, a ne vide...Nije to ništa posebno, samo je možda glupo. Život prolazi kraj tebe, a ti ne primjećuješ.
Post je objavljen 14.11.2009. u 23:06 sati.