Mjesec u mom oku...

petak, 29.04.2011.

Ova će uspomena mirisati na lavandu...

I tisuću puta mogu pročitati jedne te iste riječi i nikad im značenje neće biti drukčije od onog, koje je bilo prvi put – ti odlaziš... Ma što napisao, riječi govore svoju priču, ali još više govori tišina... ona između riječi... ona ne zapisana... ona ne izrečena... Ona govori da ti ostaješ tu, ali već odavno „tu“ ne znači na istom mjestu...

Znam da su moje molitve uslišane... da sudbina nije dopustila da ti postanem važna toliko da budem ne zamjenjiva... I na tome sam joj zahvalna jer te poštedila boli... boli, koju bih ti ja prouzročila svojim ne-sta(ja)njem... Ali to ne znači da mene manje boli niti mi radi toga, što sam se molila da odeš na vrijeme, manje nedostaješ... Naprotiv, ponekad pomislim da će me bol razderati... da ovaj osjećaj nemoći nikad neće prestati... I neizmjerno mi nedostaješ... u svakom trenu... svaka tvoja riječ, koju si mi mogao izgovoriti..., ali to nije tvoj problem i nikad nije ni bio. To je stanje s kojim ja moram izaći na kraj, pomiriti se s njim. I koliko god čeznem za tim da čuješ moj vapaj, da se u tebi prelomi nešto i da se opet vratiš, ja ti nikad neću dopustiti da čuješ... Zato stišćem zube i ne dopuštam riječima da prijeđu preko mojih usana... zato šutim dugo i pokušavam ne napisati ništa, puštajući tišini da umrtvi tvoja čula kad sam ja u pitanju... Kad pitanja nisu izgovorena ni odgovori nisu potrebni... Zato ću zatvoriti sva vrata, koja vode k meni... da se ne poželiš vratiti... da ne osjetiš nostalgiju... I dalje ću moliti... da zaboraviš što smo imali... i da ti tišina da snage da nekoj drugoj poželiš... čaroban dobar dan...

utorak, 26.04.2011.

Zbogom nije dovoljno! Nikad nije ni bilo. Kao da to oduvijek ne znam... , ali pokušavam uskočiti u zaborav... Neka me ruka uvijek iznova odvuče natrag... neka mi sila ne da da odem..., a trebala bih nestati... okrenuti leđa ljubavi..., ali ne mogu zaboraviti dodir, kojim su me mogle gledati tvoje oči... Znam da bi taj sjaj ljubavi žario u tvojim očima... znam... dao bi mi srce na dlanu i gledao me kako nikad nitko nije znao... vidio me, kakva sam zaista, ne uzimajući me zdravo za gotovo... Uzimajući jedino moju ljubav i dajući mi istom jačinom cijelog sebe... O tome sam sanjala... tebe sam sanjala... Nekad se pitam... zašto nisam slijedila snove... Sad ostajem... daleko od tebe... tamo gdje sam oduvijek bila, a ipak preblizu... u strahu da ću te raniti mislima, tim sječivom, kojim ranjavam sebe... Ne, neću te zvati... ne smijem te dozivati više... tvoje je ime sad tuđe i ja nemam pravo na njegov zvuk izgovoren mojim usnama... Pripast ćeš drugoj... kad oslobodiš misli od svijeta koji smo zajedno sanjali... On postoji samo tu, u međuprostoru tebe i mene... i kad ga jednom ostaviš, biti ćeš slobodan... kakva ja nikad neću biti... Jer moje misli su moja tamnica... zarobljena u onome što je moglo biti svako moje zbogom neće biti dovoljno jako... Nijedno zbogom neće biti dovoljno...

subota, 09.04.2011.

...zbogom, moja Cordobo...

Znam da je ovo jedan od načina da ti kažem zbogom... iako,čini se kao da si ga ti izrekao svojom šutnjom... kao da je sudbina uplela prste i jednostavno odlučila način koji je najbolji... za oboje... Koliko sam puta instistirala... bila tvrdoglava u trenucima kad sam osjećala da bih trebala jednostavno okrenuti se i otići... I sad osjećam tako... da mi više nije mjesto tu... I ovaj put odlučujem da ću poslušati taj glas, koji mi pokušava reći da napravim pravu stvar i nestanem... Zatvorit ću ova vrata... na taj ti neki način reći zbogom... ovo je prekomplicirano za tebe, u takvoj situaciji i stanju... za mene, u ovim okolnostima u kojima jesam... Imam osjećaj da samo privlačim negativnu „vibru“ i da se nikad nećeš osloboditi ne budem li jednostavno nestala... Zato ću pokušati biti nevidljiva i nestati...
Tolike godine ne slušam sudbinu što mi pokušava reći... zanemarila sam njen glas i kad mi je govorila da si ti taj... i kad mi je šapnula da ne ostajem s njim... sad kad mi šapće da je vrijeme da se povučem i na sve mi načine pokušava dati do znanja da je vrijeme da ti kažem zbogom... moram je poslušati... Možda... možda će, odem li, klupko tvojeg zapletenog života, početi se otpletljavati... Sve stvari se dešavaju s razlogom pa mi se čini da je sva zavrzlama oko tvojeg života jedan razlog...
Zato ću reći ti zbogom, nečujno ću oblikovati riječi usnama i pozdraviti se bez riječi i otići... Znam da će biti teško... toliko si dio mene da svaka misao da više nećeš biti tu neizmjerno boli... Ali svaka bol je dio života... pokušat ću živjeti u nadi da će izblijedjeti... zbogom, moja Cordobo...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.