Mjesec u mom oku...

petak, 29.04.2011.

Ova će uspomena mirisati na lavandu...

I tisuću puta mogu pročitati jedne te iste riječi i nikad im značenje neće biti drukčije od onog, koje je bilo prvi put – ti odlaziš... Ma što napisao, riječi govore svoju priču, ali još više govori tišina... ona između riječi... ona ne zapisana... ona ne izrečena... Ona govori da ti ostaješ tu, ali već odavno „tu“ ne znači na istom mjestu...

Znam da su moje molitve uslišane... da sudbina nije dopustila da ti postanem važna toliko da budem ne zamjenjiva... I na tome sam joj zahvalna jer te poštedila boli... boli, koju bih ti ja prouzročila svojim ne-sta(ja)njem... Ali to ne znači da mene manje boli niti mi radi toga, što sam se molila da odeš na vrijeme, manje nedostaješ... Naprotiv, ponekad pomislim da će me bol razderati... da ovaj osjećaj nemoći nikad neće prestati... I neizmjerno mi nedostaješ... u svakom trenu... svaka tvoja riječ, koju si mi mogao izgovoriti..., ali to nije tvoj problem i nikad nije ni bio. To je stanje s kojim ja moram izaći na kraj, pomiriti se s njim. I koliko god čeznem za tim da čuješ moj vapaj, da se u tebi prelomi nešto i da se opet vratiš, ja ti nikad neću dopustiti da čuješ... Zato stišćem zube i ne dopuštam riječima da prijeđu preko mojih usana... zato šutim dugo i pokušavam ne napisati ništa, puštajući tišini da umrtvi tvoja čula kad sam ja u pitanju... Kad pitanja nisu izgovorena ni odgovori nisu potrebni... Zato ću zatvoriti sva vrata, koja vode k meni... da se ne poželiš vratiti... da ne osjetiš nostalgiju... I dalje ću moliti... da zaboraviš što smo imali... i da ti tišina da snage da nekoj drugoj poželiš... čaroban dobar dan...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.