Mjesec u mom oku...

subota, 09.04.2011.

...zbogom, moja Cordobo...

Znam da je ovo jedan od načina da ti kažem zbogom... iako,čini se kao da si ga ti izrekao svojom šutnjom... kao da je sudbina uplela prste i jednostavno odlučila način koji je najbolji... za oboje... Koliko sam puta instistirala... bila tvrdoglava u trenucima kad sam osjećala da bih trebala jednostavno okrenuti se i otići... I sad osjećam tako... da mi više nije mjesto tu... I ovaj put odlučujem da ću poslušati taj glas, koji mi pokušava reći da napravim pravu stvar i nestanem... Zatvorit ću ova vrata... na taj ti neki način reći zbogom... ovo je prekomplicirano za tebe, u takvoj situaciji i stanju... za mene, u ovim okolnostima u kojima jesam... Imam osjećaj da samo privlačim negativnu „vibru“ i da se nikad nećeš osloboditi ne budem li jednostavno nestala... Zato ću pokušati biti nevidljiva i nestati...
Tolike godine ne slušam sudbinu što mi pokušava reći... zanemarila sam njen glas i kad mi je govorila da si ti taj... i kad mi je šapnula da ne ostajem s njim... sad kad mi šapće da je vrijeme da se povučem i na sve mi načine pokušava dati do znanja da je vrijeme da ti kažem zbogom... moram je poslušati... Možda... možda će, odem li, klupko tvojeg zapletenog života, početi se otpletljavati... Sve stvari se dešavaju s razlogom pa mi se čini da je sva zavrzlama oko tvojeg života jedan razlog...
Zato ću reći ti zbogom, nečujno ću oblikovati riječi usnama i pozdraviti se bez riječi i otići... Znam da će biti teško... toliko si dio mene da svaka misao da više nećeš biti tu neizmjerno boli... Ali svaka bol je dio života... pokušat ću živjeti u nadi da će izblijedjeti... zbogom, moja Cordobo...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.