Zbogom nije dovoljno! Nikad nije ni bilo. Kao da to oduvijek ne znam... , ali pokušavam uskočiti u zaborav... Neka me ruka uvijek iznova odvuče natrag... neka mi sila ne da da odem..., a trebala bih nestati... okrenuti leđa ljubavi..., ali ne mogu zaboraviti dodir, kojim su me mogle gledati tvoje oči... Znam da bi taj sjaj ljubavi žario u tvojim očima... znam... dao bi mi srce na dlanu i gledao me kako nikad nitko nije znao... vidio me, kakva sam zaista, ne uzimajući me zdravo za gotovo... Uzimajući jedino moju ljubav i dajući mi istom jačinom cijelog sebe... O tome sam sanjala... tebe sam sanjala... Nekad se pitam... zašto nisam slijedila snove... Sad ostajem... daleko od tebe... tamo gdje sam oduvijek bila, a ipak preblizu... u strahu da ću te raniti mislima, tim sječivom, kojim ranjavam sebe... Ne, neću te zvati... ne smijem te dozivati više... tvoje je ime sad tuđe i ja nemam pravo na njegov zvuk izgovoren mojim usnama... Pripast ćeš drugoj... kad oslobodiš misli od svijeta koji smo zajedno sanjali... On postoji samo tu, u međuprostoru tebe i mene... i kad ga jednom ostaviš, biti ćeš slobodan... kakva ja nikad neću biti... Jer moje misli su moja tamnica... zarobljena u onome što je moglo biti svako moje zbogom neće biti dovoljno jako... Nijedno zbogom neće biti dovoljno...
Post je objavljen 26.04.2011. u 15:22 sati.