Ne znam... Ne, lažem, znam... laknulo mi je što sad zaista znam da voliš nju! Čak iako je to znak da te neću imati ni platonski, laknulo mi je. Napokon su se posložile sve kockice dogomjesečne borbe u meni i traženja razloga... Igra skrivača sa samom sobom... spajanje puzli i komadića mozaika od našeg odnosa i naših riječi, previše je i za mene. Te sam igre prerasla.
Nije mi drago što te Ona boli... Ne naslađujem se iz tuđe nesreće, a ponajmanje iz tvoje... Jer znam koliko mnogo zaslužuješ, a osjećam da premalo dobivaš zauzvrat... I nadati ću se da ćeš uskoro pronaći snage i stisnuti kvaku tih vrata iznad kojih jednostavnim riječima piše IZLAZ. Mi sami krojimo svoju sudbinu. Trebao si to dosad naučiti...
I sad kad su me tvoje riječi oslobodile, sad kad si siguran od toga da te neću povrijediti ili nanijeti ti bol svim onim što jesam, sad kad znam da me ne voliš, vrijeme je da potražim svoj izlaz... Ostati ćeš vječno moj mali princ i moja inspiracija, ona ljubav koja se ne zaboravlja...
Meni si bio ono što je ona trenutno tebi... i zato te tako dobro razumijem... ali kako nam nikad nije bilo suđeno dobro je što je sve ispalo ovako... Srest ćemo se opet negdje nekad... ukrstit će nam se riječi i neki mali trenutak u vremenu vratiti će se sjećanje... Do tad... sretno ti ... i doviđenja...
Post je objavljen 17.10.2011. u 14:13 sati.