Svi smo mi donekle izgubljeni. Prosuti ovim svijetom u trenu rađanja, nasumce, kao sjeme nošeno vjetrom, prepušteni da pustimo korijenje ili odletimo u nepoznato... Nekad to ovisi o nama, o tome od čega smo sazdani iznutra, a nekad sudbina jednostavno uplete svoje prste i povuče nas svojim tokom. Nisam još ustanovila što je teže i na koji je način bolje..., ali to pitanje ionako nema nekog konkretnog odgovora.
Jedino je važno na koji se način pronalazimo... sami sebe, u ovom labirintu prividnog prostranstva, u ovoj krletci sazdanoj od širine naših svjetova...ili one koji svijetle jednako kao mi... Srcem, dušom... ili oboje...
Jednom kad pronađemo pravi omjer hrabrosti i razuma samo jedno nam je činiti: poći već ugaženim putem do mjesta gdje zaista pripadamo. Nečijeg srca... A nakon toga, potrage gube čar, a lutanja smisao... I oči, ma koje daljine gledale, uvijek je pred njima jedna slika... lice onog kojeg volimo...
Zato nakon svega sve se svede na jedno... Ljubav... Ljubav kao vječna nepoznanica, ali i odgovor na sva naša pitanja...
Post je objavljen 21.03.2012. u 13:32 sati.