Kao val...
Zapljusne me s vremena na vrijeme gruba istina i do kosti osjetim neugodu hladnoće, kojom me obuzme... On nije moja stvarnost... i nikada to neće biti. On možda jest moja sudbina i moja ljubav, ali nikad neće dodirnuti ove moje željne ruke... I koliko god ja čeznula za ljubavlju u njegovim očima, moram shvatiti da su ta vrata jednom zauvijek zatvorena i da se on nalazi s druge strane... nedostupan i nedodirljiv...Svaki izbor sad je uzaludan... sve odluke, koje sam ikad donijela udaljile su ga zauvijek. A ja ipak sebično tražim ljubav i u najmanjem njegovom izgovorenom slogu... stvaram iluziju da me može voljeti..., a trebala bih jednostavno pustiti ga iz svojih misli i dopustiti mu da nastavi živjeti tamo daleko, bez ovih okova riječi... neizgovorenih, ali sveprisutnih...
Post je objavljen 05.10.2010. u 15:27 sati.