Jessie,
što je to što tišinu čini glasnom...
Stavim nekoliko riječi na papir i zastanem... ne znam što dalje...reći... zapisati... Riječi u meni utihnu, a meni se čini kao da vrištim jer ne žele izaći...
Jučer je bio dobar dan... solidno druženje, smijeh i neki dogovori za buduće izlaske... Što će se ostvariti... ne želim praviti prognoze... uvijek se izjalove... Vrijeme ionako ide, nezaustavljivo je, pustit ću da njegov tijek donese što donese po tom planu... Radije ću se pobrinuti za ostalo... za tišinu... koja me nekad razdire, a ponekad ostavlja preravnodušnom... kao sad... sad mi je sve ravno... do neba i dalje... iako je toliko toga što treba dovršiti, napraviti...poslovno...privatno... Ja bih sad najradije legla i zaspala... usnula drugo vrijeme i drugo mjesto... ne budila se neko vrijeme... ali stvarnost ne da... Nije to u mojoj prirodi...
Zadnjih sam se dana prisjećala nekih događaja... Samo mi odjednom neke slike prođu glavom... neki takt pjesme potakne doživljaje i ja se nađem u fragmentima misli... sjećanja... na neke dane i noći kad sam vjerovala da je svijet potpuno moj... snažna i nepobjediva... Divan je taj osjećaj svemoći... I ponovno sam bila okružena osobama kojih već odavno nema kraj mene... sjećanja znaju biti toliko živa da još osjetim miris bure tih noći i promrzle obraze... i zvuk riječi i mojih potpetica...
Lijepo je sjetiti se... lijepo je imati uspomene...
Reci mi... što činiti kad je tisuće riječi tu negdje u glavi..., a ti šutiš... Sve što napišeš zvuči previše... sve što ne izustiš vrijedno spomena... što tad...
Ostajem tiha... pametnije je kad šutim...
Post je objavljen 07.01.2010. u 14:05 sati.