AnaM

Zaljubila sam se, smrtno, na prvi pogled.
Samo tako
Jednog trenutka sam bila mirna (koji li je to trenutak bio?)
Drugog već srce mi je lupalo u ritmu tam-tama.
Odmah sam ga poželjela. Onaj osjećaj da ga želim više od ičega, spoznanje da nikad neće biti moj, sve se kovitlalo u meni.
Kako je lijep, poželjan.
Gledam i druge oči ga žele.
Bio je lijep dan. Izašla sam prošetatii ... i ... ugledala sam ga.
Da mi ga je samo dodirnuti. Mogla bih se opružiti po njemu, ući sva u njega, protezati se kao mačka.
Kad bi bio moj samo jedan dan, samo jedan sat, samo malo.
Kad bi mi se prepustio ... joj, bolje ne, tko zna kako bi izgledao pet minuta poslije, kad bi ga se ja dočepala.Garant bih ga ogrebala, uvjek se to dešava…
Zamišljam nas u nekom drugom svijetu, nas dvoje uživamo slobodni, kosa mi viori na vjetru, dodirujem ga, noge igraju ...
Ljubomorno gledam onu golišavicu što se vrti oko njega. E, curice, neće biti moj, ali ni tvoj, sigurna sam.
Prilazi mu neki trbušasti čovjek, zapuštene brade, neuredne kose, tog je zadnji put okupala babica kad se rodio.
Prilazi mu onako intimno, pipka ga. Zelena guja ljubomore uvija se oko mene.
Muškarac! Zar s njim da ode?
Onaj prljavko otvori neku torbetinu, uze neke papire, piše.
E, nećeš vala, on je moj.
Prilazim im energično, prljavko me gleda preko trbuščića pogledom, ova nema šanse.
Vjerojatno je u pravu, što ja mogu ponuditi, veliko srce, dušu.
Kome to uopće treba?
Moja ljubav, moja želja, moj san, ode s prljavkom.
Tko mi je kriv ??
Gdje se zatreska u najnoviji model mercedesa sport cupe, koji košta tričavih 179 tisuća EU, ili možda dolara?
Za mene svejedno ...

Oznake: Sinki priča, nemoguća ljubav

Ma kakav svečani ručak za Uskrs,
idemo na more...

Kako su me ukrali ...

Kao djetetu su mi govorili
-Za tebe se ne bojimo, nitko te neće ukrasti, ali i kad bi te ukrao brzo bi nas molio da te uzmemo natrag.
Hm, nisam bila oduševljena s time i vikala sam iz sveg glasa
-Ukrašće me, baš će me ukrasti, vidjećete.
Moji se nisu na to obazirali i ja sam tad strašno poželjela da me netko ukrade, pa da vide ti matorci. Jaz i borba generacija od malih nogu.
Godine su prolazile, nitko me nije ukrao. Možda je netko neki dio i ukrao, kao frizer kad mi je otfkario kosu i tvrdio da sam takva i došla, ili neki fakin koji bi mi ukrao srce, pa ga poslije šutnuo.Cijelu me nitko nije ukrao, ni modernije rečeno, posudio na kratki rok. Neke moje prijateljice su bile ukradene, pa su ih poslije vraćali, ali činilo se da to nije zabavno.
I tako vrijeme prolazi.
Zna se da ja ne volim ići kod doktora, jer oni pitaju samo za ono što je u tebi pokvareno, (tko se hvali sa onim što ne valja) pipkaju tamo gdje te boli, i znaju biti jako neugodni s terapijom. Sestre su još gore, one zabadaju igle u živog čovjeka i još ga očekuju da dodje najmanje pet šest puta i da je nasmješen kad ulazi.
Kad se mora, mora se. Odem ja po neki recept, i mlada doktorica nakon dvadesetak minuta bockanja po kompjuteru izjavi da idem na šalter, jer samnom našto nije u redu. Ja se tu isprepadam, znam, neće mi reći, umirem i sad će to nježno da mi kaže sestra, pašću u nesvjest, dojuriće hitna već poslije pola sata, i naravno ubosce me prvom iglom koja im padne pod ruku. To se događalo prije godinu dana kad je u domovima zdravlja bilo onih sterilnih igala za jednu upotrebu, pa su ih nemilice ubadali jadnicima. Sad je taj problem riješen, nema igala pa ne gnjave ljude, nego samo hitne slučajeve, a oni se ne mogu braniti.
Elem, stanem ja pred strašni sud, ili sestru na šalteru.
-Vas nema.
-Kako nema, tu sam, smješim se ja onako stidljivo, a klanjam joj se kao vrhovnom svećeniku u Egiptu i kroz onu rupicu pokušavajući objasniti da je nemoguće da me ne vidi jer sam visoka 175, a ni širina nije zanemariva, što bi zlobnici rekli , žena i pol.
-Nego, ne zadržavajte me, idite nadjite gdje ste se izgubili, platiti participaciju, i pustite ljude koji su bolesni da ne čekaju.
Ispadoh ja monstrum koji maltretira bolesnike, i to još nepostojeći. Uzdahnuh duboko, i odoh da se tražim.
Nisam ljubitelj papira i zlo mi je i od same pomisli tražiti ih.Nikako mi nije jasno zašto za jedan papir koji ti treba moraš dodati najmanje još pet koje vadiš na pet raznih mjesta.
Prva stanica, socijalno.
Onako uzbuđena nisam ni vidjela da već čekaju malo dalje od one crvene crte na podu pred šalterom, i stadoh ispred crte. Joj, ljudi moji, kad me nisu linčovali, nikad neće. Nisu mogli kad ne postojim, i to me je spasilo. Pokorno sačekam svoj red i pružim jedino što sam imala od papira, osobnu ... Bilo je, za divno čudo, dovoljno.
-Vi ne priopadate nama, vi ste u Pančevu.
-Gdje sam ja ??
-U Pančevu.
-Što ću ja tamo, ovdje sam ??
-Lijepo piše, radite u Pančevu i to nije Srbija.
Kako mi geografija nije jača strana, a stalno se i mijenja, tko zna možda to Pančevo nije u Srbiji, ali ja jesam.
-I što sad ja da radim ??
-Pogledajte, vaši papiri su od nas prebačeni u vaše mjesto rođenja, pa donesite potvrdu ili dva svjedoka da ste ovdje.Evo formulare što sve treba.
Poslala bih ja nju u mjesto rođenja, ali ne psujem, a nije grditi one od kojih ovisiš,ako misliš završiti posao u ovom stoleću, te se umilno nasmješih.
-Samo sam jednom bila u Pančevu, i to ne svojom voljom, nego ...
-Ne zadržavajte ..
Pokupih ja one papire, oni iz reda me sažaljivo gledaju i jedan me povuče za ruku.
-Gdje ste rodjeni ??Pita diskretno.
-U Zagrebu, šapućem ja, kao da mu odajem državnu tajnu zapečaćenu sa devet pečata.
-Uuuu… Ne valja, gdje čak tamo sad putovati, nego imam ja dva svjedoka da ste ovdje pa ako platite pivu i cigarete, da potpišemo.
Predomišljala sam se čitavih pet sekundi, 400km do Zagreba, putovanje, darovi za familiju, obilazak ...
Pokleknuh pred višom silom i sa dva svjedoka koji me videše prvi put u životu, ali me vide, za razliku od onih iza šaltera, vratih se pokorno na šalter, prijavih da sam tu, a ne u Pančevu, i završih sve za pivu i box cigareta .
Kad je sve bilo gotovo, malo sam čačkala. Nekom je trebalo farmaceut u smjeni u novoj ljekarni. Imao je moj matični broj s kongresa biokemičara koji sam velikodušno dijelila kao da su kokice da bih dobila materjal i izvijestio da radim kod njega. U policiji su rekli, kradja indentiteta, sve češća. Budite sretni da niste imali druge neugodnosti, podnosite li prijavu protiv X osobe. Kako su mi X, Y i ikspilon osobe uvjek bile antipatične, odustadoh od traženja igle u plastu sjena.
Prije neki dan mijenjam cipele u radnji, traže matični broj
-Hvala, Nikad više
Kažu budi pažljjiv u željama, mogu ti se ostvariti ...
Moja je čekala dosta godinica, ali eto, ukradoše me.

Susret s prirodom
Proljeće, cvijetići, raspjevane ptičice, ili što bi se kazalo, prirodna priroda.
Odgajana u stilu table u parku: Ne gazi travu, i moj prvi izlet u šumu, livadu i ostale tandrmoljke bio vrlo oprezan. Prstićem sam dotakla prekrasni cvijet na koji je slijetelo nešto malo, okruglo, šareno. To je skakalo od cvijeta do cvijeta, a ja za njim, dok se nije okrenulo i ugrizlo me. Nikad nisam ustanovila je li to bila ta buba ili trn na ruži.Tog trena sam donijela odluku, da je tulipan najljepši cvijet i pristojan, ne grize, a bube i dan danas gledam s poštovanjem i sa što veće udaljenosti.

Kasnije, jedan obožavatelj pokušao je približiti mi prirodu kavalirski stavivši svoju jaknu na travicu i ponudio prvu cigaretu. Osjećala sam se jako važna, teatrano sam sjela, elegantno uzela cigaretu i kao na filmu napućila usne zavodljivo. Ispostavilo se da ni on nije bio jako vješt u baratanju s upaljačem, pa mi je šiške promjenio u frizuru a la skalpiran Indianac. Ni mjesto nije bilo romantično kako je izgledalo prvi tren jer sam zgranuto gledala u majušne mrave koji su krenuli po tenisicama, i hrabriji po mojim nogama negdje u više predjele. Ne znam kako bih urlala da me napadne lav, niti imam želju za foto safarijem u Sahari, ali skočila sam kao prvak svijeta u skoku u vis, podigla suknju u zrak (tada si se za sastanak s dečkom zrihtala, a ne u trapericama) nosila sam naštirkani žipon i u stilu kan kan plesačice odjurila na stazu.

Priroda i ja se nismo bliže družile sem kad bi otišla kod tete koja je očekivala da se ujutro hoda bos po rosi u parku. Mene je bilo malo sram od onih ljudi koji su trčali zbog zdravlja i sigurno se čudili mom nabadanju po mokroj travi. Srećom, prvi dan sam se nabola na neki kamen i stropoštala tužno gledajući tetu. Izjavila je da od mene nikad ništa, i nije se puno prevarila, ali nisam više išla u zoru po zdravlje u park.
Susret s prirodom sam ponovo imala zadnjih godina. Mirno sam sjedila na balkonu, čitala knjigu i iz daleka uživala u prirodi, kad je Glavni zapovjednik najavio neko mače koje je kraljica majka mačka donijela i ostavila.Bilo je bijelo kao snijeg, imalo vesele okice i meke šapice kao baršun. Uplašio se ali nije mradao od mene.Pokušala sam mu objasniti da ne volim mace, da hoću psa, ali on se nije dao. Legao je pred mene stavio glavicu na nogu i zaspao ... Glavni zapovjednik je izjavio da neće više mačke, i ako je ovo mačka ide van, mačak može ostati. Digla sam macu u zrak, i gvirkala Kako mace znaju da li su dječaci ili curice?? Ništa se nije vidjelo. To neopredeljeno mače dobilo je ime Albika, dok mu se spol ne odredi.
Ispostavilo se da one šapice nisu tako baršunaste, jer su imale kandje koje je Albi je tajno oštrio dok se nije izborio za svoju samostalnost.
Tako smo živjeli priroda i ja ne dirajući se i ne uznemiravajući jednoi druge.To priroda je mnogo nezgodna, gdje god se okreneš nešto te pikne pa poslije boli. Možeš se zaštiti nekim injekcijama, ali izmedju doktora i trnova ja sam izabrala ove druge.
Jednog dana seckam ogradu, a gleda me miš. Panično odjurim, usta mi se osušila, samo sam prstom pokazivala na ogradu drhteći.
-Miš ... Miš ...
-Ovdje Nema miševa, to je samo štakor.
-Štakor ?? Albiiiiiiiiii ...
Albi je bio još majušan, sad dovodi svoje mačje goste, ali miševa i ostalih čuda nema ... ni guštera.Izmakli se za svaki slučaj.
Albi je pravi zaštitnik, ali za mene kažu da nemam autorteta kod životinja jer nikad ne vičem na njih, a rasplačem se kad se povrede.Veterinar više neće ni da dodje kad ja zovem, rješava probleme telefonom.
Tako priroda i ja družimo se, ali ja s puno poštovanja, a ona stalno pravi neke cirkuse ...
Nisu to samo ptičice i cvjetići, nisu to samo polja koja nas hrane. Priroda zna biti opasna, a ponekad i okrutna, osvetoljubiva, pa ipak čini mi se da je čovjek za mnogo što šta u prirodi jedini krivac.

Ura ... proljeće

Probudila sam se nasmijana i sretna, stiglo je proljeće. Idem u prirodu, obići koke matorke, nabaviti petlićima nove dame, mačorima pregledati brojno stanje i ostale tandrmoljke u prirodi. Izgleda da je istu zamisao imao cijeli grad. Možda je poneki auto u garaži, ali ne vjerujem. Kolona veselo kreće mic po mic u prirodu.
Nekom ujutro namigne zgodan susjed, meni auto da mu nestaje benzina.Susjed je rekao
-Prekontroliši gume nešto ti splasnule.
Ptičice cvrkuću, vrabac se buni što sam skinula antenu koja je bila njegov balkon, a ja sretna, stiglo je proljeće.
Autiću se nije izlazilo u prometnoi kaos, kr ... kr ... kr ... Kad je vidio dvije kleme da idu ka njegovom srcu, od straha je odmah upalio.
Do pumpe sam išla puna srca, a prazna benzina, od pumpe puna benzina, a prazna novčanika. Smandrljala sam i zadnji dinar i onaj za ne da Bože, ali samo neka se najeo autić.

Petlići su se oduševili novim kokama. One su se čudom čudile kakva su to čudovišta što se blesavo ponašaju. Skakuću, mašu glavom, zovu ih da jedu neke odvratne crve i paradiraju. Koke silikonke, one starije, gledaju zavidljivo mladu konkurenciju, a mlade stale u travu pa ne smiju mrdnuti dalje. Narogušio su se mačak Albi, Glavni pjetao, odmah doletio u zaštitu, a Albi, samo frknuo i otišao tražiti nešto bolje od briketa. Matorke su računale na svoje iskustvo, mlade nisu znale što ih čeka, a malešni pjevac, kikirez, je zakukurikao da se čulo u treće naselje. Dobio je odmah po glavi od Glavnog pjetla, što ga nije previše dojmilo, producirao se pred novim kokama.
Lijepo prodje prvi proljetni dan, ali predvečer, svaka čast prirodi, zraku, cvrkutanje ptičica, letu goluba i cvijetićima, idem ti ja natrag u centralno grijanje.
Ciao prirodo, civilizacijo dolazim.
Mobitel zvoni. Samo ti zvoni, kad stignem javit ću se. Netko uporan, ja žensko znatiželjno. Poslije onog tromjesečnog autobuščenje uzoran sam vozač. Stanem pred neku radnju, i na mobitelu Glavni zapovjednik.
-Guma ti zadnja ispustila, ja se derem, mašem, ti ne vidiš.
Što sad ?? Plakala bih ja, suze odlično promjene gumu, nadje se neka dobrodušna žrtva, ali tu je naselje, tek na dva sata prodje neko.
Jadna sam ti ja, oplakujem sebe, grdim autić i gume koje nemaju ni deset godina, i napunpana su i kontrolirane prije dvije godine, ali badava, loša roba. Znam da mi je vulkanizer rekao da sigurnosnu promjenim cirka prije pet godina, ali danas, sutra i nikako je promjeniti.
Proljeće, proljeće, što mi napravi. Što nije neki snijeg pa sjedim u kući. Ne, hoću ja cvijetiće, ruže, kokice .... E sirota ja ...
Dosta je bilo sažaljevanja, sad u akciju. Ide jedna žrtva na biciklu.
Energično stanem ispred. Pokuša me on zaobići, ali ne dam se ni ja, znam za foru. On lijevo, ja lijevo, on vrdne desno, ja desno. Stade čovjek, što će. Mora da je mislio da sam neki drumski razbojnik. Suze samo počeše da liju, a ja brišem i jecam, stvarno mi nije lako. Pokazujem gumu, auto se nakrvio. Užas.
-Vidim guma vam ispustila.
-Jeste. Ne smijem dalje, šmrcam ja.
-Što je ne promjenite, sigurnosnu, ili zalijepite, stojite pred radnjom vulkanizera ??
Dalje je bilo kao u onim limunada filmovima.
Iz dvorišta je izletio vulkanizer koga je poslao Glavnizapovjednik, sav sretan što ne mora daleko ići. Njegov sin mi je rekao da sam mogla ponijeti i neku čokoladu ako sam mislila doći kod njih. Vučjak raskide skoro lanac, sigurno je i on htio pomoći oko gume.
Sve u svemu, sretno je prošlo.
Ura ... proljeće je, ptičice cvrkuću, marelice mašu laticama, pčelama, a Albi čeka moju sljedeću posjetu i zadovoljno prede na suncu

Oznake: proleće, auto, točak

Dogodilo se kad se dogodilo, nije jučer...

Netko voli pješačiti, neko se voziti. Ja sam upala u drugu skupinu čim sam se rodila.
Odmah sam dobila dva osobna šofera.
Sa kolima sam imala problema. Izabrali su neka duboka moderna kolica iz kojih ništa nisam vidjela, pa sam se derala da me vade van. Šofer koji se zove mama, gurnuo mi je dudu u usta. Katapultirala sam je na ulicu na užas mame šofera.
Druga kola su bila još gora.
To su bila ljetna verzija gnjavaže. Duvalo je na sve strane, neudobno je bilo za ledja, a pipkali su me svi prolaznici po glavi praveći grimase. Ljudi su govorili neki glupi bebeći jezik koji nisam razumjela. Dopalo mi se bacati stvari iz kolica.Volšebno su se vraćale nazad. Ubrzala sam tempo bacanja.Kad sam ih strpala u usta, vraćale su se u mokrom izdanju. Iz tih kola sam zgrabila i nekog kucu za uho. Njemu sam bila draga, pa mi je cijelo lice oblizao, ali mama šofer je ljubomorna pa ga je otjerala.
Jedini prijevoz mi se sviđao na tatinim ramenima. Tata šofer je vrištao i skakao, ja sam se smijala, bilo je divno. Tata nije imao previše kose pa je prvi volan u mom životu bio tatin nos.Onda je tata skočio skupa samnom i lupio glavu o vrata. Ja sam se smijala i pružala ručice ... Još ... još ... Šipak, nije više bilo te zabave.

Kasnije
Svi voze kola. Koji su to svi ne znam, ali ja nisam među njima. Idem si ja polagati šoferski ispit i kupiti neki autić

Moj prvi čas vožnje auta.

Cijele noći od uzbuđenja nisam spavala. Sutra ... sutra ...
Sjest ću u auto, juriti cestama, drveće će u ludoj vožnji ličiti na ogradu, a ja s vjetrom u kosi u nekom Cadillacu ...
Na javi je bilo sasvim drugačije.
Obukla sam neku kožnu minicu u skladu sa automobilom iz mašte.
-Zar Ti, ženska glavo, nemaš traperice, vikao je, ne princ iz mog sna, nego neka gromada od čovjeka, namrštenih obrva, još je nešto gunđao o damicama koje bi vozile nešto, nisam dobro razumjela što i kako to zamišlja. Gundjao je sebi u bradu da je plavušama mjesto na zadnjem sjedištu. Imam duge ruke, volan bih dohvatila, ali ne i one motkice na podu koje kako se ispostavilo stalno moraš pritiskati kao da sviraš klavir. Ne, ne ipak malo drugačije, klavir je zavrištao čim sam ga pipnula.
Na brzinu pokaza, kuplung, gas, kočnica, pomenu li neko kvačilo ??? Nisam sigurna. Pritisni ovdje, ondje, sve sam ga lijepo slušala, ali kola ni makac.
Kr ... kr..kr ...
Izadje on nešto probrlja, i izjavi da se polazi iz druge brzine. Ništa mi to nije značilo.
Probam opet, pritisnem nogom neku motkicu, sve sam ga slušala, ne znam što se dogodilo, ali noge mi se našle prekrižene ispod volana i nikako da ih provučem i pritisnem neku drugu motkicu. Lijepo sam lijevom dala gas,za desnu nije bilo motkice, pa sam se snašla. i što sad ??
Poludio je, urlao je da nikad nije tako nešto vidio, kako mogu prekrižati noge ispod volana. Što je mislio, iznad ?? Sigurno mu se nisu dopale moje cipelice.
Napokon smo krenuli ... uraaaaaaaa ... ja vozim.
Kosa mi baš i ne viori, biciklista me pretekao, ali ja ponosno, kao da sam u Monzi, vozim ... Onaj konstruktor, instruktor, ili već tako nešto, preznojava se i grčevito se drži.
Sve je dobro prošlo dok opet on nije pogriješio, stalno je govorio da gledam u ogledalo, kao da tako nešto treba reći ženskici. I kad je na jednoj krivini viknuo, ogledalo, ja sam uzela torbicu i počela ga tražim. Izgleda da nije trebalo ispuštati volan iz ruke. Tras-bum, i kola su se zaustavila na nekom drvetu. Ko li ga postavi tu na sred puta ??
Jedva sam čekala sljedeći čas.
Izgleda da sam prirodni talent za vožnju, jer instruktori svaki put izvlače drvce tko će sa mnom na vožnju .

Nastaviće se polaganjem ispita...

Drugi tjedan autobuščenja

Danas sam otkrila interesantnu stvar, jednosmjerne ulice ne vrijede za pješake Kao pješak možeš ići kojim hoćeš pravcem.
Za parkiranje čovjeka treba mnogo manje mjesta, nego za parkiranje kola, i ne treba da mu zalepiš etiketu, nekako se odmah zna tko je tko.
Vozač busa je gluh, definitivno sam zaključila. Ljubazno sam ga pozdravila na ulazu, i zamolila da stane ispred jedne radnje da pogledam slatke čizmice. Nije me uopće slušao, samo je produžio dalje. Kad sam mu kazala da ne ide tom ulicom jer je zakrčena, samo je odmahnuo glavom i uletio u takav krkljanac da će ga pamtiti mjesec dana.

Još jedan dan autobuščenja

Ulazi skupina ljudi, kao diskretno, a djeluju kao oni namršteni gangsteri u kriminalnim filmovima.
Kontrola.
Oni s kartama pobjedonosno pokazuju da su je gurnuli u onu kutijicu koja radi. Neki pokušavaju objasniti da ne rade sve kutijice, ili automati za poništenje, kako rekoše. Kontrolor izvadi neki šrafciger, poče da ga gura u rupe, automata, da ga drmusa, i na kraju ga pesnicom udari iz sve snage. Radi, povika pobjedonosno. Putnici, koji se nisu sjetili te procedure dobiše oštar pogled namrgođenog kontrolora i naredbu: Osobne karte.
Dodje i do mene.
-Kartu
-Nemam
-Osobnu
-Ne nosim.
-Kako se onda vozite?
Htjedoh mu objasniti da se ne vozi na karti, nego da se ulazi u autobus, ali njegov pogled me zaustavi.
-Imam povlasticu.
-Što čekaš sir sa burekom da ti donesem. Daj.
Malo me zbunila ta izjava, jer ne doručkujem, ali ovi gradski oci brinu za zdravlje putnika jer je potrebno ujutro nešto pojesti. Vidi se organizovno odlično.Htedoh narućiti jogurt I puterkiflu umesto bureka, ali se zaustavih u zadnji čas.
Neki čudan čovjek, što odmah nije kazao da traži i povlastice, nego rekao na ulazu: karte na pregled, a ja kartu nemam.
Stajao je nad mojom glavom kao neki drvosječa. Otvorila sam ruksak, onaj slatki, mali zeleni (pa i nije mali, stane u njega ... objasniću vam jednom) onda sam izvadila onu lijepu firmiranu tašnu što sam dobila (nije važno od koga) Zagledala sam se u torbu, ipak je trebalo da ponesem onu crnu, ova se ne slaže najbolje s pojasom. U razmišljanju me prekinuo kontrolor, mnogo nervozan čovjek.
-Imaš li ti kartu ili nemaš?
Mora da se znamo s fakulteta kad me tako intimno oslovljava. Stanujem blizu Megatrenda, vidim tamo dosta poznatih faca kad dolaze po diploma, ali se njega nešto ne sjećam, a ne djeluje mi da je pun para pa da kupi diplomu kad je kontrolor, ali nikad se ne zna. Možda mu to hobi.
Odustala sam da mu objašnjavam, otvorila sam zaštitnu kopču, pa polako povukla rajfešlus. Onaj nervozni kontrolor je počeo urlati da mi treba tri stanice da otvorim torbu. Nije istina, samo dvije. Izvadila sam novčanik. Odahnuo je. Onda se rajfešlus zakačio za moju kosu i neki njegov gumb, malo nezgodno jer sam sjedila. Cimnula sam glavom, jer me je čupao za kosu.On se branio, kosa se zapetljavala, putnici su navijali, za njega, sram ih bilo. Nakon još dvije stanice oslobodila sam se gumba, i otvorila malenu torbicu. Kad sam izvadila novčanik u kojem je povlastica i počela ga otvaram vukući rajfešlus koji se zaglavio, on se iznervirao, iskočio iz busa držeći se grčevito za hlače i nešto vikao kao da bi ženama trebalo zabraniti nositi torbe. Što mu bi, a taman sam došla do povlastice ...

Dva mjeseca autobuščenja

Danas sam stajala na stanici čekajući autobus. Kiša je rominjala.
Znala sam dobro koja mi je veza idealna, dva ili tri busa, nije važno, stići ću na vrijeme. Udubljena u misli nisam ni primijetila nekog manijaka u kolima. Zaletio se u baru, poprskao me od glave do pete i odjurio. Lijepo mi je kazala prijateljica. Ne gledaj tko ima prednost, nego tko drži volan. Kad vidiš nekog u bijesnim kolima koji se ceri na pješake, bježi ... Baš svatko danas vozi kola. Da sam vlast, svima bih oduzela dozvole doživotno za najmanji prekršaj.
Znam i ja za foru.
Sad po novom zakonu pješaci imaju prednost na pješačkom prijelazu i jao si ga onom tko ne propusti pješake.
Uživam u špicu da krenem u šetnju. Sačekam da se nakupi automobila i kad pomisle da su svi pješaci prešli, ja spustim nogu na kolovoz. Onda laaaagaaaano krenem dva koraka. Oni stoje i samo motori brundaju. Ja ih kao ne gledam, pa napravim još jedan korak. Zastanem, popravim čarapu, pa se onda osvrnem kao gledam da li ima automobila. Kad oni već pomisle da ću prijeći ulicu, ja se vratim, onda se lupim rukom po čelu, pa krenem ponovo laaagaaano da prelazim ulicu. Što li misle ti vozači, nisu osvojili svijet ako im je volan u ruci. Pješak je najvažniji učesnik u saobraćaju.

Treći mjesec, autobuščenja završen

Prije dva dana mi istekla kazna i mogu voziti. Nisam ni primijetila. Zgodno je juriti iz busa u bus i ne tražiti mjesto za parkiranje. Moram odvesti kola automehaničaru da ih pregleda, mogla bih za vikend negdje u prirodu.


Četvrti mjesec autobuščenja

Već dva dana vozim kola.
Kako sam uopće mogla živjeti bez njih?
Pješaci su nemogući. Ponašaju se kao da je grad stvoren za njih. Na pješačkim prelazim dodje mi da izludim, da dam gas i sve ih pogazim, vuku se kao da imaju svo vrijeme ovog svijeta. Užas

Kraj do sljedećeg autobuščenja

Oznake: bus, auto, autobuščenje

-Sivko je dobio ogroman komad šunke, a nama daješ brikete.

-Albi, mani brikete, da mi pojurimo Sivka, možda je ostalo još šunke.

Što ti je mačak, više voli nezdravu šunku nego brikete napravljene po tehnologiji baš za mačke...

Treći dan autobuščenja


Već sam iskusna, znam da moram krenuti dva sata ranije. Skockala sam se, stavila onaj moj skupocjeni parfem za rijetke prilike, uzela dokumente i krenula.
Čudni su ljudi, stalno grde gradski prijevoz, meni se baš dopada.
Čvrsto držeći torbicu pod rukom, zapjevala sam iz sveg glasa. Volim dok vozim pjevati, zamišljam da sam čuvena pjevačica. Neki su me čudno gledali, a i izmicali su se od mene. Mora da nije uobičajeno da se pjeva u gradskom prijevozu. Kad razmislim, ne sjećam se da sam čula nekog pjevati.Treba buljiti u mobitel ili gurnuti u uši neke žice.

Četvrti dan autobuščenja

Potrčala sam za busom, šta me briga što je crveno, dozvolu su mi već uzeli.
Gdje li se samo stvori policaj?
Mora de je čučao iza nekih kola. Baš da vidim kako će da mi uzme dozvolu? Možda to i nije loše. Kad mi uzme pješačku dozvolu, sigurno će mi osigurati odmah kola s vozačem. To je sigurno već uigrano.
Kad razmislim, dobro je ispalo.
Šipak, ovaj neće dozvolu za pješačenje, nego ni manje ni više 5000 (50EU). Paz’ da ti ne dam, odakle mi tolike pare, i još u torbici, sve mi uzeli oni taksisti. Pogledala sam ga onako prezrivo, okrenula se i otišla. On me pojuri, dere se i pišti kao da ga kolju, ali ja brža. Pucat ću, viče. Pucaj, kad bi smio, odmah bi te u bajbok što si prekoračio ovlaštenja. Zabavno je biti pješak, onaj policaj odustao nakon 50metara, ja mu se isplazila, a on prijeti rukom.

Još jedan dan autobuščenja

Utrčavam u bus brzinom atletičara. Uf, puf, uspjela sam. Onako zadihana gledam lijevo, desno. Crne oči, čuperak na čelu, osmjeh muške Mona Lize. Kad postoj ženski zagonetni osmjeh mora postojati I muški, mada kod njih se odmah zna što hoće.
Gleda on mene, gledam ja njega. Uvukla sam trbuh hoću da prsnem, a isturula zavodnički grudi kao da su silikonke. Usta napućila onako moderno kao da mi je plastičar strpao pola kile botoksa, ili već nešto slično, izgledam kao guska spremna snesti jaje.
Ne trepćem, sve mislim što sam ja zgodna, mogu zavesti jednim pogledom. Poletjela bih koliko sam se napuhnula od ponosa. Neka ženska mi se natrkečila, zaklanja mi pogled na bicepse, tricepse I ostale tandrmoljke kojima nas muški zavode. Ja se pomaknem, pomakni se I ona. Bezobraznica jedna nijedna, hoće ga za sebe.
Uhvatila se ja za onu šipku kao striptizeta u noćnom klubu, bus cima, a cimam I ja, šipku, naravno.
Trepćem kao svraka na jugovini, I sve mislim kako bi mi dobro došle umjetne trepavice I kilo dvije šminke, ali bus stade, probudi me iz snova I ja bacih još jedan uzdah I pogled na onog tricepsa.
Bus ode, a ja ostah lebdeći u snovima.
Snovi kao snovi, moraš se probuditi. Otvaram oči, spuštam se na zemlju, prilazim kiosku kupiti novine ... Turam ruku u torbu, nema. Guram jače, prebirem po skoro praznoj torbi, nema cirka tridesetak stvari, juče sam je sredila. Novčanika nema.
Moj biceps, triceps I ona bezobraznica, u tandemu, opelješiše još neke putnike. Čujem vrište neke žene koje su izašle izbusa i prepipavaju se kao da su u porno filmu.
Sad ne znam je li mi vise žao novaca ili što me prodje autobusna ljubav tako brzo.

Prvi dan autobuščenja

Najzad ću se rješiti užasa parkitanja, traženja parking mjesta i voziću se komotno. neka drugi misli.
Krenula sam na sastanak zakazan u 9h.
Naravno, uvijek sam točna, iz kuće sam izašla dvadeset minuta ranije.
Na stanici svi gledaju negdje lijevo, niz ulicu, pa i ja, vjerojatno je to neki običaj. Lagano se okreću, cupkaju u mjestu, to je sigurno jutarnja fiskultura.
Malo sam se uznemirila, prošlo je dvije minute, a busa nema, vjerojatno nisam razumjela dispečera kad sam provjeravala red vožnje. 88-mica je zato išla na svakih deset sekundi po dvije. Vjerojatno ih puštaju u paru. Poslije petnest minuta, provjere vremena sto pedest puta, zaustavila sam taxi. Ona 17-ica je tad naišla meni za inat. Izašla sam iz taxija i uletela u bus.
Svi imaju neke kartice BusPlus. Nemam ni plus ni minus, karte nitko ne prodaje. Znači vožnja je besplatno, lijepo od grada što brine za svoje sugradjane.
Na stanici ulaze neki ljudi. Kontrola, dreknu netko, i bus se isprazni.
Jeste li čekirali ??
-Molim ??
-Karte, bre, što se praviš blesava? '
-Što si vi zamišljate, tko ste ?? Kako se to obraćate putniku ??
-More, Izlazi van, prenemagaljko, dok te nisam udario.
Also, bite, kakvo ponašanje. Uvredjeno izlazim, ali ima još kavalira. Neki rmpalija je tako tresnuo kontrolora šakom u glavu, pa nogom tamo gdje su muški prilično osjetljivi. Izgleda da prevoz ipak nije besplatan.



Drugi dan autobuščenja

Jučer nisam uštedila na benzinu, onaj taxista me odrao kad sam se vraćala, ali danas ću sigurno uštediti pare za Grčku kako sam planirala kad su mi uzeli dozvolu.
Ulazim energično u bus, došao je na vrijeme.
Malo je tijesno, jedan čovjek mi duva za vrat, jadničak, sigurno mu se pokvario tuš jer je od njega dopirao neki čudan miris. Neka žena se gura kolicima za pijacu. Ide s jednog kraja grada na drugi, čula da je tamo jeftinije dva dinara, mora se i ona sprema u Grčku na ljetovanje.
Na sred puta stade bus, vozač nas izbaci napolje, nešto se pokvarilo. Pametan neki čovjek, čuva nas. Kad izadjosmo, dade gas i smijući se odjuri. Neki su ga psovali, neki mu pokazivali srednji prst, ne znam zašto, nije htio riskirati naše živote.Ljudi ne cijene kad si dobrica.
Pronašla sam da noge ne služe samo za davanje gasa i kočenje, može s njima i da se hoda. Nije mi jasno zašto su me navečer toliko boljele, više nego kad sam vozila 1200 km s dvije kave pauze.

Nastaviće se tek sam ostala bez vozačke ...

Dogodilo se to prije neku godinu, i dok si trepnuo, od vozača postadoh pješak.
Napravila sam prometni prekršaj, priznajem.
Što da se radi i to je za vozače. Sad ima vozača i vozača, ja sam, naravno kao i svi, odličan vozač, nisam neki parkađija (kaže li se tako za parkiranje ??)
Počelo je bezazleno. Čujem ja mobitel se dere, poruka. Naravno, tko bi čekao, znatiželjno pogledah tko me se sjetio u ranu zoru, to jest u podne. Tog sekunda izleti policaj od nekuda. Sigurno je čučao iza semafora i čekao mene. Zbog bijednog prolaska kroz crveno, kao da sam bacila bombu na Hirošimu napravi pravu scenu, koja se njemu pretvorila u komediju, a meni u dramu.
Umilno sam mu se nasmiješila i pružila ruku da uzmem dozvolu ... i onda je počelo. Dozvola je ostala u drugoj torbi. Očito nije znao da ženskicama torba mora de se slaže sa garderobom, cipelama, šminkom i najmanje pri izboru mislim o nekim dokumentima. Sve mi je bilo u tonu, ali badava. On je bio frapiran. Nisam znala broj tablica svojih kola (tko još to zna, piše na kolima). Strogo rekao da izadjem iz kola. Htjela sam kao na filmu staviti ruke na auto i izbaciti zadnji dio tjela očekivajući sad njegovo prepipavanje. Sram ga bilo, ništa od tog, samo papir kazna.
Sudac, samo što me s glazbom nije dočekao. Nisam imala nikave veze, niti sam se uzdržavala volanom (ne računa se što volim držati volan u svakoj vezi) i odrapi me tri mjeseca ... i još kaže da mi je kao učinio E pa baš mu hvala.Drugi put neka učini svom djedu. Od vozača napravi, dok si trepnuo, od mene, pješaka.
Sad kao pješaku preostaje mi samo autobuščenje, valjda se tako zove kad umjesto kolima da se gnjaviš i tražiš mjesto za parkiranje,onim lijepim busom s vozačem ...
Kako sam se navikla na bus umjesto na moj slatki autić, u sljedećem nastavku, jer nitko ne voli preduge postove ...
Nastaviće se ...

Sloboda govora ograničena je brojem besplatnih impulsa

Nemamo ni pametan telefon, ni kameru,
kako da selfujemo??

Oznake: zabrinutost, selfi slike

Ponekad sam obala koju zapljuskuješ
Ponekad sam pjesak pod tvojim nogama
Ili krhki cvijet koji mirišeš
Robinja zarobljena u tvom srcu

Ponekad sam gitara koju dodiruješ
Ponekad sam zvjezda koja ti namiguje
Ili samo sunce koje te obasjava
Andjeo koji bdi nad tvojim mirom.

Ponekad me noću listaš kao knjigu
Ponekad mi samo pričaš bajke
Ili stihove iz srca istrgnute
Perom tvojim da me impresioniraš

Ponekad sam zlatni lančić oko tvog vrata
Ponekad latica cvijeta u tvojim rukama
Ili vrela pahulja na tvojim usnama
Drhtaj dodira u čežnji mašte

Ponekad sam jaka, jača od oluje
Ponekad slaba, slabija od pupoljka
Oluja će mi dati krila
A latice nežnost tvojih usana

Ponekad, samo ponekad stihove nižem
Ponekad ih u snovima nalazim
Leteći nedostižnom cilju
Jer naši putevi se nikad neće sresti.
Ti si svetionik u oluji mojih nemira...

Ko kaže da sam ljubomorna.
Kavez je samo prenventiva, za svaki slučaj...

Hrabrost je znati govoriti
ali još veća je umjeti šutiti

Oznake: govor, šutnja

Ljudi se ne dele na dobre i loše.
Oni su jednostavno zanimljivi, ili dosadni...

-Kažeš blog.hr objavljuje knjigu??
- Šta misliš, imamo li nas dva neke šanse da upadnemo u odabrano društvo??
-Ne znam, mijaukni Odboru za doček i ponudi miša ili brikete...

Sunce je milovalo travu.
 Kolona mrava je žurila preko meredvina na zid, pa u neku sobu (nisam znala da i mravi trebaju ljestve) Gazda kuće ih nije baš blagonaklono gledao (znači li to da ne voli posjetitelje?)
 Opružio na stazici, zatvorenih očiju uživao je u prvim ljetnim danima. Mislio je kako je divan svijet. Nikog ne dira, samo hoće da uživa u svom miru. Ništa mu nije bilo potrebno, samo ovaj mir i toplina prvih sunčevih zraka. Grane obližnjeg drveća pogledavale su Sunce razmišljajući o skorom proljeću, zelenim listovima i letećim gostima na svojim granama. Bijela ljuljačka je odolijevala namjerama vjetra da je zanjiše.
Onda se pojavila ona.
Kao slučajno našla se u njegovoj blizini. Žmirkala je zelenim očima, protezala se na Suncu. Nije bila gladna, ali ona je lovac, uvijek spremna nekog proguta. Doručkovala je nešto spremno baš za nju, pa se opustila promatrajući pauka koji je vrijedno pleo mrežu.
Neki bumbar joj je proletio tik pored nosa, uvrijeđeno je otvorila prvo jedno oko, pa drugo.
Ugledala ga je. Onako bezbrižan nije ni sanjao što ga čeka.
Dotakla ga je noktom.
On se pomaknuo, kao da je htio reći, pusti me, ne čačkaj mečku.
Dotakla ga je po tijelu, on se zabezeknuo, malo se pomaknuo, ali ona je uporno nasrtala Kad se najmanje nadao, prevrnula ga je.Pokušao je da se igra s njom, ali ona je tako gruba. Naljutio se ... pobjegao
Gledala je lijevo desno.
Gdje li je nestao?
Cica Maca pokuša ga nadje ispod velikog lista, ali mali zeleni gušter, pobjegao je u svoju sigurnost ...

Oznake: Sinki priča, priroda se budi

Smijete li se ujutro?
Za dobro raspoloženje, i ugodan dan, osmjeh je važan.
Probudi me jutros smijeh. Cijeli svijet se budi u nekim suzma, noćnim morama, ja se smijem.
Mora da sam sanjala da se budim u normalnoj državi. Što da radim ne mogu više zaspati. Iskočim iz kreveta, provučen prstima kosu ...
Šipak ... nema ...
E, sad bi netko pomislio: tko li joj je to noćas počupao kosu?
Kosa mi bila kao u reklami za šampon, ne baš tako gusta, ipak je to živa kosa, a ne perika, i ja ti je otfrkarih.Ustvari rekla sam frizerki da mi samo "osvježi vrhove", e to osvježenje je bilo da sad imam kosu kao Gavroš. Prvo secnula s jedne strane, pa onda da izravna, onda kaže bolje stepenasto. Onda da je moderno cik cak. Još da mi tri dlake nalakira u nebo, pa da postanem ministar za kulturu, Srbije. Kakav ministar, takva i kultura.
Ništa, jurim ja dalje, protrčim kroz stan "spremila ga" kao da je mačak Albi prošao repom. Na prvi pogled sve dubi. Još uvijek sam nasmijana.
Kavica ... Osmijeh od uha do uha ...
Zvrrrrrr, telefon, tindili, tindili, vrata.
Telefon nije interesantan, ali još se smješkam, javljaju da sam sretan dobitnik masažera i noža po koje moram otići na drugi kraj grada i dobiću večeru. Mora da sam izgubila dvije deke, a pa računaju dobro će mi doći masažer, ili neki nož. Masažer imam, telefonske pozive onih koji rade honorarno pa zivkaju uzaludno tražeći žrtvu, a nož kao hladno oružje i nije loše.
Vrata, susjed.
-Hoćete li pogledati da li vam nešto curi po stanu, iskočila neka cijev majstorima.
Ne znam što je iskočilo, ali, bilo je juriš pješaštvo po stanu, položila sam i taj ispit, kod mene zasad nema promjena na stropu. Još se smješkam.
Srknem ja kavicu ...
Tras-bum ...
Skoči nešto na terasu, ja u kuhinju, gvirnem kroz prozor, nešto skače udara po limu od ograde, još jedno tras-bum, sve se smiri.
Otvorim lagano teresu, e , nije voden konj sletio, samo susjeda na špagu objesila deku od 100 kila, špaga pukla, pa kako je padalo negdje sa osmog kata, za sobom sve kršilo, skakalo po rublju opranom na jeftinoj struji, lupalo o prozore kuhinja, ostavljajući za sobom miris lahora proljetnog, ili već nešto tako kako piše na reklamama detergenta. Kad je već toliko padalo, moglo se odbiti i od mog prozora, ne, tu mu je bilo zgodno, sletilo na terasu kao vasionski brod pun Marsijanaca. Cijedi se po krumpiru, luku, kupusu i ostalim tandrmoljama sa placa, koji stanuju na mojoj terasi u jednoj kutiji.
Smeškam se još, ali ne znam dokle ću ...
Osmeh, isprsi se meco i hrabro skoči u vodu života ili bar u ovo sumorno tjedno jutro.
Što reče Scarlett (tko zna tko je to i nije neka mladost) sutra je novi dan.