Marketing
Ukrali su me...
Kako su me ukrali ...
Kao djetetu su mi govorili
-Za tebe se ne bojimo, nitko te neće ukrasti, ali i kad bi te ukrao brzo bi nas molio da te uzmemo natrag.
Hm, nisam bila oduševljena s time i vikala sam iz sveg glasa
-Ukrašće me, baš će me ukrasti, vidjećete.
Moji se nisu na to obazirali i ja sam tad strašno poželjela da me netko ukrade, pa da vide ti matorci. Jaz i borba generacija od malih nogu.
Godine su prolazile, nitko me nije ukrao. Možda je netko neki dio i ukrao, kao frizer kad mi je otfkario kosu i tvrdio da sam takva i došla, ili neki fakin koji bi mi ukrao srce, pa ga poslije šutnuo.Cijelu me nitko nije ukrao, ni modernije rečeno, posudio na kratki rok. Neke moje prijateljice su bile ukradene, pa su ih poslije vraćali, ali činilo se da to nije zabavno.
I tako vrijeme prolazi.
Zna se da ja ne volim ići kod doktora, jer oni pitaju samo za ono što je u tebi pokvareno, (tko se hvali sa onim što ne valja) pipkaju tamo gdje te boli, i znaju biti jako neugodni s terapijom. Sestre su još gore, one zabadaju igle u živog čovjeka i još ga očekuju da dodje najmanje pet šest puta i da je nasmješen kad ulazi.
Kad se mora, mora se. Odem ja po neki recept, i mlada doktorica nakon dvadesetak minuta bockanja po kompjuteru izjavi da idem na šalter, jer samnom našto nije u redu. Ja se tu isprepadam, znam, neće mi reći, umirem i sad će to nježno da mi kaže sestra, pašću u nesvjest, dojuriće hitna već poslije pola sata, i naravno ubosce me prvom iglom koja im padne pod ruku. To se događalo prije godinu dana kad je u domovima zdravlja bilo onih sterilnih igala za jednu upotrebu, pa su ih nemilice ubadali jadnicima. Sad je taj problem riješen, nema igala pa ne gnjave ljude, nego samo hitne slučajeve, a oni se ne mogu braniti.
Elem, stanem ja pred strašni sud, ili sestru na šalteru.
-Vas nema.
-Kako nema, tu sam, smješim se ja onako stidljivo, a klanjam joj se kao vrhovnom svećeniku u Egiptu i kroz onu rupicu pokušavajući objasniti da je nemoguće da me ne vidi jer sam visoka 175, a ni širina nije zanemariva, što bi zlobnici rekli , žena i pol.
-Nego, ne zadržavajte me, idite nadjite gdje ste se izgubili, platiti participaciju, i pustite ljude koji su bolesni da ne čekaju.
Ispadoh ja monstrum koji maltretira bolesnike, i to još nepostojeći. Uzdahnuh duboko, i odoh da se tražim.
Nisam ljubitelj papira i zlo mi je i od same pomisli tražiti ih.Nikako mi nije jasno zašto za jedan papir koji ti treba moraš dodati najmanje još pet koje vadiš na pet raznih mjesta.
Prva stanica, socijalno.
Onako uzbuđena nisam ni vidjela da već čekaju malo dalje od one crvene crte na podu pred šalterom, i stadoh ispred crte. Joj, ljudi moji, kad me nisu linčovali, nikad neće. Nisu mogli kad ne postojim, i to me je spasilo. Pokorno sačekam svoj red i pružim jedino što sam imala od papira, osobnu ... Bilo je, za divno čudo, dovoljno.
-Vi ne priopadate nama, vi ste u Pančevu.
-Gdje sam ja ??
-U Pančevu.
-Što ću ja tamo, ovdje sam ??
-Lijepo piše, radite u Pančevu i to nije Srbija.
Kako mi geografija nije jača strana, a stalno se i mijenja, tko zna možda to Pančevo nije u Srbiji, ali ja jesam.
-I što sad ja da radim ??
-Pogledajte, vaši papiri su od nas prebačeni u vaše mjesto rođenja, pa donesite potvrdu ili dva svjedoka da ste ovdje.Evo formulare što sve treba.
Poslala bih ja nju u mjesto rođenja, ali ne psujem, a nije grditi one od kojih ovisiš,ako misliš završiti posao u ovom stoleću, te se umilno nasmješih.
-Samo sam jednom bila u Pančevu, i to ne svojom voljom, nego ...
-Ne zadržavajte ..
Pokupih ja one papire, oni iz reda me sažaljivo gledaju i jedan me povuče za ruku.
-Gdje ste rodjeni ??Pita diskretno.
-U Zagrebu, šapućem ja, kao da mu odajem državnu tajnu zapečaćenu sa devet pečata.
-Uuuu… Ne valja, gdje čak tamo sad putovati, nego imam ja dva svjedoka da ste ovdje pa ako platite pivu i cigarete, da potpišemo.
Predomišljala sam se čitavih pet sekundi, 400km do Zagreba, putovanje, darovi za familiju, obilazak ...
Pokleknuh pred višom silom i sa dva svjedoka koji me videše prvi put u životu, ali me vide, za razliku od onih iza šaltera, vratih se pokorno na šalter, prijavih da sam tu, a ne u Pančevu, i završih sve za pivu i box cigareta .
Kad je sve bilo gotovo, malo sam čačkala. Nekom je trebalo farmaceut u smjeni u novoj ljekarni. Imao je moj matični broj s kongresa biokemičara koji sam velikodušno dijelila kao da su kokice da bih dobila materjal i izvijestio da radim kod njega. U policiji su rekli, kradja indentiteta, sve češća. Budite sretni da niste imali druge neugodnosti, podnosite li prijavu protiv X osobe. Kako su mi X, Y i ikspilon osobe uvjek bile antipatične, odustadoh od traženja igle u plastu sjena.
Prije neki dan mijenjam cipele u radnji, traže matični broj
-Hvala, Nikad više
Kažu budi pažljjiv u željama, mogu ti se ostvariti ...
Moja je čekala dosta godinica, ali eto, ukradoše me.
Deliti lične podatke
uvjek sam mislila da je bezazleno,
jer kome ja trebam.
Ko je tuke, a ko ja,
nećete dugo razmišljati….
Post je objavljen 28.03.2015. u 10:24 sati.