AnaM

Dogodilo se to prije neku godinu, i dok si trepnuo, od vozača postadoh pješak.
Napravila sam prometni prekršaj, priznajem.
Što da se radi i to je za vozače. Sad ima vozača i vozača, ja sam, naravno kao i svi, odličan vozač, nisam neki parkađija (kaže li se tako za parkiranje ??)
Počelo je bezazleno. Čujem ja mobitel se dere, poruka. Naravno, tko bi čekao, znatiželjno pogledah tko me se sjetio u ranu zoru, to jest u podne. Tog sekunda izleti policaj od nekuda. Sigurno je čučao iza semafora i čekao mene. Zbog bijednog prolaska kroz crveno, kao da sam bacila bombu na Hirošimu napravi pravu scenu, koja se njemu pretvorila u komediju, a meni u dramu.
Umilno sam mu se nasmiješila i pružila ruku da uzmem dozvolu ... i onda je počelo. Dozvola je ostala u drugoj torbi. Očito nije znao da ženskicama torba mora de se slaže sa garderobom, cipelama, šminkom i najmanje pri izboru mislim o nekim dokumentima. Sve mi je bilo u tonu, ali badava. On je bio frapiran. Nisam znala broj tablica svojih kola (tko još to zna, piše na kolima). Strogo rekao da izadjem iz kola. Htjela sam kao na filmu staviti ruke na auto i izbaciti zadnji dio tjela očekivajući sad njegovo prepipavanje. Sram ga bilo, ništa od tog, samo papir kazna.
Sudac, samo što me s glazbom nije dočekao. Nisam imala nikave veze, niti sam se uzdržavala volanom (ne računa se što volim držati volan u svakoj vezi) i odrapi me tri mjeseca ... i još kaže da mi je kao učinio E pa baš mu hvala.Drugi put neka učini svom djedu. Od vozača napravi, dok si trepnuo, od mene, pješaka.
Sad kao pješaku preostaje mi samo autobuščenje, valjda se tako zove kad umjesto kolima da se gnjaviš i tražiš mjesto za parkiranje,onim lijepim busom s vozačem ...
Kako sam se navikla na bus umjesto na moj slatki autić, u sljedećem nastavku, jer nitko ne voli preduge postove ...
Nastaviće se ...