Susret s prirodom
Proljeće, cvijetići, raspjevane ptičice, ili što bi se kazalo, prirodna priroda.
Odgajana u stilu table u parku: Ne gazi travu, i moj prvi izlet u šumu, livadu i ostale tandrmoljke bio vrlo oprezan. Prstićem sam dotakla prekrasni cvijet na koji je slijetelo nešto malo, okruglo, šareno. To je skakalo od cvijeta do cvijeta, a ja za njim, dok se nije okrenulo i ugrizlo me. Nikad nisam ustanovila je li to bila ta buba ili trn na ruži.Tog trena sam donijela odluku, da je tulipan najljepši cvijet i pristojan, ne grize, a bube i dan danas gledam s poštovanjem i sa što veće udaljenosti.
Kasnije, jedan obožavatelj pokušao je približiti mi prirodu kavalirski stavivši svoju jaknu na travicu i ponudio prvu cigaretu. Osjećala sam se jako važna, teatrano sam sjela, elegantno uzela cigaretu i kao na filmu napućila usne zavodljivo. Ispostavilo se da ni on nije bio jako vješt u baratanju s upaljačem, pa mi je šiške promjenio u frizuru a la skalpiran Indianac. Ni mjesto nije bilo romantično kako je izgledalo prvi tren jer sam zgranuto gledala u majušne mrave koji su krenuli po tenisicama, i hrabriji po mojim nogama negdje u više predjele. Ne znam kako bih urlala da me napadne lav, niti imam želju za foto safarijem u Sahari, ali skočila sam kao prvak svijeta u skoku u vis, podigla suknju u zrak (tada si se za sastanak s dečkom zrihtala, a ne u trapericama) nosila sam naštirkani žipon i u stilu kan kan plesačice odjurila na stazu.
Priroda i ja se nismo bliže družile sem kad bi otišla kod tete koja je očekivala da se ujutro hoda bos po rosi u parku. Mene je bilo malo sram od onih ljudi koji su trčali zbog zdravlja i sigurno se čudili mom nabadanju po mokroj travi. Srećom, prvi dan sam se nabola na neki kamen i stropoštala tužno gledajući tetu. Izjavila je da od mene nikad ništa, i nije se puno prevarila, ali nisam više išla u zoru po zdravlje u park.
Susret s prirodom sam ponovo imala zadnjih godina. Mirno sam sjedila na balkonu, čitala knjigu i iz daleka uživala u prirodi, kad je Glavni zapovjednik najavio neko mače koje je kraljica majka mačka donijela i ostavila.Bilo je bijelo kao snijeg, imalo vesele okice i meke šapice kao baršun. Uplašio se ali nije mradao od mene.Pokušala sam mu objasniti da ne volim mace, da hoću psa, ali on se nije dao. Legao je pred mene stavio glavicu na nogu i zaspao ... Glavni zapovjednik je izjavio da neće više mačke, i ako je ovo mačka ide van, mačak može ostati. Digla sam macu u zrak, i gvirkala Kako mace znaju da li su dječaci ili curice?? Ništa se nije vidjelo. To neopredeljeno mače dobilo je ime Albika, dok mu se spol ne odredi.
Ispostavilo se da one šapice nisu tako baršunaste, jer su imale kandje koje je Albi je tajno oštrio dok se nije izborio za svoju samostalnost.
Tako smo živjeli priroda i ja ne dirajući se i ne uznemiravajući jednoi druge.To priroda je mnogo nezgodna, gdje god se okreneš nešto te pikne pa poslije boli. Možeš se zaštiti nekim injekcijama, ali izmedju doktora i trnova ja sam izabrala ove druge.
Jednog dana seckam ogradu, a gleda me miš. Panično odjurim, usta mi se osušila, samo sam prstom pokazivala na ogradu drhteći.
-Miš ... Miš ...
-Ovdje Nema miševa, to je samo štakor.
-Štakor ?? Albiiiiiiiiii ...
Albi je bio još majušan, sad dovodi svoje mačje goste, ali miševa i ostalih čuda nema ... ni guštera.Izmakli se za svaki slučaj.
Albi je pravi zaštitnik, ali za mene kažu da nemam autorteta kod životinja jer nikad ne vičem na njih, a rasplačem se kad se povrede.Veterinar više neće ni da dodje kad ja zovem, rješava probleme telefonom.
Tako priroda i ja družimo se, ali ja s puno poštovanja, a ona stalno pravi neke cirkuse ...
Nisu to samo ptičice i cvjetići, nisu to samo polja koja nas hrane. Priroda zna biti opasna, a ponekad i okrutna, osvetoljubiva, pa ipak čini mi se da je čovjek za mnogo što šta u prirodi jedini krivac.
