…

Selfish love, why do I do these things?
I break you down, just to get my way
Selfish love, darlin', you do it, too
You tell me lies and I bend the truth
…

Otprilike tako nekako.
Otprilike tako život piše priče, melje, gazi, nosi sve pred sobom.
A možda i nije život glavni krivac, možda smo mi…
…

„Di ćemo “ – pitam zgodnu plavušu u srednjim 30-im koja se taman uvukla na stražnje sjedalo i donijela u prostor miris skupocjenog parfema, Chanel Cristalle, rekao bih onako na prvu.
I žegu.
Noćnu, vlažnu, ljepljivu.
Dva mjeseca nije pala kap kiše.
Oke, ljeto je, ali sjećam se, nekada bilo onih ljetnjih neverina, kada bi se nebo zatvorilo učas a kiša okrenula u sekundi, ona topla, ljetna kiša krupnih kapi, a mi bi trčali po asfaltu, namjerno tražeći lokve, velike, što veće to bolje, mokri do kože, sretni, lica punih osmjeha.
Najljepše je biti dijete.
Nažalost, kasno to shvatimo.
...

“Vozi u Centar” - pukla me kontinentalnim naglaskom iz metropole.
Obožavam taj naglasak kod žena, nekako je puten, čulan, pun senzualnosti rekao bih.
“Yes mem…” - rekoh šaltajući prvu-drugu.
…

Imam pet banki i taksi vozim ima već neko vrime, ofkors, kad se vratim s broda.
Ubije se neka kinta a i dosadno mi je doma brate mili; usput dok vozim, često sam neka vrsta psihijatra za volanom, slušam priče, ljudske probleme a i ljudima je valjda lakše kad se ispušu, otvore nekome pa makar i potpunom strancu.
A volim i noć. Nekako se lakše živi noću, čini mi se.
Noć daje neku čudnu slobodu; nije da nema gužve, prometa ali šušur je nekako drugačiji.
I ljudi su posebniji, pogotovo noćne ptice.
Često, kao da bježe od nekoga, nečega, kao i ja u stvari.
Fakat je da u biti ne možeš pobjeći od ničega.
Odgoditi da, pobjeći ne.
...

Plavuša je tipkala na mob. Normalno, bacim oko tu i tamo na mušterije šta rade.
Svega tu ima, svakakvih priča, od konferencijskih razgovora, šmrkanja kokaina pa sve do žive pornografije. Mislim, sve je oke dok ne moram ekstra čistiti zadnje siceve, pa svi smo mi ljudi, šta ne?
Nije više tipkala, spremila je mob a izraz lica joj je bio nekako kiseo, ono kao kad otvaraš kutiju s rođendanskim poklonom i onda ustanoviš da je prazna a u stvarnost te vrati smijeh ekipe koja se valja po podu oduševljena što je zajeb uspio stoposto.

“Si oženjen” - pitala me je onako iznenada, pitanjem koje je trenutno razbilo ležernu atmosferu u taksiju.
“Bio sam” - rekoh.
“Više nisam”.
Malo joj se vratila boja u lice.
“Da, vidim da ne nosiš prsten, mada to ne znači ništa”.
“Pa nisam ga nikada ni nosio na prstu” - rekoh vadeći srebrni lanac sa par privjesaka i verom na njemu. Dupin, Rep od kita s Maldiva, Zmaj s Tajlanda, Prsten i Sidro, zadnji koji mi je poklonila.
“Što se dogodilo” - prebacila je nogu preko noge i popravila kratku haljinu u maniru prave dame.
Iruda ti, kakve vrhunske noge, pomislih.
“Što se dogodilo? Ništa, Život.”
Nasmijala se. Onako, stidljivo. I počela….
…

“Udana sam, recimo to tako, imamo dijete. Imam i vlastitu firmu, zarađujem vrhunski.
Posao koji obožavam raditi, putovanja, sve ono što ide uz to.
Uspijevam balansirati između posla i obaveza doma, kad sam na putu kćer ostavim starcima, sretna sam što ih imam i što su još u stanju uskočiti, ak me razmeš kaj ti želim reć.
Rekao bi čovjek all in one, ful paket, sve ono što možeš poželjeti u životu.
Ali nisam sretna. Muž me ostavio, posesivna seljačina konzervativnih pogleda na svijet.”

“Kako to mislite posesivna seljačina” - upitah, mada sam otprilike znao odgovor.
Nagela se naprijed dotičući mi rame.
“Zovem se Jasna - reče onim svojim naglaskom iz metropole. Možemo na Ti.”
Izgleda da se zahuktava, pomislih.
“Max, za prijatelje” - rekoh.

“Sve je bilo dobro dok nisam počela zarađivati više od njega.
To mu je smetalo toliko da je tražio od mene da promijenim posao gdje bi bila slabije plaćena.
Nisam smjela obući ništa što bi po njegovom bilo izazovno, recimo tako. U društvu bi koristio svaku prilku da me omalovažava.
Moje mišljenje mu uopće nije bilo važno, praktično život je gradio s mamom i prijateljima. Svaki dan je bio noćna mora. Više nisam mogla ostati u takvom braku. ”

“Čekaj malo - prekinuo sam je. Moran te pitat, pa u šta si gledala kad si se udavala?”
“Da, to se pitam i ja. U šta sam potrošila puste godine…”

Sjetio sam se Mlađe i Danči. Slična priča. Jebote, koji je kurac ljudima, pomislih.
Ne ulaziš u tako ozbiljnu vezu s figom u džepu. Na koncu, ko ikome daje pravo da gazi čovjeka u tebi?
I mislim se, jedna je Papinna…
…
Ja na mašklinu, ona na lopati.
Je, prije koji dan sam s Jablanom riješia bušotinu i sad triba iskopat šahtu.
Gledam je, bože lijepa je kao i prije trideset godina.
I dok se muči s onom lopatom, dok joj znoj kapa s čela, prilazin joj , brišen palcem te kapljice znoja i dajem joj čašu vode. I poljubac.
E moj prika, ko može platiti taj osmijeh, osmijeh moje Papinne …
…

“Stižemo, rekoh. Oš negdi posebno da te ostavin ili….”
Dala mi je adresu.
Lijepa je, pomislih. Ne samo da je lijepa nego i ima ono nešto što čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim.
Ima karakter, a to je danas rijetkost. Imati takvu ženu, vjerujem da bi bilo ravno izvlačenju jack pota.
Ali takav je svemir, valjda.
Trebaju se posložiti sve kockice mozaika da bi se dobila vrhunska slika, vrhunski umjetnički uradak, ali moraju se uklopiti na točno određena mjesta; svaka kockica mora imati svoju adresu.
Bez toga slika nema vrijednost i običan je kič.

“Koliko sam dužna?” - pitala je.
“Kuća časti” - rekoh.
Zavrtila je glavom.
“Many thanks” - reče.
Dok je izlazila dotakla me je pružajući mi vizitku.
Pomislih, šta ljudi još furaju taj komadić kartona.
“Čuj, ak si za čašicu razgovora ili tak nekaj, navrati…” - rekla je, a noćna žega je navrla u auto.

Gledao sam je dok sam spuštao prozor, i mislim se, koja prekrasna žena….
Njeni prsti na mom obrazu, obrazu stare olupine i probušenog broda, a na na radiju AL Green I How Can You Mend A Broken Heart….
…

Ubacio sam u prvu-drugu i lagano dodao gas…

Špring, krma pa prova…odrišiš se, pokupiš cime i kreneš, isprva lagano dok ne uvatiš rotu i sve dok ti svjetla Grada ne ostanu daleko po krmi. Ledeni vjetar šiba po licu, a slike su još friške, nerijetko gorke.
I onda full speed ahead…
…
I tada...
Ostaju samo sjećanja i uspomene.
Slike, satkane od živih boja nosimo u mislima; one ostaju u sjećanju kao zapis jednog prošlog vremena, vremena u kojem smo bili mladi, nasmijani, poželjni…sretni.
Vremena kad smo volili i bili voljeni.
Vremena koje neumitno prolazi.
Vremena koje je neumitno prošlo.
…
A onda i sjećanja počnu blijediti, i slike počnu gubiti one svoje životne boje. Crno-bijelo je njihov forte.
Ostaju nam samo uspomene.
Njih ni vrijeme ne može pregaziti.
…
Svjetla Grada su već daleko iza nas.
Grada bez ljubavi.
Grada poroka, pokvarenosti i laži…
…
Hladno je. Cigaret lagano dogorijeva u mojoj ruci.
I svjetla Grada više se ne vide.
Ostala su negdje tamo, u vremenu kad sam bio mlad, nasmijan... U vremenu kad sam je volio.
Svjetla Grada bez ljubavi.
Nedostajat će mi.
Kao i uvijek.
Kao i uvijek.. .

Lučkog pilota bi pokupili na Banku, a onda je bilo još dvadesetak sati navigacije kroz Kanal. Predivni prizori nekad netaknute prirode bili su narušeni onim što je čovjek izgradio trudeći se da pripitomi surovu divljinu kanadskog sjevera. Poseban prizor ovog pitoresknog krajolika bio bio zimi, kada bi snijeg prekrio malene brežuljke a led se počeo hvatati uz kraj obale. Ne volim hladnoću, ali tada bi obično stajao na bandi od broda, gledao u rijeku i pustio da mi misli vrludaju, da otplove negdje gdje sam se nekada osjećao lijepo…

…

Thursday, Churchill, lokali sa „štangom“, to su bila mjesta gdje bi izlazili tih dva-tri dana koliko smo bili u portu. Opuštanje uz piće i žene. A onda opet natrag. Pa opet natrag. Pa opet… I tako bi to išlo, takav je to bio život. Jer kao što reče Propovjednik, sve je ispraznost….

…

Novine bi znali kupovati u jednom malom dućanu koji je imao i našu štampu. Bio nam je i usput, pa bi najprije svrnuli tamo, kupili friške vijesti na hrvatskom a onda se uputili prema ludilu.

Tamo nas je čekao neki drugi život.

…

Ulični umjetnici su me uvijek fascinirali, bilo da sviraju nekakav instrument, bilo da slikaju, crtaju… Držim da je nevjerojatan osjećaj slobode koji imaju, ne fizičke nego one mentalne. Volio bih da znam slikati ili crtati upola kao oni; sjeo bi na ulicu i slikao… kuće, krajolik, pejzaže…portrete, slikao bih iz glave, prenosio svoje misli, svoje poglede na papir, kistom, olovkom…

I tako… ja sam ostao tamo, st. Denis ili st. Catherine Street, ne sjećam se više, Thursday sam preskočio taj put.

…

Sjedila je na zidiću i taman zapalila cigaretu. Sitna, na prvi pogled čovjek bi rekao, neugledna mršavica u srednjim četrdesetim, s neizbježnom varijacijom francuske kape koju obično viđamo kod slikara, zaogrnuta šalom purpurne boje i sivim kaputom, ruku je držala pod pazuhom grijući se tako, valjda. Ali nije bila neugledna, samo malo iscrpljena životom.

I osmijeh. Široki, topli, iskreni… onaj koji se ne namješta.

Sjeo sam do nje, netom kupljene novine stavio pod stražnjicu i zapalio cigaret. Otpuhao sam prvi dim i pogled skrenuo prema njoj. Osmjeh je još bio tu. Osmjeh koji razoružava.

„Haj“.

„Haj“

I tako… Thursday me više nije vidio. Ni Churchill. Ni barovi sa „štangom“. Umjetnost me obuzela, prosvijetlila, s Njom sam se osjećao potpuno drugačiji, primila me u taj svijet, svijet gdje sve svoje misli, stremljenja, sve ono što je duboko zakopano u sebi, zatomljeno… da… sve to možeš prenijeti negdje, na papir, zid, platno, dati drugima da budu dio tog tvog svijeta, bez ratova, ubijanja, ljudske pokvarenosti…bez ljudske laži i prijetvora.

Sjedili bi tu satima, pričali, smijali se, poput dvoje tinejdžera koji tek otkrivaju život, ljubav, gledali se… pili bi vrući čaj držeći papirnate šalice s obje ruke grijući ih na njima.



I da, ni Thursday, ni Churchill, ni barovi sa „štangom“ nisu mi padali na pamet. Svaki put bi se vratio tamo, svaki put ona je bila tamo. Tih nekoliko sati provedenih s njom u priči, smjehu bili su mi fenomenalan osjećaj. Ono što me je ispunjavalo. O da, bio sam tada neki drugi čovjek…

…

Zima je prošla te godine, snijeg je odavno prestao padati, led se otopio, ulice Montreala su opet nekako živnule.

St. Lawrence je dobio onu svoju svježu boju, one mirise proljeća i života koji se budi, lijeno proteže poput polarnog medvjeda nakon dugog sna.

I opet sam na bandi od broda, ovaj puta drugačiji nego prije. Upijam pogledom obalu, brodove s kojima se mimoilazimo, udišem još uvijek prohladan proljetni zrak pun životnog peluda.

I mislim na nju. Na moju mršavicu ogrnutu purpurnim šalom i sivim kaputom, na onaj trenutak kada ću je opet ugledati u St. Denise ulici kako sjedi na zidiću i kako pijemo čaj iz papirnatih čaša i svakom izgovorenom rječju smo sve bliži jedno drugome, kako pričamo o životu, ljubavi, o onim malim stvarima od kojih smo satkani kao živa bića…

Bez laži, prijetvora…

Da. Bez laži.

…

Nisam je našao taj puta u St. Denisu. Ni u St. Catherine. Nije je bilo nigdje. Nestala je kao da je u zemlju propala. Pitao sam ljude, one koji su bili tamo u vrijeme kad smo sjedili na onom zidiću i dijelili naše male tajne, jesu li je vidjeli. Nitko mi nije znao reći išta o njoj, samo su slijegali ramenima i u očima sam im vidio prazninu…

I to je život.

…

Thursday je bio krcat tu večer. Sjeo sam za šank, Lily je već utočila dupli Jack i pružila mi ga bez pitanja. Znala je što mi treba. Kao i uvijek.

„Nije te bilo dugo“-više je zvučalo kao konstatacija.

„Ne, nije“-rekoh.

„Kakva je bila“ – nije popuštala.

„Najbolja u mome životu. Samo…“

„Nestvarna“?

Podigao sam pogled i pogledao je. Pružila je ruku i dotakla moje lice.

„Ona ne postoji. Ne za tebe. Ti si obilježen nečim drugim“ - rekla je.

„Znaš da ću je tražiti, znaš jel da“ ?

Pogledala me je svojim tužnim očima.

„Znam. Ali je nećeš naći. Nikada. I ti to znaš“.

…

Nikada je nisam našao.

Nikada.

Moju malenu Kanađanku.

Ali one dane, kada smo sjedili na onom zidiću na hladnoći kanadske zime, kada smo se grijali čajem u papirnatim šalicama, kada smo se dodirivali riječima, osjećajima i kada je moj svijet bio drugačiji, te dane provedene s njom u St.Denise nikada nisam zaboravio.

Nikada i neću. Oni ostaju kao prtljaga koju nosim cijelog svog života.

I nisu mi teški.

Nope…

„Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana
A ti si hodala nasmijana
Prokisla, radosna, očarana, pod kišom
Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smiješila si se, i ja sam se smiješio
Ti, koju nisam poznavao
Ti, koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se toga dana
Ne zaboravi… „
(…Jacques Prevert…)
…………………

A Brest me je dočekao tog dana kišovit.
Ulice su bile mokre i skliske, kiša je padala bez prestanka, baš kao i u Prevertovoj pjesmi o Barbari.
Bio sam u Francuskoj i ranije; ta njihova kiša nije kao i naša, krupna, hladna i dosadna.
Drugačija je. I ja je volim. Možda baš ta riječ i nije prava, ali ta francuska kiša me baca u drugačije raspoloženje nego naša.
……………….

Te večeri sam izašao sam. Rekoh sebi, pivo-dva i pedala natrag na brod. Međutim, jednom sam pročitao negdje da „stvari uglavnom nisu onakve kakve se čine na prvi pogled“…
To me prati cijeli moj život.
To-mislim…“nisu onakve kakve se čine na prvi pogled.“

La Chouffe

Volim francuske kafiće, lokale, kako god… šank, separei, dobra glazba, i francuski jezik, za mene možda najsenzualniji jezik na svijetu. Počeo sam lagano…. La chouffe… unutra je toplo, vanka pada kiša, a ja u svom filmu, briga me za sve probleme ovog svijeta
Sam sam, nikoga ne znam, i dobro mi je. U vitrini iza šankera gledam slike nekakvog natjecanja u automobilizmu, slike izblijedile od patine vremena, slikane u vrijeme negdje pedesetih godina prošlog stoljeća. Na jednoj slici prvak, pretpostavljam, kožna kapa i naočale za vožnju, stoji s nekakvim peharom a do njega lijepa žena, visoka, vitka, duge crne kose, možda je i brineta, teško je zaključiti jer slike su vintage, i ona drži plišanog medu u naručju.
Plišanog medu.
I zašto sam sad to morao vidjeti….
Ispijam baldaku bire do kraja, plaćam novčanicama i iden dalje…

La Habana

Mršava konobarica je uzela narudžbu, engleski joj je bio dosta loš ali sporazumjeli smo se. Čak smo opleli i nekakvu kratku konverzaciju, ona na tom lošem engleskom a ja na još lošijem francuskom. Ali ide to kad se ljudi osjećaju.
Plišani medo iz La chouffea mi nije izlazio iz glave. Osjećaji katkada naviru kao i rijeka u svom kretanju od izvora prema ušću; na početku je brza, živahna, opaka na pojedinim dijelovima, rekao bih ali sve što teče dalje, gubi onu svoju silinu i na samom ušću bude pitoma i mirna.
La Habana je bila pristojno popunjena; stolice ni za lijek, dosta ljudi je čekalo da se mjesta isprazne da bi uletili za nekakav stol. Glazba uživo, kopija Tita Larrive i Tarantule, ali solidna moram priznati. Latinoamerička glazba, na pamet mi je pao Banderas i Mariachi.
„Je li slobodno za sjesti“ – grleni glas francuskinje prene me iz razmišljanja. Ona, frendica i njen dečko. Takav dojam sam stekao.
Mislim, rekla je to ona na francuski a ja je i nisam baš razumio.
Pokazao sam joj da je slobodno. Zahvalila se toplim osmijehom.
I ja sam se osmjehnuo također.
Glupa situacija skroz.
Izašao sam zapaliti cigaret.
…
Izašla je sama; društvo je ostalo za „našim“ stolom, frendica i njen dečko. Pušili smo svak' sa svojim mislima dok nam se pogledi nisu sreli. Nekako sam se osjećao težak, nije mi se dalo ništa. Nekada bi već bio u akciji. Te noći mi se baš i nije dalo.
Ali ona nije čekala.
Sviđa ti se ovdje – upitala me na dobrom engleskom.
Aha-rekoh. Fino mjesto, dobra glazba, lijepi ljudi…
Nasmijala se na to.
Lijepi?
Da. Lijepi. Pa i ti si lijepa. – vratio sam se u ritam.
Hvala – rekla je pocrvenjevši u licu
…
E, tako je to.
Instikt nikada ne gubiš, možda nekada otupi ali on je uvijek tu.
Spreman.
…
Zoe

Volili smo se tu večer.
Ona, lijepa francuskinja Zoe i ja, Stari Mariner, stari morski vuk.
…
Polutama sobe.
Poljupci.
Zagrljaji.
Strast.
Požuda.
Igra dvoje ljudi koji u tom trenutku imaju samo jedno drugo, dvoje ljudi koji nemaju što izgubiti.
Vrhunac.
Erupcija emocija.
Bila je mlada, ali nije nam to smetalo.
Meni možda malo u početku dok me nije opustila svojim dodirima, svojim dahom na mom vratu, prsima, trbuhu…
Prepustio sam joj se.
Nisam imao drugog izbora. Mislim… ma ne mislim ništa, bilo je fenomenalno…
A kiša je i dalje padala nad Brestom.
…
I uvijek vučem neku paralelu, ne mogu se riješiti te navike.
Brest
Barbara
Kiša
La chouffe
Plišani Medo
La Habana
Zoe
Plišani medo
Ona
Plišani Medo.
Taj plišanac, na onoj slici u La chouffeu, bio je okidač.
…
Jer ona me uvijek rastopi nekom svojom porukicom, nekakvom sličicom…
sličicom na kojoj se nalazi ona i gleda me, nasmiješena, lijepa poput francuskinje Zoe te večeri u Brestu,
sličicom kako leži na travi,
sličicom kako sjedi na ljuljački,
sličicom kako je zagrljena sa mnom, Starim Marinerom…
...

Sličicom kako je zagrljena s njenim Plišanim Medom.

...

…
E da, život me nekada zna dobro nagaziti.
Kao uostalom i sve nas….

Tih godina je bilo nekoliko oluja, nekoliko doista loših vremena. Ali navikao sam se na to. Nekoliko porata u Europi pa onda za Montreal. Znalo je biti opako, pogotovo u zimsko doba. Tada Atlantik uskuha i jednostavno ubija svom svojom silinom. Tada nas ne voli. I kao da se poigrava s nama; prvo nas pusti da mislimo kako smo prošli lišo a onda nas lomi svojom snagom, želi nam pokazati da smo mali, ništavni, da smo poput Odiseja kojeg je Posejdon u svojoj osveti bacio na otok Kirke…
…
Lisabon je jedan od mojih najdražih porata. Jednom smo zadili u njemu tri tjedna, i što reći; tamo sam proveo možda tri najbolja tjedna u životu. Vino, riba, žene…ljubav. Bio sam mlad, pun životnih očekivanja.
A ona mi ih je priuštila.
Libelinha.
I plovio sam Edenom.
S njom, ofkors.
…
To je bilo vrijeme bez interneta. Vrijeme u kojem smo bili opušteni, podatni, sretni… zaljubljeni… ali istinski zaljubljeni jedni u druge, vrijeme u kojem smo bili svoji…
Danas je sve laž.
Danas je sve ispraznost.
…
A Atlantik nas je čekao u svoj svojoj silini. Bojali smo se, to nije tajna. Bojali smo se i jedva smo se čekali dočepati Azora. Oni su nam bili spas, zaklon od bijesa Posejdona…
I u svom tom strahu, u drhtanju pred snagom prirode ja sam uvijek mislio na nju.
I osjećao je.
Osjećao sam njene usne koje su me dodirivale, njene ruke koje su me grlile… njene riječi koje su me raznosile na sve četiri strane svijeta…
„Volim te“.
I ja sam se raspadao.
…
Miris duhanskog dima ispunjavao je sobu, a ja sam gledao negdje u daljinu…zurio u strop. U polutami te sobe, sjene kreirane od naših tijela su se prelamale a ja sam se okrenuo na bok i gledao u nju.
Disala je ravnomjerno, lijepa kao što samo mladost može biti.
Ona i ja.
Baroque Lady i Stari Tovar.
Mariner.
Pomislih, Bože ista je kao Libelinha, lijepa portugeška iz nekih davnih dana, dana u kojima smo se opijali da bi preživjeli i spremno dočekali idući dan u kojem bi prkosno stali nasuprot bijesu Posejdona. U danu kojem smo bili muškarci, ratnici…i pomorci.
…
I tako… srce je moje puno ožiljaka, ožiljaka koji zarastaju ali i bole.
Uvijek bole.
I koliko god ja pokušavao zaboraviti, oni me podsjećaju na neke prošle dane.
Dane kada sam bio sretan samo kada bi je vidio, kada bi me ovlaš dotakla u prolazu…kada bi me pogledala. I poljubila, ofkors.
I svaki ima svoje ime…
I ovaj zadnji, ali znam, ne i posljednji.
Njen...
.....


( Lisabon, Anno Domini 1998.)

Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovno počnu svoj tok.
(Propovjednik, Proslov 6,7)
…
Jednu Oluju smo izbjegli. Kapetan je skrenuo kurs prema jugu i ta je ostala iza nas. Potom smo krenuli prema Gibraltaru misleći da je sve loše prošlo i da nas očekuje bonaca za dan-dva.
Ne i tada.
Kao otrovni žalac škorpiona, iduća nas je dohvatila u roku od par sati.
I bilo je ozbiljno. Nema kuhane hrane, nema spavanja.
Samo unezvjerene oči.
Brod se valja, vitar force 10, valovi od par metara a mi se ne damo.
…
A ja sam u mislima s njom, mojom Morskom Vilom i znam da ćemo se izvući.
Kako znam?
Pa jednostavno…još puno toga joj moram reći.
Moram joj reći da je još uvijek lijepa kao nekada, da mi nedostaje njen zvonki smijeh, njene usne kojima bi me znala ljubiti dok bi sidili na zidiću isprid Džaje, njene razigrane ruke, njeno šaputanje u uho i kad bi mi rekla da me voli.
Da, puno toga joj još imam reći…
…
Brodski lim škripi u jezivoj borbi s prirodom; valovi udaraju nesmiljenom žestinom a mi šutimo. Svak' sa svojim odlutalim mislima.
I tako tri dana.
…
Fascinantno je kako nakon takvih nevera nastupi zatišje, kako more zbonaca. Mirno je i čovjek bi rekao kako je nemoguće da je samo sat-dva ranije ta modra površina bila izbrazdana zastrašujućom olujom svih oluja…
…
A ja stojim na bandi o' broda i gledam u plavu vodenu površinu, idealno ravnu, bez ijednog nabora na njoj, kao kod svilenog pokrivača na postelji koju dijelimo. Ona i Ja.
I znam, sigurno znam da još nije vrime za partencu, da ću i ovaj put doći doma i reći joj koliko je volim.
I koliko mi nedostaje u svim tim noćima, noćima punih straha, noćima izmučenim beskrajnim valjanjem broda pod udarima vjetra sa Sjevera.
Da, i ovaj put dolazim doma da joj sve to kažem.
Njoj.
Mojoj Morskoj Vili.


(Atlantik, Rujan 2001, na putu od Nove Škotske prema Azorima)

Povratci s broda ponekad znaju biti traumatični, mislim, doletiš s drugog kraja svijeta di ti je do jučer dan bio noć a sada ti je noć zamijenila dan. I onda slijedi period aklimatizacije. Ali, navikao sam, više mi to nije toliki bed.

I tako……

… ustao sam, nisam mogao spavati, a i želja za cigaretom bila je jača od sna.

U mraku dnevne sobe pripalio sam duvan. Plamen žigice osvijetlio mi je lice na tren, i vidio sam svoj odraz u prozorskom staklu. Koja faca, taman za prepast se da ne znam da sam to ja.

Duboko sam uvukao prvi dim i sjeo na kauč ubacujući izgorjelo drvce u pepeljaru. Upalio sam TV.

Nogomet, južnoamerički...pa nekoliko programa TV sapunica, pa vijesti BBC-a...snooker, reklame, onda NBA, pa američki rugby, soft erotika, texas holdem poker.....

Tu sam se zaustavio. Lik je imao par sedmica i blefirao je opako. Ostali su bili neodlučni krenuti ili ne. Drugi igrač je tražio trećeg kralja.

Nije ga dobio, i na riveru je odustao kad je Lik podignuo ulog za 100.000. Ok. Zanimljivo je pratiti lica pokeraša.

Ugasio sam TV i krenuo pripraviti kavu pazeći da ne činim suvišnu buku. Dok sam čekao da voda uzavri, misli su me pomalo obuzimale, onako kao kad se magla spušta u kotlinu, i polako ali sigurno pokriva tlo ispod sebe.

Pogled mi je odlutao prema stoliću na kojem je cigareta pomalo dogorijevala u pepeljari i pomislio sam:

Život je upravo kao ova cigareta, polako ali neumitno prolazi ne ostavljajući nam vremena o razmišljanju što se dogodilo jučer, prije mjesec dana, prije godinu dana. Iznimno, u trenutcima samoće počnemo intenzivnije razmišljati o proteklom vremenu i zbrajati ono što smo napravili i ono što nismo.

Filozofija u rano jutro...ulio sam netom skuhanu kavu u šalicu i krenuo prema kauču. Pripalio sam još jednu, sad već treću cigaretu.

Puno pušim, rekoh sam sebi, onako poluglasno, trebalo bi to smanjiti. Nisam više palio TV, umjesto toga uključio sam računalo.

Portal ovaj, portal onaj, uglavnom sve je isto.

I ona….

- Haj.

- Haj. Znaš, lijepa si kao nekada.

I eto nas opet u labirintu.

Ona i ja.

Volim je, ali život je ponekad kompliciran.

Tu mač.

Sjećam se svog prvog snijega; bili smo osmoškolci i snijeg je pao taman za zimske praznike; gust i obilat padao je u krpama.

Živo čudo, reći će netko, snijeg k'o snijeg.

Istina, ali ne i kad živiš u Splitu. Ne Dalmaciji, jer Dalmacija je širok pojam, zna tu biti snijega posebno u Zagori, nego baš u Splitu. I evo se mislim, u moje 52 godine sjećam se možda tri ili četiri ono poštena snijega.

A te godine je bio i prvi veliki Luna park u mome životu, blizu mjesta gdje sam stanovao, sa svim onim autima na sudaranje, avionima koji se spuštaju i dižu na manicu, ringišpilom, fliperima i svjetskim glazbenim numerama.

Te godine sam se i prvi put zaljubio, onako pošteno, u jednu Sanju iz razreda. Išli smo doma sa đačkim knjižicama, gledajući ocjene tko je koliko dobio na kraju polugodišta, mi, prvašići i cijeli svijet je bio naš. Čak sam se usudio Sanju gađat grudom snijega, iz gomile da ne vidi da sam to bio ja ma je isto znala tko je jer me je nakon 10 metara sasula grudom u glavu a mene nije bilo briga da me je gađala i s kamenom. Što ti je ljubav.

A te noći čula se glazba s Luna parka, vrhunske numere ondašnje pop svjetske glazbe, Mamy Blue, pjesma koja me i danas vrati u to vrijeme, vrijeme mog prvog snijega i prve ljubavi, Sanje iz prvog be.

Eto, danas mi je to palo na pamet, mislim, puste najave snijega a opet u Splitu – ništa.

.......

A nju vidim često na društvenim mrežama, ne Sanju iz prvog be, nego moju Zagrepčanku s Trešnjevke.

I nadam se da je našla svoj mir, onako kako mi je i rekla kad smo se zadnji put čuli...

.......

A sad ide Mamy Blue…

Pronašao sam ga jedne večeri
Na putu za Nigdje
U maloj, zabačenoj uličici
Popločanoj sjetom.

Ležalo je u malenoj lokvici
Mokro od Jesenje kiše
Napuknuto
Okrhnuto
Ispucano
Izmučeno
Sagnuo sam se, uzeo ga i stavio među dlanove.
I osjetio sam kako je zakucalo…
………………………..
Pronašao sam te večeri
Maleno srce od papira
I nosio ga sa sobom gdje god bi krenuo navigati.
Dlanove nisam odvajao
Strahujući da bi moglo odletjeti
Nošeno vjetrom sa Sjevera.
Vjetrom koji krene kao Lahor
Pirkajući lagano i obazrivo
Pazeći da ne raspuše srebrne pahuljice Maslačka
Daleko.

……………….
Pronašao sam jedne večeri
Malo Srce od Papira
Jedne sumorne, jesenske večeri.
Pokrio sam ga dlanovima da ga ugrijem
Nosio ga svugdje sa sobom.
I nisam otvarao dlanove.
Do pred neki dan.
…………………
Zaboravio sam da Bura zna zapuhati iznenada…

Kava je jedna od najvažnijih stvari u životu Dalmatinca.
Ona prva, jutarnja, jaka, koja te budi i određuje ti
kvalitetu dana.
Ja je pijem na jednom mjestu, gdje se uglavnom
skupljaju šljakeri, poneki bajker i moj frend.
Ali, nije kava tema moje priče.
Tema je, kao i uvijek, Ona.
Samo,ovoga puta, Ona je malo drugačija.
.............................................
Prvi srk kave, i mobitel zvoni.
Metnija sam zvuk motora kao ringtone. ono kad ga verglaš na manicu.
Na displeju-njen broj.
Dubravka.
Kako se čovik u tim trenutcima nekako razgali, nekako
ga prožme neka milina, a kroz vene mu krv počne ubrzano teći...
Jer, uspomene naviru, uspomene na Dubu, kako san je od dragosti zva.
I, na ono šta san doživija s njom.
.......................................................
Noć je bila nekako divlja, puna alkohola i još koječega...
Ona, s druge strane šanka, a ja nasuprot nje.
Ona mlada, s prekrasnom dugom kosom (plela je u rep),
a ja, sredovječni maritimo, u portu nakon nekog vremena...
Kako se to dogodilo, ni sam ne znam.
Samo se sjećam ljubavnog zagrljaja negdje kod nje i kako sam je razodjevao i ljubio njene velike grudi
a ona se izvijala pod naletima strasti i potpuno predavala meni, Starom Tovaru.
S njom je sve bilo kao u nekom snu, kao da lebdiš iznad bonacom učvršćene uvale mora,
i vidiš ribe i ljude kako žive u jednoj neponovljivoj harmoniji mira.
Dube me je izluđivala, svojim rukama, grudima,
jezikom, onim njenim nestašnim jezikom koji je jezdio mojim nagim tijelom dovodeći me u potpunu nirvanu...
Predavala se potpuno, uzimala me čitavoga, pa me puštala od sebe, ponovo privlačila, gurala u ambise nedoživljenog tjelesnogužitka,
a onda plakala od strasti u smiraju doživljenog vrhunca.
Moja mala Dube.
.............................

Ustajem se, i pazim da je ne probudim.
Nekako mi se pogled zaustavija na njoj...
Bože, kako je bila prelijepa, s onom raspletenom dugom kosom,
polunaga...
Onako, kao Helena, najljepša žena zbog koje je počeo Trojanski rat.
Odlazim.
Zatvaram vrata, tiho, kao lupež.
Tako se i osjećam.
.......................................
Mob zvoni.
Prihvaćam poziv.
"Ej, mali, Dube je..."
.........................................
Kako čoviku triba malo da bi bija neizmjerno sretan u životu.

(...monolozi Starog Tovara...)

Znaš...kad jednoga dana
prođe i ovo vrelo ljeto
i kad cvrčci utihnu
ne budeći me jutrom,
a još jedna jesen
pokuca na naša životna vrata,
otići ću
na svoj posljednji vijađ.
u svom starom kaputu,
izlizanim cipelama
i s kovčegom ispunjenog
ljubavnim sjećanjima,
satkanih od svih onih sretnih trenutaka
provedenih s tobom.

I neću se osvrnuti niti jednom...

(...monolozi Starog Tovara...)

(...ili priča iz Zone Sumraka...)

Kad nisam na brodu a lito je, doma se vraćam uvik u istu uru, kasno popodne ili predvečer, kako hoćete. S plaže, ofkors, šugaman priko ramena, kratke gaće, šlape i sunčane očale. I prije nego uđen u zgradu, opletem par pivkana sa lokalnim pijancima u kvartu. Naručimo piće i palamudimo o svemu: sportu, ženama, politici, seksu i tako u krug. Umoran sam od sunca, slabo marenda, pa me par pivkana već uvati i osjećan se baj-baj, lebdim, dobro mi je, čak bolje nego kad bi u srednjoj školi zapalili džoju i onda to podebljali Debitom.
Vrime je za poć doma i ja se opraštam sa kvartovskom bagrom, a to je stoka koja može polokat kišu Isusovu. Iden prema zgradi, ulazin u portun.
Odjednom osjetim neku neprirodnu tišinu. Ka da je sve do maločas bilo glasno, bilo živo, a sad se utišalo.
Penjem se uz stube, 8 katova a lifta nema. Molio bih vas da ovom prilikom pokušate pogoditi na kojem živim ja...
Prizemlje, šuška se iza vrata, pomiču se špijunke. Nisam paranoičan, ali mislin da se ekipa zaključala iza svojih vrata i da me ćiri kroz rupicu. Prvi, drugi, treći kat, sve je isto...A onda na četvrtom, na vratima ona...gospođa iz Metropole, friško useljena, u tajcama i nekoj majičetini, zaliva cviće, a dojke joj gotovo ispale...Meni skoro pa neugodno. Sve gledan u stranu, al ovo je đava, eto je:
"Gospon Max, pa kak ste kaj? Jel to s plaže, ne?"
Mislin se, a ne, vraćan se s večernje mise s šugamanon priko ramena...a je ima dobre ćiće...
" Ma s koje plaže gospođo, krvavo van ja radin...nisan van ja ka ovi ostali šta češu niku stvar po cili dan..."- tučen joj kontru onako u po gasa.
Ona mi se primiče, osjećan njen miris, mislin da je bvlgari omnia, a ja bižin uza zid.
"Ajte na bićerin"-kaže ona.
Ajme judi moji, ča ona smišno to govori - bićerin. Ka da ja rečen - štrukle.
"Ma diću sad-kažen joj. S posla san, a drugi put....
Ona ništa ne govori. Gleda kako se penjen gori, a iman još pola puta prevalit. Mahne mi. Mahnem i ja.
Na petom me presretne Bucmasta.
"A je đavlija ova. Kaš je kresnit?"
Ja gledam u Bucmastu ka da gledan iz tuđe glave.
"A issa ti....Nis ti sva svoja, a? "
Bucka mi ne da proći. Ona livo ja desno. Ona desno ja livo.
"Ma nabijem te-kažen joj"
"Kaj ste rekli gospon Max?-čujen gospođu iz metropole.
"Ma ništa vama"-govorin ja i prokinen Bucku šakon u rame.
Ona mi vrati, a ja se skoro strovalin po tleju. Je luda mislin se. Dižen se i iden dalje. Na šeston čujen hihot iza vrata.
Pa benti iruda, di ja to živin?
Mislin se, jel ovako u svakoj zgradi?
Je li te ljudi izbjegavaju, je li ti se nabacuju, je li te žele iskoristiti na ovaj ili onaj način....Koliko pitanja, a ja umoran ka pas.
Sutra , sutra ćemo razmišljati, amo ća pod tuš, pročitati novine i leć.
Jerbo, sutra je novi dan, novi doživljaj...
S mojim lokalnim pijančinama, i mojim susjedima u istoj ulici, na istoj adresi.......

U zgradi bez broja....

...dodirujemo se ispraznim riječima.
Osjećaj poput osamljenog mjesta
na kraju grada,
posljednje autobusne stanice
gdje silaze samo Razočarani.

Viđam te... pričamo...
ali kao da te ne poznajem više.
Osjećam da više ne pripadaš meni
I da su one nevidljive strune popustile,
pokidale se.

Nekada smo ih znali pokrpati,
tihim šaputanjem u rano jutro
na izgužvanoj postelji,
slušajući zvukove kišnih kapi iz praznih kaleta
okupanih opskurnim svjetlom kandelabra.

Nekada.
Ne više...

Kao na Balu Nedodirljivih
Skrivenih lica pod maskama Venecianama,
Tražimo se, okruženi visokim zidovima nepovjerenja
Ukrašenih slikama Moćnika.
Dvorana odjekuje šaputanjem koje povremeno prelazi u hihot.
A koraci po drvenom podu jednolični su, dosadni.
Razmišljam na tren o ispraznosti postojanja, ali samo kratko.
Dodir me vraća u stvarnost,
Gotovo leden, vlažan, nekako nestvaran.
Osvrćem se, ali te ne vidim.
Maske su posvuda oko mene.
Maske.
Lijepe ili manje lijepe, kriju Namjere, kriju Istinu.
Kriju sve što želimo.
Al' ne zauvijek.
...............................
Izlazim kroz vrata u gluhu noć, tamnu i zastrašujuću.
Bez Maske.
Bez Lica.
Ne čujem više ni glasove, ni smijeh ni hihot.
Sve je ostalo iza mene, iza zatvorenih vrata.
Uzdah... korak i krećem.
U noć.

Prostorija u Ćumezu je bila zadimljena, ispunjena mirisom alkohola, teških začina i kanabisa.
I španjolske glazbe.
Imala je predivan glas, onako... dubok, grlen, glas koji se stapao sa zvukom glazbe koja je nastajala prebiranjem po žicama gitare omanjeg Španjolca, glas koji je dominirao prostorijom.
Pjesma je govorila o ljubavi, nesretnoj, ofkors.
Ja i ne znam postoji li koja sretna...
Ali nije samo glas bio taj koji je privlačio pažnju u prostoriji;
Inez je i izgledala božanstveno: punih usana, crvenih poput torrerovog plašta, tamnoputa, crne kose skupljene na vrhu glave...živi spomenik svojim precima... Maorima, najvjerovatnije.
Muk, nastao nakon što je završila s pjevanjem, potrajao je neko vrijeme.
Prekinulo ga je urlanje rulje i gromoglasni povici Meksikanaca koji su navratili u Ćumez na nekoliko pića prije povratka kući.
- Cerveza - rekao sam Debelom Panchu koji je iza šanka brisao netom oprane čaše s prljavom krpom.
Bez riječi, otvorio je bocu i stavio je ispred mene skupa s čašom , maloprije tretiranom s krpom nalik na otirač za noge.
Uzeo sam samo bocu.
A onda, njen miris mi je dopro do nosnica, razbijajući vonj neopranih tijela, duhanskog dima i prženog chillija.
- Tequila, por favor. Na račun Gringosa.
Inez. S fenomenalnim glasom...i još koječim.
Pogledao sam je.
Pogledala me je.
Nasmiješena, bila je još ljepša.


Malaguena salerosa.
Y decirte nina hermosa
Eres linda y hechicera,
Eue eres linda y hechicera,
Como el candor de una rosa...

...a mi smo tražili jedno drugo...
usnama, dodirima, dahom....
i bila je to noć
kad jednostavno poželiš da jutro nikad ne svane.


Nikad se više nisam vratio u Manzanillo.
I nikada više nisam vidio Inez.
Danas...danas su moji putevi drugačiji.
Vrijeme prolazi.
Sjećanja blijede, više nisu kristalno jasna
i podsjećaju me na zamagljeno staklo kroz kojeg vidim samo konture,
samo obrise nečega što postoji Tamo, iza Prozora Prošlosti.
I bojim se obrisati to staklo.
Da...siguran sam, neću ga obrisati.
Ne još....


Laku noć, Inez.

počinje kao i svako drugo.
postelja...ti..ja...
uvlačiš mi se u krilo okrenuta leđima, lagano meškoljiš, namještaš.
otkrivam ti rame, meko...podatno...golo.
i utiskujem poljubac u njega.
posebna si,
i dok sneno sanjariš u ovo prohladno februarsko jutro
tražeći onu mrvu ljubavi koja nas spaja, drži, ne pušta...
ja te promatram...
nisi se prominila sve ove godine.
uvik ista, ponekad naporna...
al' jedinstvena.
i uvik volin čuti ono
...volin te, Tovare...
pročitati u sms-u
...ej, mačak, di si...
da, promatram te i šutim.
jer ponekad šutnjom kažemo više nego da pričamo cili dan.

..........................

ustajem se...idem raditi.
aj...još koji misec pa doma.
onda ćemo se voliti onako kako znamo samo nas dvoje.
do tada...ostaju mi poruke.
one tvoje,
nježne, prepune osjećaja...
ljubavne.
...volin te, Tovare...

S osmijehom se spuštan u makinju...

Ne volim kišu. Onaj mokri, vlažni zrak, nizak tlak i neizbježno jugo.
Stvara mi nekakav osjećaj depresije, baca me u "balun".
Ali, ponekad duša vapi za kišom, za gnjilim jugom...
Stanje Duha nam diktira i kakvo vrijeme nam odgovara u određenom trenutku.
Trenutno sam "Kišni tip", krepana pantagana, fjaka na najjače ...
I.......ne da mi se ništa

Poslije Marine, ništa nije bilo kao prije.
Ispraznost, ispraznost i ispraznost.
I kao što reče Propovjednik u svojoj knjizi (1.7):
"Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja;
odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok."
I ja sam shvatio da život mora krenuti dalje, da nije stao s njenim odlaskom.
Samo se zatvorilo jedno poglavlje moga života.
I, vjerojatno se nikada neće ponoviti takva ljubav.

A život je išao uobičajenim tijekom.
Posao, odnosno brod, pa doma, pa opet tako....
Izlaske vanka sam sveo na minimum.
Odlaske u Mali Dućan nisam mogao ignorirati.
Ona Karolina sa frižidera me proždirala pogledom.
A ja bi samo kupija duvan, pivu, kruv i dva'est deka podriguše...
A Karolinu nisan obadava dva posto.
U veze se nisam upuštao...čekao sam da Vrijeme učini svoje.

Vrijeme je učinilo svoje.
Kerberi moje Duše bili su slobodni, Dveri su bile otvorene.
Osjetio sam kako je kroz njih puhnuo lagani vjetrić, lahor
i istisnuo onu učmalost koja se nagomilala i pritiskala me,
prijeteći da će me povući u Bezdan Ludila...u prostor bez budućnosti.
Sjećanja su pomalo blijedila.
Ali, ja je nisam zaboravio.
Samo sam potisnuo misli na Nju u najdalji kutak svoje memorije....

(Monolozi Starog Tovara)

riječi...
pisane ili izgovorene,
jače su od bilo čega na svijetu.
riječi...
uokvirene u smisao...
riječi...
ukapljene u stih.
riječi...
samo one dvije.
tople.
iskrene.
nježne.

poput tebe.
one, koje pomiču linije Neograničenog.

...volim te...

Inspiriran dokumentarnim filmom Modri kavez naše mlade režiserke Brune Bajić, koja je donekle približila problematiku pomoračkog života i njihovih obitelji, napisao sam kratki uradak Obična gradska priča.
Osvrnuo bih se na film koji obiluje lijepim ali i tužnim trenucima, jer takav je naš život, život onih koji nisu „ni živi ni mrtvi“ (Hay tres tipos de hombres, los vivos, los muertes y los que navegan- Socrates). Po meni jedan od najboljih dokumentarnih filmova hrvatske produkcije, pogotovo ako znamo da je to i prvijenac mlade Brune.
Svi vi poznajete nekog pomorca, ako već nije iz vaše obitelji onda je vjerojatno prijatelj ili 'pak površni poznanik. Ali, koliko u stvari poznajete te ljude? Koliko poznajete njihov život?
Sukus stvari je da je neizbježno imati nekakav ventil rasterećenja, inače pucaš po šavovima. Dok si mlađi, puno je lakše. Kasnije stvari postaju puno teže, kompliciranije, i svaki odlazak na brod je posebno težak, rekao bih sve teži i teži od prethodnog puta.
Svaki put kad ulazim u avion, pitam se je li to onaj koji me neće dovesti na cilj. Pirati, teroristi, zemlje Centralne Afrike, Perzijskog Zaljeva, loša ishrana, vrućine od 50 Celzijevih stupnjeva, komarci koji prenose malariju, insekti, ubojice, sve je to dio naših života, nekada više zastupljeni, nekada manje, ali uglavnom to nas prati većim dijelom godine.
Gledam recimo neke svoje kolege, jednostavno ne funkcioniraju bez alkohola. Možda neko kratko vrijeme, nakon toga postaju razdražljivi.
Neki se jednostavno povlače u sebe.
Ja pišem
Znam, nisu to neki uratci, ali pomažu mi da prebrodim.
I da, nekada su opako tužni kao i ovaj posljednji, ali to je samo jedan način bijega od stresa, od svakodnevnice.
Sve dok ne dođem doma.
A onda sam onaj stari.
Pozdrav svima koji me čitaju, a i onim drugima.
:)

Pada već danima.

Ona dosadna, sumorna i depresivna dalmatinska kiša.

Fjaka na najjače.

Jutro se budi; lijeno se proteže poput žene u postelji, pokriveno sivim, teškim oblacima punim vode koja se jedva čeka stuštiti na već dobro natopljenu zemlju.

Koma. Taman za tiho se provući kroz Vrata Snova i otići opet Tamo...

..........

Ne sjećam se više njenog lica, ostalo je negdje u praznini prostora.

Ne sjećam se više ni njenih poljubaca.

Ni dodira.

Sve je ispraznost.

.........

... a čekamo se.

Cijeli život nam prolazi u čekanju

Ona mene s broda, a ja da dođem doma.

Mislim, ima to svoje čari.

A i navikli smo se.

More nas je naviklo.

Ono koje spaja i razdvaja u isti tren.

.........

Volim te, Marina.

...........

..........

Čudan je to osjećaj dok ploviš velikim morem. Dokle god seže pogled pruža se nepregledna vodena masa; nekad zna biti pitoma, mirna i umiljata poput djeteta kad želi da mu kupiš novu igračku. Nekad je 'pak okrutna, divlja i nepredvidiva poput ribe koja bježi pred svojim lovcem. Pa isto nekako razmišljam, opak je to osjećaj lomiti tu veliku vodu, otvoreno joj se suprostaviti, uhvatiti u koštac s njom. I volim ga, volim taj osjećaj, volim tu borbu Davida i Golijata. Daje mi osjećaj nesputanosti, osjećaj moćnosti.
......................
Nekako se, kad dođem na brod, otuđim od svega. Najgora je samoća. I odabir glazbe.
......................
Kopamo u River Lekkiu već 3 mjeseca. Život se uglavnom svodi na odlazak u makinju, usput nešto pojesti i natrag u kabinu.
Život dostojan Remetinca.
.........................
Neki dan sam razmišljao o suicidu. U stvari, promišljao sam što čovjeka tjera na taj čin. Mislim da je to onda kada dođeš do spoznaje da nemaš više živjeti za nešto. Ili nekoga. Kada ti je svejedno. Opak osjećaj.
.......................
Pada mi na pamet jedan događaj, ono kad su bile gradele ima dva mjeseca, mesina, riba, nekakvi ražnjići, svašta nešto. I pivkan. I vino. Sjedimo na palubi, jedemo, pijemo, dobro nam je. Valjda. Ne brigamo za komarce i malariju, otupili smo. Imamo i nekakvu stražu na brodu, nekakvi specijalci u šlapama s kalašima jugoslavenske proizvodnje. Vole se i oni mašit za čašicu, vole vino uglavnom. Upoznajem se s jednim od njih, nekakav njihov commander. Spika ide ovako, odakle si, kako se zoveš i tako to. Nakon litre vina faca me zove po imenu i hoće da mi pokaže nešto. Vadi mobitel i pokazuje mi nekakav video, nešto jezivo....Negdje u džungli na sjeveru oni luđaci iz Boko Harama uhvatili nekog lika, po njegovoj priči to mu je bio kolega, i onda mu odsjecaju glavu. Nožem. Gledam i ne vjerujem vlastitim očima.
Nevjerojatno u kakvom svijetu živimo.
........................
Ona je strpljiva. Ima razumijevanja za ovo, i to me veseli.
Kako se osjeća u sebi....e to je već nešto drugo. Nadam se samo da je ne povrijeđujem.
.........................
Svira Balašević i Ringišpil. Stavljam ga na repeat. Još dva tjedna, ide to sve po planu.
.........................
Nemam više pisati kome. Možda je vrijeme za neku knjigu. Za nekakva sabrana razmišljanja, neke monologe Starog Tovara.
Samo čekam okidač.
........................
......bez tebe drveni konjići tužno stoje...
.......................
A čovjek griješi dok je živ. I ne uči iz toga.
Barem ja.
Stari Tovar.

Dolazin u Twistera s Drugaricom. Liti je šank i vanka, na štekatu. bolje rečeno - koktel-bar. Vruće je za popizdit a ja žedan ka pas.
Koktel? - pita me moja bolja i lipša polovica.
Aha...moš mislit...to je za fine guzice, metroseksualce i "ljude u odijelima".
A znaš di san ja u toj priči. Ja ću udrit pivkana....
A ona bi provala nešto...aj opleti Sex on The Beach - preporučan.
Aha....moš mislit - odgovara ona - to je za napaljene Đikane.
Ja kao iskusni koktelaš ne popuštam.
Oš onda Singapore Sling?
Šta je to?
Neman pojma - valjda nešto iz Singapora. Sajla maybe......
Ma da?- kaže ona sa smješkom. Mislila sam da je iz Mexica. Al, ajd, kad preporučaš....ako ništa može nam zatribat za šlepat auto.
I tako.....
Ona Singapore Sling, a ja Leffe Blond. Ledeno. Orošeno.
Dobitna kombinacija za vrilu litnju noć...

Ponovo pijem kavu u Queena, mjestu gdje šljakeri navraćaju iz istog razloga kao i ja, a tu i tamo se skupe bajkeri, kao i moj frend.
Osoblje se promijenilo, nema više Ćićoline, nema Bucke. Od nove konobarice čujem da je Bucka otišla s nekim Hercegovcem u Metropolu, navodno je lik nekakav biznismen, nešto kao bavi se uvozom namještaja. Neka, a isto mi fali njena zajebancija i njeno pilanje o mojim drugaricama. Bože, je bi me znala satrat...
..............
Iskrcaj je bio u Nigeriji; najprije smo išli dvi ure od broda na kraj s malim, brzim brodom. Tamo nas je dočekao otužan pogled na porat i smrad smeća koje je ležalo na nekoliko hrpi čekajući da se transportira negdje, valjda di će manje smrditi. Improvizirana kapija sa željeznim kontejnerom kao neslužbenim graničnim prijelazom dočekala nas je u svom punom sjaju; tri lika sa crvenim beretkama i kalašima jugoslavenske proizvodnje,čije mi je porijeklo odao vojnik koji nas je „čuvao“ na brodu dok smo nasipali močvaru. I agent, naravno, koji nam je donio putovnice i svojski se trudio izgovoriti imena i prezimena mojih kolega belgijsko-holandskih korijena. Nije se proslavio. Nakon kratkog zadržavanja, upisivanja u nekakvu bilježnicu crvenih, tvrdih korica, krenuli smo prema aerodromu. U jednom vozilu mi, za nama vojna pratnja. Nevjerojatno, za čas se vratiš 70-ak godina u prošlost, ne treba ti vremeplov, mislim se....
................
Nije me čekala ovaj put.
Mada bih volio da je.
Jbg, ne možeš svaki put dobit ono što bi želio.
................
Milijardu ljudi, automobila, motora....to je bila slika Lagosa to poslijepodne. Mravinjak. Cesta katastrofa. Vozač nas je provlačio kroz nekakve oputine, zemljane kaldrme. Na cestama stari Leylandi i Mackovi, iz nekakve humanitarne pomoći od prije milijun godina, valjda.... Ogromna crnkinja, obilata na svim strateškim mjestima, nosila je na glavi nekakav ogroman pladanj sa sto kila kruha, rekao bih, a djeca su se vraćala iz škole, odjevena u uniforme. Lijepo, pomislim. Ovako sam i ja nekada nosio zelenu kecelju...
Lijepi neki ljudi, prijateljski raspoloženi.
....................
Volim je. Ali ne svaki put. Ne volim osjećaj sputanosti.
....................
Približavanje aerodromu mijenja i sliku Grada. Već se vidi razlika između prašnjavog predgrađa i nečega što pokušava ići u korak sa svjetskim metropolama. Nema potleušica s krovovima od lima, gradnja je puno bolja, cigla, crijepovi. Nema gužve, to je važno.
Odbor za doček je Nigerijka srednjih godina, širokih bokova i mesnata lica, samo što ne frflja dok priča.... Engleski joj je vrlo dobar i dok čekamo da se ostali čekiraju pita me da kakav tip žena volim. Odgovaram sa „nema te koje ja ne volim“, a ona se smješka...Nudi mi provod ako ostanem a tada se ja smješkam...
Ručna provjera prtljage, tri generala i generalica koja je na tren zakunjala, vjerojatno od umora i dosade, prpaju nam torbe tražeći tko zna što.
Prolazimo sve „punktove“ provjere uključujući i imigraciju. Neloše, ide dobro, mislim se.
Hehe, je, ali sve do zadnje prepreke.....
.....................
Mislim na nju često. Ona i ne zna koliko mi znači.
U onim trenucima samoće, lošeg vremena, stresnih situacija....
Možda je i bolje da je tako.
......................
Lik kao iz Tarantinovih filmova zaustavlja me na zadnjem check-pointu. Pedeset....možda i šezdeset godina star, mršav u maskirnoj uniformi, crvena beretka, žuti zubi i tetejac za pasom. Ovo s tetejcem sam izmislio, imao je neku geveru a meni je tetejac prvo pao na pamet. Ne znam zašto.
„Keć, keć du ju hab e keć ?“
Šta ovi lupeta, mislim se. Ne razumijem – kažem potpuno kul.
Dolar, euro, keć, keć.
Aaaa, cash (keš), na to misli.... Kažem da nemam ni cente. Lagano skeniranje od strane Mršavoga. Gledamo se uzajamno. Ja ne skidam pogled s njegove face, pada mi napamet priča kako je jedan od takvih pretražio jednog našega , našao mu 30 dolara u džepu i hladno zaplijenio ...ono...ovo je sad moje.
Ma jebeš 30 dolara, jebeš i 300...samo da već jednom prođeš dalje.
Mršavi mi daje mot da prolazim.
I ja prolazim dalje.
...........................
Haj.
Haj.
I ne treba nam puno, sve se zna.......
.............................
Daj nam rundu, kažem lijepoj crnkinji koja je radila u baru. Gledam je, baš je lijepa. Crna je za poludit, ali ima predivne crte lica. Ime napisano na pločici koju je nosila kao osoblje lokala davno sam zaboravio. Ona se osmjehuje, pita odakle sam. Kroacija, kažem. Ne znači joj to mnogo. Da, pitanja i odgovori u nekoj konverzaciji koja ne znači ništa. Čista kurtoazija. Razmjenjujemo dobra; njoj novci, nama pivo.
Polazak i dolazak, baš kao i tisuću puta do sada.
............................
Ne ide nam u posljednje vrijeme baš kako bi trebalo. Ne javljamo se jedno drugome. Valjda je to onaj loš period koji povremeno naleti, ka reful juga.
Bit će bolje, mislim se.
Vjerojatno hoće.
Da...vjerojatno hoće.
Južina nikada ne potraje dugo........

Ljetni sam tip, što znači da mi je +36 Celzijusa skroz normalno okruženje u kojemu najbolje funkcioniram. Kratke hlače, šlape, majca na špaline i banuše, to je ono što me čini sretnim. I kad prođe Bablje ljeto, uvijek me hvata neko neraspoloženje, neka tuga koju pojačava sivilo jeseni, dosadne kiše i razodjevena stabla...

.......................

Mali bistro je bio gotovo prazan; konobarica, dva tramvajska konduktera i ja.... Nekada i volim samoću, volim osamljenost, volim onaj nevidljivi zid koji me čuva od ludila svakodnevnice . Volim ga, jer sam onda dalek za sve, i za sebe, ofkors. A kad sam dalek, onda sam i miran, staložen, onda sam i nedodirljiv.

Onda mi misli vrludaju, i volim ih vratiti unatrag, na neodređenu vremensku udaljenost, samo neka idu i neka nesputane lebde kroz prošlost....

.............

Jednom smo se skoro potopili, mislim da je bilo nekako jesensko doba, a Atlantik je tada uskuhao. Obično bi vozili brzinom od oko 18 čvorova na sat, a taj dan smo učinili 4 milje u cijeli dan. Bilo je gadno. 12 force, to je sigurna karta za pakao. Da ne duljim, skoro nam se ugasila makinja. I to bi bilo to.

Fascinantno je kako poslije takvih oluja nastupi lijepo vrijeme. Tako je i u životu. Oluja, pa bonaca. Pa opet oluja. Pa opet bonaca. I tako u nedogled, smjenjuju se lijepa i ružna vremena.

A kod mene je Samoća konstantna, što da kažem...

.....................

Bistro se nije napunio ni za dva sata što sam sjedio ondje. Tu i tamo bi nekakav slučajni prolaznik navratio i popio gemišt.

Konobarica, sredovječna milfača mi je uputila nekoliko puta zamišljen pogled, ignorirao sam ga samoćom.

J. je kasnila. Promislio sam da joj se nešto nije dogodilo na putu, ali ubrzo sam odbacio takve misli. Pozitiva je bitna u cijeloj životnoj priči. Ni sms. Oke, rekoh sam sebi, doći će.

................

Assab je vukojebina u Etiopiji. Barem je onda bio, u vrijeme kad smo plovili s general cargom. Sjećam se tog izlaska, jadne potleušice i sobe s jednim krevetom, bez tekuće vode...I da, ogromnog ventilatora na stropu koji se činio kao da će svaki tren otpasti i zamlatiti nas poput avionske elise.

Ona je bila crna, oke ne baš k'o ugljen, ali s nedefiniranim tjelesnim mirisom, pomalo otužnim, bez mogućnosti napredovanja u svome poslu. Sjedili smo i gledali se. Neka djeca su nam donijela pivo s čudnom etiketom i coca-colu, ali u bočicama od 3dl, onim pravim američkim, debelog stakla. Popio sam tu colu, ostavio 20 dolara i vratio se na brod. Sve skupa mi je bilo gadljivo.

.....................

Naručio sam jeger, sredovječna mi ga je donijela skupa s računom. Ruke su joj izgledale staro, mislim starije nego što bi trebale biti. Takav je posao, tu se ne može baš ništa učiniti.

Pogledah u mob, a ovaj ništa ne govori. Za trenutak je bilo tako, a onda iskoči porukica:

„Nemrem doći večeras, nekaj je iskrslo“.

J.

...................

E, 'bemti takvu sreću.

Danas nije dan za umjetnike....

Često letim zrakoplovom, ono, takva mi je priroda posla. I često sam na Plesu, vremena ima za zapaliti cigaret....

.......

...a dan je bio prekrasan, sunčan, osvježavajući. Klupa ispred ulaza u zgradu, sunce, cigaret...ma milina....

I sjedim tako, jel', uživam u blagodatima vremena u Metropoli, i razmišljam....

O svemu.

O životu....

O pticama....

O Moru......

O Tangu....

O Vatri....

I o njoj, ofkors.

O Čoksici.

...................

Imate vatre gospon? – glas je dolazio s moje desne strane, onako zvonak, s purgerskim naglaskom.

Okrenem glavu, lijeno, sve kao da neću i pružim joj Zippa.

Upaljenog.

Hvala – reče, onako kroz nekakav podrugljiv smijeh. Vraća mi Zippa neoštećenog, to je bitno.

I pušimo mi tako. Ja, stari Tovar, koji čeka da mu avion poleti za koji sat i ona, purgerica s zagonetnim smješkom. Pušimo, i šutimo. Ja se naslonio leđima na zid, zatvorio oči i uživam u suncu. I vonjam njen parfem. Lijepo miriše, moram priznati, nije sladunjav miris, nego onako, malo teži, rekao bih – napaljiv.

I tako.......

Sjela mi je u krilo, zavukla svoje ruke ispod moje košulje i poljubila me....

Prihvatio sam, a tko ne bi....

Ljubila se lijepo, to volim kod žena, kada u onaj poljubac utisne sve emocije koje nosi u sebi tog trena. A Ona je davala i više od toga...

Zakrilila me kosom, dugom, tamnom, poput čokolade i šaputala u uho svašta...neke lijepe stvari, sitne perverzije...

„Volim te, ludonja“ – reče dok se dizala i zamicala brzim korakom, ne okrećući se, naprosto bježeći od mene.

A ja sam ostao sjedeći na toj klupi ispred aerodromske zgrade, opet sam, s gorčinom u grlu, sa slankastim okusom njenih suza na svojim usnama...

I s njenim riječima, izrečenim tada, dok me je ljubila....

„Čekat ću te...“

Pratio sam je pogledom dok sam je mogao vidjeti, uspravan, ali pomalo uzdrmanih emocija i promislio kako smo ludi oboje....

Ja, stari marinero, duše izbrazdane ožiljcima životnih oluja, i Ona, moja lijepa Purgerica s klupe ispred zgrade.

.....moja Čoksica.

Teško mi idu ovi uvodni u posljednje vrijeme. Nekako mi se onda i ne da pisati, podijeliti s ovim širokim auditorijem svoje monologe Starog Tovara (:smajlić:). Pa ipak, još je ostala ona iskra koja tinja, fali joj samo lagani vjetrić, lahor, pa da se rasplamsa u nepredvidljivi oganj….

.......................

Meni je Zagreb najdraži u lito, nema velike gužve, stanovnici Metropole su na Jadranu, uglavnom, i što je najvažnije svugdje ima mista za parkirati auto. Istina, uvik mi onaj tramvaj stvara konfužjun, nikad ne znam kad ga propustit, kad ja imam prednost, al' to je tako kad u Splitu nema te sprave a ko bi sad opet gledao u prometna pravila, sveta linost, štaš…..

Jednom sam došao s autom na Jelačića plac, stoji šestica ( za Črnomerec, čini mi se), pa crveni Suzukić moje drugarice splitskih tabla, pa iza mene još jedan tramvaj, nemam pojma koji broj. A oli je bitno? Srića, zagrepčani su kulturni ljudi, biće su navikli na ovakve scene pa se nikor nije ni ošerva, u Splitu bi ti okrenuli auto na krov. Ma možda i ne bi. Nebitno, važnije mi je sad pronaći misto di smo se dogovorili za kavu. A to je već avantura. Dalmatinac u Zagrebu.

…………

„Haj“.

„Haj“.

„Si uspio naći bez problema“ – pita me ona.

„Ma iz prve“ –kažem ja, tko bi priznao da se vrtim uru oko kvarta.

Ona se smijulji. Hehe, ma moram priznat da je smišna, lipa štoviše. A pored osmijeha i zelenkastih očiju najviše me se dojmila duga kosa boje čokolade.

I tako…

Bilo mi je lijepo s njom, tamo u polutami kvartovskog kafića, gdje smo sjedili okrenuti jedno drugome, blizu, veoma blizu, ovlaš se dodirujući prstima, obrazima, šapućući tiho jedno drugome u uho…odgađajući poljubac sramežljivo dok je napetost rasla među nama.

……………..

„Želim da se stisnem uz tebe
Da te milujem
Da ti šapućem na uho bisere…“

..

Stari dobri Džoni.

……………

Izašli smo u toplu, ljetnu noć.

Bili smo ljubavnici vremena, ona, lijepa purgerica, Čoksica, kako sam je zvao, i ja, stari Maritimo, izbrazdan ožiljcima oluja utisnutih u vremeplov života.

Poljubio sam je.

Svidjelo joj se.

Uzvratila mi je.

Nevjerojatan osjećaj.

Vratio sam se u život.

Vratila me je u život.

Čoksica.

Znala je što radi.

Čoksica.

Unbelievable....

Zašto Chiara? Ma, prvo sam mislio staviti naslov Irish Pub, ali njeno ime mi se činilo nekako prikladnije.

..................

„E. Hladno je danas'“- kažem onako, između dva dima , dok smo stajali vani i poštivali zakon o nepušenju u zatvorenim prostorima. Nije loša, mislim se, dok se ona nećkala uključiti u konverzaciju.

„Italija?“ – pitam je.

„Si“ – kaže ona.

„Koje misto“ – pitam na engleskome.

„Genova, ali živim tu već neko vrijeme. I s društvom sam ovdje, samo da znaš“ – odgovara, a ja bi se zakleo da nikada nisam vidio takve oči. Zelene. Tanke obrve i usne, dvije lijepe jamice na obrazima. E, da, i to moram reći. Crnokosa je.

Genova....oke, lijepo.

Ona se smije, gricka donju usnu i cupka.

„Nisi odavde, vidim“ – kaže, gasi cigaret u onu kockastu pepeljaru punu pijeska, ulazi u pub i ostavlja me vani. Gledam za njom, mislim se, volio bih da se okrene i pogleda me.

...........................

Irish pub je jedno od mjesta u koja volim zalaziti kad izađem s broda. Kod nas nema onakvih kakve sam ja doživio. Dakle, mjesto gdje se obavezno služi Guinness i Kilkenny, gdje možete dobit nešto za pojesti, kao npr, Irish stew , koje je uređeno u tradicionalnom irskom stilu, jednostavno, mjesto gdje se dobro osjećam. E, i glazba uživo, makar jednom tjedno, violina obavezno. To je danas rijetkost, ali postoje zvučnici, laptop, download glazbe. Danas nastupa Adele - Someone like you... Da, nekada se moglo i pušiti unutra.....

.....................

Naravno da me je pogledala. A meni je bilo lijepo s njom, tada, u tom Irish pubu, dok je Adele pjevala o nekome poput tebe i dok smo se onako, ovlaš, dodirivali rukama i kušali crno pivo. I razmijenjivali životne priče, njen razvod, posao inženjera, vraćanje u normalu nakon teških trenutaka. I u svakom njenom pokretu tijela vidio sam opet nju, Crnokosu, njene zelene oči, one jamice na obrazima i osjećao te kao onda, u onoj našoj sobi prepunoj emocija, požude, u sobi gdje smo osuđeni na gorčinu ljubavi.

Izašli smo zajedno u hladnu belgijsku noć. Ona, moja bezimena družica, prelijepa Đenoveška, s jamicama na obrazima, tankim obrvama, i ja, stari maritimo, izbrazdan ožiljcima života, uvijek sam, uvijek dalek. Da, izašli smo i nije mi rekla kako se zove.

........................

Bila je živi seks, onako, lagano popunjena na strateškim mjestima, mediteranska ljepota žene u svoj svojoj punini, tijelo isklesano milijun puta rukom antičkih klesara. Voljeli smo se bez suzdržavanja, bez rezerve, bez ustručavanja; dvoje odraslih ljudi svjesni svoje požude, potreba. Svjesni, da smo tu sada i da je vrijeme stalo samo za nas dvoje...da smo izgubljeni u onom pravom svijetu, ali u ovom našem, svijetu osamljenih mi smo bili kralj i kraljica.

Da, ona je bila Kraljica. My Queen.

...........................

Volim citirati Propovjednika. A on kaže: Sve je ispraznost......

............................

„Chiara. Zovem se Chiara“.

A ja sam već bio na vratima. Zastao sam, zapalio cigaret i izašao. I nisam se okrenuo. Nisam mogao. Whatever....možda nekom drugom prilikom....

Što sam stariji sve me više pere nostalgija za nekim prošlim vremenima. Pogotovo kad putujem i kad sam na udaljenosti od 10.000 metara iznad zemlje. Znam, starim, svjestan sam toga i to me malo smeta. Ali lijepo mi se vratiti u prošlost, presložiti neke sličice i ponovo se sresti sa nekim osobama koje su mi bile drage. Poseban osjećaj je kada još i sretneš toga nekoga nakon milijun godina i kada se taj netko sjeti i tebe. Osmjehne ti se, a ti se upitaš je li i njoj kroz glavu prolaze iste misli kao i tebi, je li se i ona u tom trenutku vraća tamo, u to vrijeme.

...........

Bucka mi postaje naporna u posljednje vrijeme. Stalno neš prigovara, te di ti je ona Crnokosa, te ono: a šta sam ti ja rekla da će te ta otkantat ka staru krpu....brate mili dosadna je ka proliv. U stvari imam osjećaj da me kuva, ali čvrst sam, ne dopuštam sebi da miješam poluposlovne odnose i užitak ispijanja jutarnje kave.

„Di su novine“-pitam je.

„Eno ti ih tamo kod one gospoje“ – ono gospoje je nekako grubo naglasila. „Šteta što nije tvoj tip.“

„Nije moj tip“? mislin se, nema te koja nije moj tip.

„Ae, plavokosa je, a znan da te takve ne pale“

„Jesi se provala opiturat“ – sprdam je ufino. „Aj mogla si je pitat novine, viš da ne čita.“

„Da ne bi. Moš i sam. Protegni noge a i meni će bit zanimljivo gledat te.“

Hehe, mislim se, sam si ovo tražio. Ali oke, želja za upijanjem novih saznanja iz dnevnog tiska je prevladala, dignem se i uputim prema plavokosoj.

Uvijek sam imao instikt, nije to prazna spika, jednostavno imam osjećaj za nadolazeće nevolje. Samo što ga više ne slušam kao prije.

Ona je gledala u mene dok sam prilazio njenom stolu. Ne gledala nego me secirala. Plavokosa, nešto mlađa od mene, i nekako mi je bilo blizu da smo se družili negdje. Ili nekada.

„Jesu li novine slobodne“ – pitam je, a kazaljka instikta vrti na 3000 okretaja.

Ona se zapilji u mene. Ja onako stojim i čekam. Stojimo tako neko vrijeme. Ona se protegne u stolici i nastavi dalje zuriti.

Mislim se, da nije furešta. Pokušavam je uokviriti nekako, ali ništa, nula bodova. Stojimo tako neko vrijeme, to jest ja stojim ona sjedi. I zuri u mene. Sad i ja počinjem zuriti u nju. I tako zurimo oboje.

„I? Jesi li se sjetio?“

„Sjetio? Čega?“

„Ne čega nego koga.“

Pa i nisam baš – mislim se kako sam opet uletio u ovu spiku.

Čekaj, čekaj.....

„Ajde, razmisli“ – sad se već smješka i otkriva dvije jamice na obrazima.

„A u p....mat.... čekaj, Sandra, jel' tako. Grabim stolicu i sjedam nasuprot nje. Pa jebote...prvi poljubac prije sedamsto godina...“

I tako...

To je ono o čemu ja govorim. To je ono što me drži iznad vode.

......

„Ej, sve da ću te pitati“ - kažem joj dok smo sjedili u autu te večeri i dok sam motao trubu.

„E, reci“ – reče ona popravljajući grudnjak u koji je netom prije utrpala sise. Malo ih je savladala sila gravitacije, ali volim to.

„Sjećaš li se onog dana u Šumici,prije sedamsto godina, kad smo sjedili na zidiću i gledali se zaljubljeno. Imala si onu bijelu majicu kratkih rukava i nisi imala grudnjak. U stvari, nisi imala ni sise, kad malo bolje promislim. Držali smo se za ruke i onda sam nekako smogao snage da te poljubim, bez pitanja.“

„Sjećam“ reče nekako sjetno. „Bio si mršav ko' grana, i nosio si dugu kosu. Sve su te cure gledale ispod oka, bio si faca jer si svirao gitaru......“

............

Još je Sandra pričala o tome, a ja sam zurio nekako kroz nju i letio Vremeplovom natrag, u vrijeme bezbrižne mladosti, rock'n'rolla, plesnih podija, prvih ljubavi, u vrijeme kada smo se ćutili moćni, veliki, snažni, kada je cijeli svijet bio pod našim nogama, i kada nas ništa nije moglo spriječiti u našim naumima.

Vratio sam se u taj dan, kada smo sjedili na onom zidiću u Šumici i kada sam prvi put poljubio Sandru. Bila je nježna, onako malena, i uzvratila mi je poljubac. A ja sam odletio u svemir toga dana.

Da, vratio sam se u taj dan, u to vrijeme.

U vrijeme kada smo djeca bili mi....

...........

„Jack. Bez leda.“ - palim cigaret.

„E. Jesi je, a?“ – čujem je kroz hihot.

Kažem vam ja ljudi, a je naporna ova Bucka....