Sjećam se svog prvog snijega; bili smo osmoškolci i snijeg je pao taman za zimske praznike; gust i obilat padao je u krpama.

Živo čudo, reći će netko, snijeg k'o snijeg.

Istina, ali ne i kad živiš u Splitu. Ne Dalmaciji, jer Dalmacija je širok pojam, zna tu biti snijega posebno u Zagori, nego baš u Splitu. I evo se mislim, u moje 52 godine sjećam se možda tri ili četiri ono poštena snijega.

A te godine je bio i prvi veliki Luna park u mome životu, blizu mjesta gdje sam stanovao, sa svim onim autima na sudaranje, avionima koji se spuštaju i dižu na manicu, ringišpilom, fliperima i svjetskim glazbenim numerama.

Te godine sam se i prvi put zaljubio, onako pošteno, u jednu Sanju iz razreda. Išli smo doma sa đačkim knjižicama, gledajući ocjene tko je koliko dobio na kraju polugodišta, mi, prvašići i cijeli svijet je bio naš. Čak sam se usudio Sanju gađat grudom snijega, iz gomile da ne vidi da sam to bio ja ma je isto znala tko je jer me je nakon 10 metara sasula grudom u glavu a mene nije bilo briga da me je gađala i s kamenom. Što ti je ljubav.

A te noći čula se glazba s Luna parka, vrhunske numere ondašnje pop svjetske glazbe, Mamy Blue, pjesma koja me i danas vrati u to vrijeme, vrijeme mog prvog snijega i prve ljubavi, Sanje iz prvog be.

Eto, danas mi je to palo na pamet, mislim, puste najave snijega a opet u Splitu – ništa.

.......

A nju vidim često na društvenim mrežama, ne Sanju iz prvog be, nego moju Zagrepčanku s Trešnjevke.

I nadam se da je našla svoj mir, onako kako mi je i rekla kad smo se zadnji put čuli...

.......

A sad ide Mamy Blue…