Povratci s broda ponekad znaju biti traumatični, mislim, doletiš s drugog kraja svijeta di ti je do jučer dan bio noć a sada ti je noć zamijenila dan. I onda slijedi period aklimatizacije. Ali, navikao sam, više mi to nije toliki bed.

I tako……

… ustao sam, nisam mogao spavati, a i želja za cigaretom bila je jača od sna.

U mraku dnevne sobe pripalio sam duvan. Plamen žigice osvijetlio mi je lice na tren, i vidio sam svoj odraz u prozorskom staklu. Koja faca, taman za prepast se da ne znam da sam to ja.

Duboko sam uvukao prvi dim i sjeo na kauč ubacujući izgorjelo drvce u pepeljaru. Upalio sam TV.

Nogomet, južnoamerički...pa nekoliko programa TV sapunica, pa vijesti BBC-a...snooker, reklame, onda NBA, pa američki rugby, soft erotika, texas holdem poker.....

Tu sam se zaustavio. Lik je imao par sedmica i blefirao je opako. Ostali su bili neodlučni krenuti ili ne. Drugi igrač je tražio trećeg kralja.

Nije ga dobio, i na riveru je odustao kad je Lik podignuo ulog za 100.000. Ok. Zanimljivo je pratiti lica pokeraša.

Ugasio sam TV i krenuo pripraviti kavu pazeći da ne činim suvišnu buku. Dok sam čekao da voda uzavri, misli su me pomalo obuzimale, onako kao kad se magla spušta u kotlinu, i polako ali sigurno pokriva tlo ispod sebe.

Pogled mi je odlutao prema stoliću na kojem je cigareta pomalo dogorijevala u pepeljari i pomislio sam:

Život je upravo kao ova cigareta, polako ali neumitno prolazi ne ostavljajući nam vremena o razmišljanju što se dogodilo jučer, prije mjesec dana, prije godinu dana. Iznimno, u trenutcima samoće počnemo intenzivnije razmišljati o proteklom vremenu i zbrajati ono što smo napravili i ono što nismo.

Filozofija u rano jutro...ulio sam netom skuhanu kavu u šalicu i krenuo prema kauču. Pripalio sam još jednu, sad već treću cigaretu.

Puno pušim, rekoh sam sebi, onako poluglasno, trebalo bi to smanjiti. Nisam više palio TV, umjesto toga uključio sam računalo.

Portal ovaj, portal onaj, uglavnom sve je isto.

I ona….

- Haj.

- Haj. Znaš, lijepa si kao nekada.

I eto nas opet u labirintu.

Ona i ja.

Volim je, ali život je ponekad kompliciran.

Tu mač.

Sjećam se svog prvog snijega; bili smo osmoškolci i snijeg je pao taman za zimske praznike; gust i obilat padao je u krpama.

Živo čudo, reći će netko, snijeg k'o snijeg.

Istina, ali ne i kad živiš u Splitu. Ne Dalmaciji, jer Dalmacija je širok pojam, zna tu biti snijega posebno u Zagori, nego baš u Splitu. I evo se mislim, u moje 52 godine sjećam se možda tri ili četiri ono poštena snijega.

A te godine je bio i prvi veliki Luna park u mome životu, blizu mjesta gdje sam stanovao, sa svim onim autima na sudaranje, avionima koji se spuštaju i dižu na manicu, ringišpilom, fliperima i svjetskim glazbenim numerama.

Te godine sam se i prvi put zaljubio, onako pošteno, u jednu Sanju iz razreda. Išli smo doma sa đačkim knjižicama, gledajući ocjene tko je koliko dobio na kraju polugodišta, mi, prvašići i cijeli svijet je bio naš. Čak sam se usudio Sanju gađat grudom snijega, iz gomile da ne vidi da sam to bio ja ma je isto znala tko je jer me je nakon 10 metara sasula grudom u glavu a mene nije bilo briga da me je gađala i s kamenom. Što ti je ljubav.

A te noći čula se glazba s Luna parka, vrhunske numere ondašnje pop svjetske glazbe, Mamy Blue, pjesma koja me i danas vrati u to vrijeme, vrijeme mog prvog snijega i prve ljubavi, Sanje iz prvog be.

Eto, danas mi je to palo na pamet, mislim, puste najave snijega a opet u Splitu – ništa.

.......

A nju vidim često na društvenim mrežama, ne Sanju iz prvog be, nego moju Zagrepčanku s Trešnjevke.

I nadam se da je našla svoj mir, onako kako mi je i rekla kad smo se zadnji put čuli...

.......

A sad ide Mamy Blue…