Kao na Balu Nedodirljivih
Skrivenih lica pod maskama Venecianama,
Tražimo se, okruženi visokim zidovima nepovjerenja
Ukrašenih slikama Moćnika.
Dvorana odjekuje šaputanjem koje povremeno prelazi u hihot.
A koraci po drvenom podu jednolični su, dosadni.
Razmišljam na tren o ispraznosti postojanja, ali samo kratko.
Dodir me vraća u stvarnost,
Gotovo leden, vlažan, nekako nestvaran.
Osvrćem se, ali te ne vidim.
Maske su posvuda oko mene.
Maske.
Lijepe ili manje lijepe, kriju Namjere, kriju Istinu.
Kriju sve što želimo.
Al' ne zauvijek.
...............................
Izlazim kroz vrata u gluhu noć, tamnu i zastrašujuću.
Bez Maske.
Bez Lica.
Ne čujem više ni glasove, ni smijeh ni hihot.
Sve je ostalo iza mene, iza zatvorenih vrata.
Uzdah... korak i krećem.
U noć.
Post je objavljen 19.04.2016. u 07:36 sati.