Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.
Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovno počnu svoj tok.
(Propovjednik, Proslov 6,7)
…
Jednu Oluju smo izbjegli. Kapetan je skrenuo kurs prema jugu i ta je ostala iza nas. Potom smo krenuli prema Gibraltaru misleći da je sve loše prošlo i da nas očekuje bonaca za dan-dva.
Ne i tada.
Kao otrovni žalac škorpiona, iduća nas je dohvatila u roku od par sati.
I bilo je ozbiljno. Nema kuhane hrane, nema spavanja.
Samo unezvjerene oči.
Brod se valja, vitar force 10, valovi od par metara a mi se ne damo.
…
A ja sam u mislima s njom, mojom Morskom Vilom i znam da ćemo se izvući.
Kako znam?
Pa jednostavno…još puno toga joj moram reći.
Moram joj reći da je još uvijek lijepa kao nekada, da mi nedostaje njen zvonki smijeh, njene usne kojima bi me znala ljubiti dok bi sidili na zidiću isprid Džaje, njene razigrane ruke, njeno šaputanje u uho i kad bi mi rekla da me voli.
Da, puno toga joj još imam reći…
…
Brodski lim škripi u jezivoj borbi s prirodom; valovi udaraju nesmiljenom žestinom a mi šutimo. Svak' sa svojim odlutalim mislima.
I tako tri dana.
…
Fascinantno je kako nakon takvih nevera nastupi zatišje, kako more zbonaca. Mirno je i čovjek bi rekao kako je nemoguće da je samo sat-dva ranije ta modra površina bila izbrazdana zastrašujućom olujom svih oluja…
…
A ja stojim na bandi o' broda i gledam u plavu vodenu površinu, idealno ravnu, bez ijednog nabora na njoj, kao kod svilenog pokrivača na postelji koju dijelimo. Ona i Ja.
I znam, sigurno znam da još nije vrime za partencu, da ću i ovaj put doći doma i reći joj koliko je volim.
I koliko mi nedostaje u svim tim noćima, noćima punih straha, noćima izmučenim beskrajnim valjanjem broda pod udarima vjetra sa Sjevera.
Da, i ovaj put dolazim doma da joj sve to kažem.
Njoj.
Mojoj Morskoj Vili.
(Atlantik, Rujan 2001, na putu od Nove Škotske prema Azorima)
Post je objavljen 19.10.2017. u 02:19 sati.