Pada već danima.

Ona dosadna, sumorna i depresivna dalmatinska kiša.

Fjaka na najjače.

Jutro se budi; lijeno se proteže poput žene u postelji, pokriveno sivim, teškim oblacima punim vode koja se jedva čeka stuštiti na već dobro natopljenu zemlju.

Koma. Taman za tiho se provući kroz Vrata Snova i otići opet Tamo...

..........

Ne sjećam se više njenog lica, ostalo je negdje u praznini prostora.

Ne sjećam se više ni njenih poljubaca.

Ni dodira.

Sve je ispraznost.

.........

... a čekamo se.

Cijeli život nam prolazi u čekanju

Ona mene s broda, a ja da dođem doma.

Mislim, ima to svoje čari.

A i navikli smo se.

More nas je naviklo.

Ono koje spaja i razdvaja u isti tren.

.........

Volim te, Marina.

...........

..........