Pada već danima.

Ona dosadna, sumorna i depresivna dalmatinska kiša.

Fjaka na najjače.

Jutro se budi; lijeno se proteže poput žene u postelji, pokriveno sivim, teškim oblacima punim vode koja se jedva čeka stuštiti na već dobro natopljenu zemlju.

Koma. Taman za tiho se provući kroz Vrata Snova i otići opet Tamo...

..........

Ne sjećam se više njenog lica, ostalo je negdje u praznini prostora.

Ne sjećam se više ni njenih poljubaca.

Ni dodira.

Sve je ispraznost.

.........

... a čekamo se.

Cijeli život nam prolazi u čekanju

Ona mene s broda, a ja da dođem doma.

Mislim, ima to svoje čari.

A i navikli smo se.

More nas je naviklo.

Ono koje spaja i razdvaja u isti tren.

.........

Volim te, Marina.

...........

..........

Čudan je to osjećaj dok ploviš velikim morem. Dokle god seže pogled pruža se nepregledna vodena masa; nekad zna biti pitoma, mirna i umiljata poput djeteta kad želi da mu kupiš novu igračku. Nekad je 'pak okrutna, divlja i nepredvidiva poput ribe koja bježi pred svojim lovcem. Pa isto nekako razmišljam, opak je to osjećaj lomiti tu veliku vodu, otvoreno joj se suprostaviti, uhvatiti u koštac s njom. I volim ga, volim taj osjećaj, volim tu borbu Davida i Golijata. Daje mi osjećaj nesputanosti, osjećaj moćnosti.
......................
Nekako se, kad dođem na brod, otuđim od svega. Najgora je samoća. I odabir glazbe.
......................
Kopamo u River Lekkiu već 3 mjeseca. Život se uglavnom svodi na odlazak u makinju, usput nešto pojesti i natrag u kabinu.
Život dostojan Remetinca.
.........................
Neki dan sam razmišljao o suicidu. U stvari, promišljao sam što čovjeka tjera na taj čin. Mislim da je to onda kada dođeš do spoznaje da nemaš više živjeti za nešto. Ili nekoga. Kada ti je svejedno. Opak osjećaj.
.......................
Pada mi na pamet jedan događaj, ono kad su bile gradele ima dva mjeseca, mesina, riba, nekakvi ražnjići, svašta nešto. I pivkan. I vino. Sjedimo na palubi, jedemo, pijemo, dobro nam je. Valjda. Ne brigamo za komarce i malariju, otupili smo. Imamo i nekakvu stražu na brodu, nekakvi specijalci u šlapama s kalašima jugoslavenske proizvodnje. Vole se i oni mašit za čašicu, vole vino uglavnom. Upoznajem se s jednim od njih, nekakav njihov commander. Spika ide ovako, odakle si, kako se zoveš i tako to. Nakon litre vina faca me zove po imenu i hoće da mi pokaže nešto. Vadi mobitel i pokazuje mi nekakav video, nešto jezivo....Negdje u džungli na sjeveru oni luđaci iz Boko Harama uhvatili nekog lika, po njegovoj priči to mu je bio kolega, i onda mu odsjecaju glavu. Nožem. Gledam i ne vjerujem vlastitim očima.
Nevjerojatno u kakvom svijetu živimo.
........................
Ona je strpljiva. Ima razumijevanja za ovo, i to me veseli.
Kako se osjeća u sebi....e to je već nešto drugo. Nadam se samo da je ne povrijeđujem.
.........................
Svira Balašević i Ringišpil. Stavljam ga na repeat. Još dva tjedna, ide to sve po planu.
.........................
Nemam više pisati kome. Možda je vrijeme za neku knjigu. Za nekakva sabrana razmišljanja, neke monologe Starog Tovara.
Samo čekam okidač.
........................
......bez tebe drveni konjići tužno stoje...
.......................
A čovjek griješi dok je živ. I ne uči iz toga.
Barem ja.
Stari Tovar.