Pada već danima.
Ona dosadna, sumorna i depresivna dalmatinska kiša.
Fjaka na najjače.
Jutro se budi; lijeno se proteže poput žene u postelji, pokriveno sivim, teškim oblacima punim vode koja se jedva čeka stuštiti na već dobro natopljenu zemlju.
Koma. Taman za tiho se provući kroz Vrata Snova i otići opet Tamo...
..........
Ne sjećam se više njenog lica, ostalo je negdje u praznini prostora.
Ne sjećam se više ni njenih poljubaca.
Ni dodira.
Sve je ispraznost.
.........
... a čekamo se.
Cijeli život nam prolazi u čekanju
Ona mene s broda, a ja da dođem doma.
Mislim, ima to svoje čari.
A i navikli smo se.
More nas je naviklo.
Ono koje spaja i razdvaja u isti tren.
.........
Volim te, Marina.
...........
..........