Ne volim kišu. Onaj mokri, vlažni zrak, nizak tlak i neizbježno jugo.
Stvara mi nekakav osjećaj depresije, baca me u "balun".
Ali, ponekad duša vapi za kišom, za gnjilim jugom...
Stanje Duha nam diktira i kakvo vrijeme nam odgovara u određenom trenutku.
Trenutno sam "Kišni tip", krepana pantagana, fjaka na najjače ...
I.......ne da mi se ništa

Poslije Marine, ništa nije bilo kao prije.
Ispraznost, ispraznost i ispraznost.
I kao što reče Propovjednik u svojoj knjizi (1.7):
"Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja;
odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok."
I ja sam shvatio da život mora krenuti dalje, da nije stao s njenim odlaskom.
Samo se zatvorilo jedno poglavlje moga života.
I, vjerojatno se nikada neće ponoviti takva ljubav.

A život je išao uobičajenim tijekom.
Posao, odnosno brod, pa doma, pa opet tako....
Izlaske vanka sam sveo na minimum.
Odlaske u Mali Dućan nisam mogao ignorirati.
Ona Karolina sa frižidera me proždirala pogledom.
A ja bi samo kupija duvan, pivu, kruv i dva'est deka podriguše...
A Karolinu nisan obadava dva posto.
U veze se nisam upuštao...čekao sam da Vrijeme učini svoje.

Vrijeme je učinilo svoje.
Kerberi moje Duše bili su slobodni, Dveri su bile otvorene.
Osjetio sam kako je kroz njih puhnuo lagani vjetrić, lahor
i istisnuo onu učmalost koja se nagomilala i pritiskala me,
prijeteći da će me povući u Bezdan Ludila...u prostor bez budućnosti.
Sjećanja su pomalo blijedila.
Ali, ja je nisam zaboravio.
Samo sam potisnuo misli na Nju u najdalji kutak svoje memorije....

(Monolozi Starog Tovara)