Marketing
Jedan od onih dana...
Ljetni sam tip, što znači da mi je +36 Celzijusa skroz normalno okruženje u kojemu najbolje funkcioniram. Kratke hlače, šlape, majca na špaline i banuše, to je ono što me čini sretnim. I kad prođe Bablje ljeto, uvijek me hvata neko neraspoloženje, neka tuga koju pojačava sivilo jeseni, dosadne kiše i razodjevena stabla...
.......................
Mali bistro je bio gotovo prazan; konobarica, dva tramvajska konduktera i ja.... Nekada i volim samoću, volim osamljenost, volim onaj nevidljivi zid koji me čuva od ludila svakodnevnice . Volim ga, jer sam onda dalek za sve, i za sebe, ofkors. A kad sam dalek, onda sam i miran, staložen, onda sam i nedodirljiv.
Onda mi misli vrludaju, i volim ih vratiti unatrag, na neodređenu vremensku udaljenost, samo neka idu i neka nesputane lebde kroz prošlost....
.............
Jednom smo se skoro potopili, mislim da je bilo nekako jesensko doba, a Atlantik je tada uskuhao. Obično bi vozili brzinom od oko 18 čvorova na sat, a taj dan smo učinili 4 milje u cijeli dan. Bilo je gadno. 12 force, to je sigurna karta za pakao. Da ne duljim, skoro nam se ugasila makinja. I to bi bilo to.
Fascinantno je kako poslije takvih oluja nastupi lijepo vrijeme. Tako je i u životu. Oluja, pa bonaca. Pa opet oluja. Pa opet bonaca. I tako u nedogled, smjenjuju se lijepa i ružna vremena.
A kod mene je Samoća konstantna, što da kažem...
.....................
Bistro se nije napunio ni za dva sata što sam sjedio ondje. Tu i tamo bi nekakav slučajni prolaznik navratio i popio gemišt.
Konobarica, sredovječna milfača mi je uputila nekoliko puta zamišljen pogled, ignorirao sam ga samoćom.
J. je kasnila. Promislio sam da joj se nešto nije dogodilo na putu, ali ubrzo sam odbacio takve misli. Pozitiva je bitna u cijeloj životnoj priči. Ni sms. Oke, rekoh sam sebi, doći će.
................
Assab je vukojebina u Etiopiji. Barem je onda bio, u vrijeme kad smo plovili s general cargom. Sjećam se tog izlaska, jadne potleušice i sobe s jednim krevetom, bez tekuće vode...I da, ogromnog ventilatora na stropu koji se činio kao da će svaki tren otpasti i zamlatiti nas poput avionske elise.
Ona je bila crna, oke ne baš k'o ugljen, ali s nedefiniranim tjelesnim mirisom, pomalo otužnim, bez mogućnosti napredovanja u svome poslu. Sjedili smo i gledali se. Neka djeca su nam donijela pivo s čudnom etiketom i coca-colu, ali u bočicama od 3dl, onim pravim američkim, debelog stakla. Popio sam tu colu, ostavio 20 dolara i vratio se na brod. Sve skupa mi je bilo gadljivo.
.....................
Naručio sam jeger, sredovječna mi ga je donijela skupa s računom. Ruke su joj izgledale staro, mislim starije nego što bi trebale biti. Takav je posao, tu se ne može baš ništa učiniti.
Pogledah u mob, a ovaj ništa ne govori. Za trenutak je bilo tako, a onda iskoči porukica:
„Nemrem doći večeras, nekaj je iskrslo“.
J.
...................
E, 'bemti takvu sreću.
Danas nije dan za umjetnike....
Post je objavljen 04.10.2015. u 09:58 sati.