...dodirujemo se ispraznim riječima.
Osjećaj poput osamljenog mjesta
na kraju grada,
posljednje autobusne stanice
gdje silaze samo Razočarani.
Viđam te... pričamo...
ali kao da te ne poznajem više.
Osjećam da više ne pripadaš meni
I da su one nevidljive strune popustile,
pokidale se.
Nekada smo ih znali pokrpati,
tihim šaputanjem u rano jutro
na izgužvanoj postelji,
slušajući zvukove kišnih kapi iz praznih kaleta
okupanih opskurnim svjetlom kandelabra.
Nekada.
Ne više...
Post je objavljen 21.04.2016. u 08:06 sati.