Što sam stariji sve me više pere nostalgija za nekim prošlim vremenima. Pogotovo kad putujem i kad sam na udaljenosti od 10.000 metara iznad zemlje. Znam, starim, svjestan sam toga i to me malo smeta. Ali lijepo mi se vratiti u prošlost, presložiti neke sličice i ponovo se sresti sa nekim osobama koje su mi bile drage. Poseban osjećaj je kada još i sretneš toga nekoga nakon milijun godina i kada se taj netko sjeti i tebe. Osmjehne ti se, a ti se upitaš je li i njoj kroz glavu prolaze iste misli kao i tebi, je li se i ona u tom trenutku vraća tamo, u to vrijeme.

...........

Bucka mi postaje naporna u posljednje vrijeme. Stalno neš prigovara, te di ti je ona Crnokosa, te ono: a šta sam ti ja rekla da će te ta otkantat ka staru krpu....brate mili dosadna je ka proliv. U stvari imam osjećaj da me kuva, ali čvrst sam, ne dopuštam sebi da miješam poluposlovne odnose i užitak ispijanja jutarnje kave.

„Di su novine“-pitam je.

„Eno ti ih tamo kod one gospoje“ – ono gospoje je nekako grubo naglasila. „Šteta što nije tvoj tip.“

„Nije moj tip“? mislin se, nema te koja nije moj tip.

„Ae, plavokosa je, a znan da te takve ne pale“

„Jesi se provala opiturat“ – sprdam je ufino. „Aj mogla si je pitat novine, viš da ne čita.“

„Da ne bi. Moš i sam. Protegni noge a i meni će bit zanimljivo gledat te.“

Hehe, mislim se, sam si ovo tražio. Ali oke, želja za upijanjem novih saznanja iz dnevnog tiska je prevladala, dignem se i uputim prema plavokosoj.

Uvijek sam imao instikt, nije to prazna spika, jednostavno imam osjećaj za nadolazeće nevolje. Samo što ga više ne slušam kao prije.

Ona je gledala u mene dok sam prilazio njenom stolu. Ne gledala nego me secirala. Plavokosa, nešto mlađa od mene, i nekako mi je bilo blizu da smo se družili negdje. Ili nekada.

„Jesu li novine slobodne“ – pitam je, a kazaljka instikta vrti na 3000 okretaja.

Ona se zapilji u mene. Ja onako stojim i čekam. Stojimo tako neko vrijeme. Ona se protegne u stolici i nastavi dalje zuriti.

Mislim se, da nije furešta. Pokušavam je uokviriti nekako, ali ništa, nula bodova. Stojimo tako neko vrijeme, to jest ja stojim ona sjedi. I zuri u mene. Sad i ja počinjem zuriti u nju. I tako zurimo oboje.

„I? Jesi li se sjetio?“

„Sjetio? Čega?“

„Ne čega nego koga.“

Pa i nisam baš – mislim se kako sam opet uletio u ovu spiku.

Čekaj, čekaj.....

„Ajde, razmisli“ – sad se već smješka i otkriva dvije jamice na obrazima.

„A u p....mat.... čekaj, Sandra, jel' tako. Grabim stolicu i sjedam nasuprot nje. Pa jebote...prvi poljubac prije sedamsto godina...“

I tako...

To je ono o čemu ja govorim. To je ono što me drži iznad vode.

......

„Ej, sve da ću te pitati“ - kažem joj dok smo sjedili u autu te večeri i dok sam motao trubu.

„E, reci“ – reče ona popravljajući grudnjak u koji je netom prije utrpala sise. Malo ih je savladala sila gravitacije, ali volim to.

„Sjećaš li se onog dana u Šumici,prije sedamsto godina, kad smo sjedili na zidiću i gledali se zaljubljeno. Imala si onu bijelu majicu kratkih rukava i nisi imala grudnjak. U stvari, nisi imala ni sise, kad malo bolje promislim. Držali smo se za ruke i onda sam nekako smogao snage da te poljubim, bez pitanja.“

„Sjećam“ reče nekako sjetno. „Bio si mršav ko' grana, i nosio si dugu kosu. Sve su te cure gledale ispod oka, bio si faca jer si svirao gitaru......“

............

Još je Sandra pričala o tome, a ja sam zurio nekako kroz nju i letio Vremeplovom natrag, u vrijeme bezbrižne mladosti, rock'n'rolla, plesnih podija, prvih ljubavi, u vrijeme kada smo se ćutili moćni, veliki, snažni, kada je cijeli svijet bio pod našim nogama, i kada nas ništa nije moglo spriječiti u našim naumima.

Vratio sam se u taj dan, kada smo sjedili na onom zidiću u Šumici i kada sam prvi put poljubio Sandru. Bila je nježna, onako malena, i uzvratila mi je poljubac. A ja sam odletio u svemir toga dana.

Da, vratio sam se u taj dan, u to vrijeme.

U vrijeme kada smo djeca bili mi....

...........

„Jack. Bez leda.“ - palim cigaret.

„E. Jesi je, a?“ – čujem je kroz hihot.

Kažem vam ja ljudi, a je naporna ova Bucka....