Chiara

30 rujan 2015


Zašto Chiara? Ma, prvo sam mislio staviti naslov Irish Pub, ali njeno ime mi se činilo nekako prikladnije.

..................

„E. Hladno je danas'“- kažem onako, između dva dima , dok smo stajali vani i poštivali zakon o nepušenju u zatvorenim prostorima. Nije loša, mislim se, dok se ona nećkala uključiti u konverzaciju.

„Italija?“ – pitam je.

„Si“ – kaže ona.

„Koje misto“ – pitam na engleskome.

„Genova, ali živim tu već neko vrijeme. I s društvom sam ovdje, samo da znaš“ – odgovara, a ja bi se zakleo da nikada nisam vidio takve oči. Zelene. Tanke obrve i usne, dvije lijepe jamice na obrazima. E, da, i to moram reći. Crnokosa je.

Genova....oke, lijepo.

Ona se smije, gricka donju usnu i cupka.

„Nisi odavde, vidim“ – kaže, gasi cigaret u onu kockastu pepeljaru punu pijeska, ulazi u pub i ostavlja me vani. Gledam za njom, mislim se, volio bih da se okrene i pogleda me.

...........................

Irish pub je jedno od mjesta u koja volim zalaziti kad izađem s broda. Kod nas nema onakvih kakve sam ja doživio. Dakle, mjesto gdje se obavezno služi Guinness i Kilkenny, gdje možete dobit nešto za pojesti, kao npr, Irish stew , koje je uređeno u tradicionalnom irskom stilu, jednostavno, mjesto gdje se dobro osjećam. E, i glazba uživo, makar jednom tjedno, violina obavezno. To je danas rijetkost, ali postoje zvučnici, laptop, download glazbe. Danas nastupa Adele - Someone like you... Da, nekada se moglo i pušiti unutra.....

.....................

Naravno da me je pogledala. A meni je bilo lijepo s njom, tada, u tom Irish pubu, dok je Adele pjevala o nekome poput tebe i dok smo se onako, ovlaš, dodirivali rukama i kušali crno pivo. I razmijenjivali životne priče, njen razvod, posao inženjera, vraćanje u normalu nakon teških trenutaka. I u svakom njenom pokretu tijela vidio sam opet nju, Crnokosu, njene zelene oči, one jamice na obrazima i osjećao te kao onda, u onoj našoj sobi prepunoj emocija, požude, u sobi gdje smo osuđeni na gorčinu ljubavi.

Izašli smo zajedno u hladnu belgijsku noć. Ona, moja bezimena družica, prelijepa Đenoveška, s jamicama na obrazima, tankim obrvama, i ja, stari maritimo, izbrazdan ožiljcima života, uvijek sam, uvijek dalek. Da, izašli smo i nije mi rekla kako se zove.

........................

Bila je živi seks, onako, lagano popunjena na strateškim mjestima, mediteranska ljepota žene u svoj svojoj punini, tijelo isklesano milijun puta rukom antičkih klesara. Voljeli smo se bez suzdržavanja, bez rezerve, bez ustručavanja; dvoje odraslih ljudi svjesni svoje požude, potreba. Svjesni, da smo tu sada i da je vrijeme stalo samo za nas dvoje...da smo izgubljeni u onom pravom svijetu, ali u ovom našem, svijetu osamljenih mi smo bili kralj i kraljica.

Da, ona je bila Kraljica. My Queen.

...........................

Volim citirati Propovjednika. A on kaže: Sve je ispraznost......

............................

„Chiara. Zovem se Chiara“.

A ja sam već bio na vratima. Zastao sam, zapalio cigaret i izašao. I nisam se okrenuo. Nisam mogao. Whatever....možda nekom drugom prilikom....



Kad smo djeca bili mi

29 rujan 2015

Što sam stariji sve me više pere nostalgija za nekim prošlim vremenima. Pogotovo kad putujem i kad sam na udaljenosti od 10.000 metara iznad zemlje. Znam, starim, svjestan sam toga i to me malo smeta. Ali lijepo mi se vratiti u prošlost, presložiti neke sličice i ponovo se sresti sa nekim osobama koje su mi bile drage. Poseban osjećaj je kada još i sretneš toga nekoga nakon milijun godina i kada se taj netko sjeti i tebe. Osmjehne ti se, a ti se upitaš je li i njoj kroz glavu prolaze iste misli kao i tebi, je li se i ona u tom trenutku vraća tamo, u to vrijeme.

...........

Bucka mi postaje naporna u posljednje vrijeme. Stalno neš prigovara, te di ti je ona Crnokosa, te ono: a šta sam ti ja rekla da će te ta otkantat ka staru krpu....brate mili dosadna je ka proliv. U stvari imam osjećaj da me kuva, ali čvrst sam, ne dopuštam sebi da miješam poluposlovne odnose i užitak ispijanja jutarnje kave.

„Di su novine“-pitam je.

„Eno ti ih tamo kod one gospoje“ – ono gospoje je nekako grubo naglasila. „Šteta što nije tvoj tip.“

„Nije moj tip“? mislin se, nema te koja nije moj tip.

„Ae, plavokosa je, a znan da te takve ne pale“

„Jesi se provala opiturat“ – sprdam je ufino. „Aj mogla si je pitat novine, viš da ne čita.“

„Da ne bi. Moš i sam. Protegni noge a i meni će bit zanimljivo gledat te.“

Hehe, mislim se, sam si ovo tražio. Ali oke, želja za upijanjem novih saznanja iz dnevnog tiska je prevladala, dignem se i uputim prema plavokosoj.

Uvijek sam imao instikt, nije to prazna spika, jednostavno imam osjećaj za nadolazeće nevolje. Samo što ga više ne slušam kao prije.

Ona je gledala u mene dok sam prilazio njenom stolu. Ne gledala nego me secirala. Plavokosa, nešto mlađa od mene, i nekako mi je bilo blizu da smo se družili negdje. Ili nekada.

„Jesu li novine slobodne“ – pitam je, a kazaljka instikta vrti na 3000 okretaja.

Ona se zapilji u mene. Ja onako stojim i čekam. Stojimo tako neko vrijeme. Ona se protegne u stolici i nastavi dalje zuriti.

Mislim se, da nije furešta. Pokušavam je uokviriti nekako, ali ništa, nula bodova. Stojimo tako neko vrijeme, to jest ja stojim ona sjedi. I zuri u mene. Sad i ja počinjem zuriti u nju. I tako zurimo oboje.

„I? Jesi li se sjetio?“

„Sjetio? Čega?“

„Ne čega nego koga.“

Pa i nisam baš – mislim se kako sam opet uletio u ovu spiku.

Čekaj, čekaj.....

„Ajde, razmisli“ – sad se već smješka i otkriva dvije jamice na obrazima.

„A u p....mat.... čekaj, Sandra, jel' tako. Grabim stolicu i sjedam nasuprot nje. Pa jebote...prvi poljubac prije sedamsto godina...“

I tako...

To je ono o čemu ja govorim. To je ono što me drži iznad vode.

......

„Ej, sve da ću te pitati“ - kažem joj dok smo sjedili u autu te večeri i dok sam motao trubu.

„E, reci“ – reče ona popravljajući grudnjak u koji je netom prije utrpala sise. Malo ih je savladala sila gravitacije, ali volim to.

„Sjećaš li se onog dana u Šumici,prije sedamsto godina, kad smo sjedili na zidiću i gledali se zaljubljeno. Imala si onu bijelu majicu kratkih rukava i nisi imala grudnjak. U stvari, nisi imala ni sise, kad malo bolje promislim. Držali smo se za ruke i onda sam nekako smogao snage da te poljubim, bez pitanja.“

„Sjećam“ reče nekako sjetno. „Bio si mršav ko' grana, i nosio si dugu kosu. Sve su te cure gledale ispod oka, bio si faca jer si svirao gitaru......“

............

Još je Sandra pričala o tome, a ja sam zurio nekako kroz nju i letio Vremeplovom natrag, u vrijeme bezbrižne mladosti, rock'n'rolla, plesnih podija, prvih ljubavi, u vrijeme kada smo se ćutili moćni, veliki, snažni, kada je cijeli svijet bio pod našim nogama, i kada nas ništa nije moglo spriječiti u našim naumima.

Vratio sam se u taj dan, kada smo sjedili na onom zidiću u Šumici i kada sam prvi put poljubio Sandru. Bila je nježna, onako malena, i uzvratila mi je poljubac. A ja sam odletio u svemir toga dana.

Da, vratio sam se u taj dan, u to vrijeme.

U vrijeme kada smo djeca bili mi....

...........

„Jack. Bez leda.“ - palim cigaret.

„E. Jesi je, a?“ – čujem je kroz hihot.

Kažem vam ja ljudi, a je naporna ova Bucka....


/>

Sljedeći mjesec >>