Zašto Chiara? Ma, prvo sam mislio staviti naslov Irish Pub, ali njeno ime mi se činilo nekako prikladnije.

..................

„E. Hladno je danas'“- kažem onako, između dva dima , dok smo stajali vani i poštivali zakon o nepušenju u zatvorenim prostorima. Nije loša, mislim se, dok se ona nećkala uključiti u konverzaciju.

„Italija?“ – pitam je.

„Si“ – kaže ona.

„Koje misto“ – pitam na engleskome.

„Genova, ali živim tu već neko vrijeme. I s društvom sam ovdje, samo da znaš“ – odgovara, a ja bi se zakleo da nikada nisam vidio takve oči. Zelene. Tanke obrve i usne, dvije lijepe jamice na obrazima. E, da, i to moram reći. Crnokosa je.

Genova....oke, lijepo.

Ona se smije, gricka donju usnu i cupka.

„Nisi odavde, vidim“ – kaže, gasi cigaret u onu kockastu pepeljaru punu pijeska, ulazi u pub i ostavlja me vani. Gledam za njom, mislim se, volio bih da se okrene i pogleda me.

...........................

Irish pub je jedno od mjesta u koja volim zalaziti kad izađem s broda. Kod nas nema onakvih kakve sam ja doživio. Dakle, mjesto gdje se obavezno služi Guinness i Kilkenny, gdje možete dobit nešto za pojesti, kao npr, Irish stew , koje je uređeno u tradicionalnom irskom stilu, jednostavno, mjesto gdje se dobro osjećam. E, i glazba uživo, makar jednom tjedno, violina obavezno. To je danas rijetkost, ali postoje zvučnici, laptop, download glazbe. Danas nastupa Adele - Someone like you... Da, nekada se moglo i pušiti unutra.....

.....................

Naravno da me je pogledala. A meni je bilo lijepo s njom, tada, u tom Irish pubu, dok je Adele pjevala o nekome poput tebe i dok smo se onako, ovlaš, dodirivali rukama i kušali crno pivo. I razmijenjivali životne priče, njen razvod, posao inženjera, vraćanje u normalu nakon teških trenutaka. I u svakom njenom pokretu tijela vidio sam opet nju, Crnokosu, njene zelene oči, one jamice na obrazima i osjećao te kao onda, u onoj našoj sobi prepunoj emocija, požude, u sobi gdje smo osuđeni na gorčinu ljubavi.

Izašli smo zajedno u hladnu belgijsku noć. Ona, moja bezimena družica, prelijepa Đenoveška, s jamicama na obrazima, tankim obrvama, i ja, stari maritimo, izbrazdan ožiljcima života, uvijek sam, uvijek dalek. Da, izašli smo i nije mi rekla kako se zove.

........................

Bila je živi seks, onako, lagano popunjena na strateškim mjestima, mediteranska ljepota žene u svoj svojoj punini, tijelo isklesano milijun puta rukom antičkih klesara. Voljeli smo se bez suzdržavanja, bez rezerve, bez ustručavanja; dvoje odraslih ljudi svjesni svoje požude, potreba. Svjesni, da smo tu sada i da je vrijeme stalo samo za nas dvoje...da smo izgubljeni u onom pravom svijetu, ali u ovom našem, svijetu osamljenih mi smo bili kralj i kraljica.

Da, ona je bila Kraljica. My Queen.

...........................

Volim citirati Propovjednika. A on kaže: Sve je ispraznost......

............................

„Chiara. Zovem se Chiara“.

A ja sam već bio na vratima. Zastao sam, zapalio cigaret i izašao. I nisam se okrenuo. Nisam mogao. Whatever....možda nekom drugom prilikom....