Često letim zrakoplovom, ono, takva mi je priroda posla. I često sam na Plesu, vremena ima za zapaliti cigaret....

.......

...a dan je bio prekrasan, sunčan, osvježavajući. Klupa ispred ulaza u zgradu, sunce, cigaret...ma milina....

I sjedim tako, jel', uživam u blagodatima vremena u Metropoli, i razmišljam....

O svemu.

O životu....

O pticama....

O Moru......

O Tangu....

O Vatri....

I o njoj, ofkors.

O Čoksici.

...................

Imate vatre gospon? – glas je dolazio s moje desne strane, onako zvonak, s purgerskim naglaskom.

Okrenem glavu, lijeno, sve kao da neću i pružim joj Zippa.

Upaljenog.

Hvala – reče, onako kroz nekakav podrugljiv smijeh. Vraća mi Zippa neoštećenog, to je bitno.

I pušimo mi tako. Ja, stari Tovar, koji čeka da mu avion poleti za koji sat i ona, purgerica s zagonetnim smješkom. Pušimo, i šutimo. Ja se naslonio leđima na zid, zatvorio oči i uživam u suncu. I vonjam njen parfem. Lijepo miriše, moram priznati, nije sladunjav miris, nego onako, malo teži, rekao bih – napaljiv.

I tako.......

Sjela mi je u krilo, zavukla svoje ruke ispod moje košulje i poljubila me....

Prihvatio sam, a tko ne bi....

Ljubila se lijepo, to volim kod žena, kada u onaj poljubac utisne sve emocije koje nosi u sebi tog trena. A Ona je davala i više od toga...

Zakrilila me kosom, dugom, tamnom, poput čokolade i šaputala u uho svašta...neke lijepe stvari, sitne perverzije...

„Volim te, ludonja“ – reče dok se dizala i zamicala brzim korakom, ne okrećući se, naprosto bježeći od mene.

A ja sam ostao sjedeći na toj klupi ispred aerodromske zgrade, opet sam, s gorčinom u grlu, sa slankastim okusom njenih suza na svojim usnama...

I s njenim riječima, izrečenim tada, dok me je ljubila....

„Čekat ću te...“

Pratio sam je pogledom dok sam je mogao vidjeti, uspravan, ali pomalo uzdrmanih emocija i promislio kako smo ludi oboje....

Ja, stari marinero, duše izbrazdane ožiljcima životnih oluja, i Ona, moja lijepa Purgerica s klupe ispred zgrade.

.....moja Čoksica.