Ljetni sam tip, što znači da mi je +36 Celzijusa skroz normalno okruženje u kojemu najbolje funkcioniram. Kratke hlače, šlape, majca na špaline i banuše, to je ono što me čini sretnim. I kad prođe Bablje ljeto, uvijek me hvata neko neraspoloženje, neka tuga koju pojačava sivilo jeseni, dosadne kiše i razodjevena stabla...

.......................

Mali bistro je bio gotovo prazan; konobarica, dva tramvajska konduktera i ja.... Nekada i volim samoću, volim osamljenost, volim onaj nevidljivi zid koji me čuva od ludila svakodnevnice . Volim ga, jer sam onda dalek za sve, i za sebe, ofkors. A kad sam dalek, onda sam i miran, staložen, onda sam i nedodirljiv.

Onda mi misli vrludaju, i volim ih vratiti unatrag, na neodređenu vremensku udaljenost, samo neka idu i neka nesputane lebde kroz prošlost....

.............

Jednom smo se skoro potopili, mislim da je bilo nekako jesensko doba, a Atlantik je tada uskuhao. Obično bi vozili brzinom od oko 18 čvorova na sat, a taj dan smo učinili 4 milje u cijeli dan. Bilo je gadno. 12 force, to je sigurna karta za pakao. Da ne duljim, skoro nam se ugasila makinja. I to bi bilo to.

Fascinantno je kako poslije takvih oluja nastupi lijepo vrijeme. Tako je i u životu. Oluja, pa bonaca. Pa opet oluja. Pa opet bonaca. I tako u nedogled, smjenjuju se lijepa i ružna vremena.

A kod mene je Samoća konstantna, što da kažem...

.....................

Bistro se nije napunio ni za dva sata što sam sjedio ondje. Tu i tamo bi nekakav slučajni prolaznik navratio i popio gemišt.

Konobarica, sredovječna milfača mi je uputila nekoliko puta zamišljen pogled, ignorirao sam ga samoćom.

J. je kasnila. Promislio sam da joj se nešto nije dogodilo na putu, ali ubrzo sam odbacio takve misli. Pozitiva je bitna u cijeloj životnoj priči. Ni sms. Oke, rekoh sam sebi, doći će.

................

Assab je vukojebina u Etiopiji. Barem je onda bio, u vrijeme kad smo plovili s general cargom. Sjećam se tog izlaska, jadne potleušice i sobe s jednim krevetom, bez tekuće vode...I da, ogromnog ventilatora na stropu koji se činio kao da će svaki tren otpasti i zamlatiti nas poput avionske elise.

Ona je bila crna, oke ne baš k'o ugljen, ali s nedefiniranim tjelesnim mirisom, pomalo otužnim, bez mogućnosti napredovanja u svome poslu. Sjedili smo i gledali se. Neka djeca su nam donijela pivo s čudnom etiketom i coca-colu, ali u bočicama od 3dl, onim pravim američkim, debelog stakla. Popio sam tu colu, ostavio 20 dolara i vratio se na brod. Sve skupa mi je bilo gadljivo.

.....................

Naručio sam jeger, sredovječna mi ga je donijela skupa s računom. Ruke su joj izgledale staro, mislim starije nego što bi trebale biti. Takav je posao, tu se ne može baš ništa učiniti.

Pogledah u mob, a ovaj ništa ne govori. Za trenutak je bilo tako, a onda iskoči porukica:

„Nemrem doći večeras, nekaj je iskrslo“.

J.

...................

E, 'bemti takvu sreću.

Danas nije dan za umjetnike....

Često letim zrakoplovom, ono, takva mi je priroda posla. I često sam na Plesu, vremena ima za zapaliti cigaret....

.......

...a dan je bio prekrasan, sunčan, osvježavajući. Klupa ispred ulaza u zgradu, sunce, cigaret...ma milina....

I sjedim tako, jel', uživam u blagodatima vremena u Metropoli, i razmišljam....

O svemu.

O životu....

O pticama....

O Moru......

O Tangu....

O Vatri....

I o njoj, ofkors.

O Čoksici.

...................

Imate vatre gospon? – glas je dolazio s moje desne strane, onako zvonak, s purgerskim naglaskom.

Okrenem glavu, lijeno, sve kao da neću i pružim joj Zippa.

Upaljenog.

Hvala – reče, onako kroz nekakav podrugljiv smijeh. Vraća mi Zippa neoštećenog, to je bitno.

I pušimo mi tako. Ja, stari Tovar, koji čeka da mu avion poleti za koji sat i ona, purgerica s zagonetnim smješkom. Pušimo, i šutimo. Ja se naslonio leđima na zid, zatvorio oči i uživam u suncu. I vonjam njen parfem. Lijepo miriše, moram priznati, nije sladunjav miris, nego onako, malo teži, rekao bih – napaljiv.

I tako.......

Sjela mi je u krilo, zavukla svoje ruke ispod moje košulje i poljubila me....

Prihvatio sam, a tko ne bi....

Ljubila se lijepo, to volim kod žena, kada u onaj poljubac utisne sve emocije koje nosi u sebi tog trena. A Ona je davala i više od toga...

Zakrilila me kosom, dugom, tamnom, poput čokolade i šaputala u uho svašta...neke lijepe stvari, sitne perverzije...

„Volim te, ludonja“ – reče dok se dizala i zamicala brzim korakom, ne okrećući se, naprosto bježeći od mene.

A ja sam ostao sjedeći na toj klupi ispred aerodromske zgrade, opet sam, s gorčinom u grlu, sa slankastim okusom njenih suza na svojim usnama...

I s njenim riječima, izrečenim tada, dok me je ljubila....

„Čekat ću te...“

Pratio sam je pogledom dok sam je mogao vidjeti, uspravan, ali pomalo uzdrmanih emocija i promislio kako smo ludi oboje....

Ja, stari marinero, duše izbrazdane ožiljcima životnih oluja, i Ona, moja lijepa Purgerica s klupe ispred zgrade.

.....moja Čoksica.

Teško mi idu ovi uvodni u posljednje vrijeme. Nekako mi se onda i ne da pisati, podijeliti s ovim širokim auditorijem svoje monologe Starog Tovara (:smajlić:). Pa ipak, još je ostala ona iskra koja tinja, fali joj samo lagani vjetrić, lahor, pa da se rasplamsa u nepredvidljivi oganj….

.......................

Meni je Zagreb najdraži u lito, nema velike gužve, stanovnici Metropole su na Jadranu, uglavnom, i što je najvažnije svugdje ima mista za parkirati auto. Istina, uvik mi onaj tramvaj stvara konfužjun, nikad ne znam kad ga propustit, kad ja imam prednost, al' to je tako kad u Splitu nema te sprave a ko bi sad opet gledao u prometna pravila, sveta linost, štaš…..

Jednom sam došao s autom na Jelačića plac, stoji šestica ( za Črnomerec, čini mi se), pa crveni Suzukić moje drugarice splitskih tabla, pa iza mene još jedan tramvaj, nemam pojma koji broj. A oli je bitno? Srića, zagrepčani su kulturni ljudi, biće su navikli na ovakve scene pa se nikor nije ni ošerva, u Splitu bi ti okrenuli auto na krov. Ma možda i ne bi. Nebitno, važnije mi je sad pronaći misto di smo se dogovorili za kavu. A to je već avantura. Dalmatinac u Zagrebu.

…………

„Haj“.

„Haj“.

„Si uspio naći bez problema“ – pita me ona.

„Ma iz prve“ –kažem ja, tko bi priznao da se vrtim uru oko kvarta.

Ona se smijulji. Hehe, ma moram priznat da je smišna, lipa štoviše. A pored osmijeha i zelenkastih očiju najviše me se dojmila duga kosa boje čokolade.

I tako…

Bilo mi je lijepo s njom, tamo u polutami kvartovskog kafića, gdje smo sjedili okrenuti jedno drugome, blizu, veoma blizu, ovlaš se dodirujući prstima, obrazima, šapućući tiho jedno drugome u uho…odgađajući poljubac sramežljivo dok je napetost rasla među nama.

……………..

„Želim da se stisnem uz tebe
Da te milujem
Da ti šapućem na uho bisere…“

..

Stari dobri Džoni.

……………

Izašli smo u toplu, ljetnu noć.

Bili smo ljubavnici vremena, ona, lijepa purgerica, Čoksica, kako sam je zvao, i ja, stari Maritimo, izbrazdan ožiljcima oluja utisnutih u vremeplov života.

Poljubio sam je.

Svidjelo joj se.

Uzvratila mi je.

Nevjerojatan osjećaj.

Vratio sam se u život.

Vratila me je u život.

Čoksica.

Znala je što radi.

Čoksica.

Unbelievable....