Inspiriran dokumentarnim filmom Modri kavez naše mlade režiserke Brune Bajić, koja je donekle približila problematiku pomoračkog života i njihovih obitelji, napisao sam kratki uradak Obična gradska priča.
Osvrnuo bih se na film koji obiluje lijepim ali i tužnim trenucima, jer takav je naš život, život onih koji nisu „ni živi ni mrtvi“ (Hay tres tipos de hombres, los vivos, los muertes y los que navegan- Socrates). Po meni jedan od najboljih dokumentarnih filmova hrvatske produkcije, pogotovo ako znamo da je to i prvijenac mlade Brune.
Svi vi poznajete nekog pomorca, ako već nije iz vaše obitelji onda je vjerojatno prijatelj ili 'pak površni poznanik. Ali, koliko u stvari poznajete te ljude? Koliko poznajete njihov život?
Sukus stvari je da je neizbježno imati nekakav ventil rasterećenja, inače pucaš po šavovima. Dok si mlađi, puno je lakše. Kasnije stvari postaju puno teže, kompliciranije, i svaki odlazak na brod je posebno težak, rekao bih sve teži i teži od prethodnog puta.
Svaki put kad ulazim u avion, pitam se je li to onaj koji me neće dovesti na cilj. Pirati, teroristi, zemlje Centralne Afrike, Perzijskog Zaljeva, loša ishrana, vrućine od 50 Celzijevih stupnjeva, komarci koji prenose malariju, insekti, ubojice, sve je to dio naših života, nekada više zastupljeni, nekada manje, ali uglavnom to nas prati većim dijelom godine.
Gledam recimo neke svoje kolege, jednostavno ne funkcioniraju bez alkohola. Možda neko kratko vrijeme, nakon toga postaju razdražljivi.
Neki se jednostavno povlače u sebe.
Ja pišem
Znam, nisu to neki uratci, ali pomažu mi da prebrodim.
I da, nekada su opako tužni kao i ovaj posljednji, ali to je samo jedan način bijega od stresa, od svakodnevnice.
Sve dok ne dođem doma.
A onda sam onaj stari.
Pozdrav svima koji me čitaju, a i onim drugima.
:)